Stopala koja obećavaju

16. festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 24. – 27. srpnja 2015. (1)

  • Morgan and Freeman, koreograf & izvođač: Ferenc Fehér, foto: Andi BančićSavičenta je po 16. put zaživjela festivalom plesa i pokreta, poezijom i akrobatikom, razvidnim manifestacijama tijela od onog čistog izvornog oblika izložene kože, i duše, do transformiranih, drugačijih formi tijela preoblikovanih raznim produžecima i dodacima. Suvremena izvođačka scena je stalno poprište isprobavanja i kombiniranja medija, žanrova i tehnika, pa je prva predstava ovogodišnjeg festivala („pametan i ludi ples s nekim tko je sam lutka: oživljeni čovječuljak“), solo mađarskog plesnog umjetnika Ferenca Fehéra Morgan and Freeman djelomično lutkarska, ali napravljena iz plesačke pozicije neopterećene nekim zakonitostima lutkarstva. U tom dvojcu Morgan je izvođač a Freeman je ručna lutka, zijevalica, i time naravno, integralni dio Morgana, pakosni, zubati čovječuljak, ono nešto tamno u čovjeku što vuče u duševni bezdan. Fehér je odličan izvođač, gibak na način koji podsjeća na gibanje lutke, kao malo šlampav, razbacan, što je pojačano kostimom i uopće zapuštenim likom poput beskućnika, nekog tko već dugo luta progonjen svojim demonom, no u dijelovima – duetima s lutkom nije dosljedan ni animacijski precizan, što rezultira nejasnim odnosom i smeta, odnosno zbunjuje u recepciji rada.
    Plesna skupina Guy Nader & Maria Campos: Time Takes the Time Time Takes, red. Guy Nader, foto: Andi Bančić
    Na velikoj sceni Kaštela se prvu večer predstavila plesna skupina Guya Nadera i Marie Campos iz Barcelone s predstavom Time takes the time time takes. TTTTTT je tkanje vremena: od zamaha prve plesačice koji uznemiri prostor kreće beskonačno ulančavanje; tijelo u njihaju djeluje na drugo, treće, četvrto, peto, u zajedničkom disanju pokreta, finoj, virtuoznoj a tako logičnoj sukcesiji mehanizma tijela. Svaka mala pojedinačna promjena uzrokuje sljedeću; pritom je riječ je o savršeno preciznom stroju, odnosno dinamičnom scenskom organizmu u kojem je svako tijelo (petero plesača i glazbenik) nezamjenjiv kotačić scenskog perpetuum mobila.
    Odsjek plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu i Pariški Konzervatorij: Sunset Sorell, kor. Jean-Claude Gallotta, foto: Andi Bančić
    Drugi dan programa je započeo u Mediteranskom plesnom centru koreografijom Jean-Claudea Gallotta Sunset Sorell (kao ženska inačice njegove poznate Sunset Fratell iz 2006.) u sjajnoj izvedbi dvije studentice Odsjeka plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, Sintije Kučić i Danijele Vukadinović. Riječ je o rezultatu kolegija Repertoarni projekt koji je realiziran u suradnji s Pariškim Konzervatorijem (famozna manisfestacija Rendezvous, festival Francuske u Hrvatskoj, bez koje bi nam, čini se, plesni program bio dosta siromašniji), a pod mentorstvom Silvie Bidegain Delaroche i Irme Omerzo. Koreografija, potaknuta jednostavnim, kratkim i tako tragičnim informativnim napisom iz crne kronike o nesreći u kojoj su poginule dvije djevojke koje su žurile na aerodrom pred svoje mladiće, vrlo je poetična i snažna s iznenađujućim obratima, eksplozivnim ispadima kao intenzivnim okusom tijela – sjećanjima ili onim što se tek moglo doživjeti. Sintija Kučić i Danijela Vukadinović su tu zahtjevnu i dinamičnu koreografiju izvele dojmljivo i sigurno, potvrdivši ponovno visoku razinu rada na zagrebačkoj Akademiji.
    Plesna kompanija Éve Dude: Virtus, red. i kor. Éva Duda, foto: Daniel Domolky, evaduda.net
    Virtus mađarske Plesne kompanije Éve Duda, nastao u suradnji s cirkuskim umjetnicima iz grupe Firebirds Juggling, je hit predstava, živopisni, šareni nepretenciozni spektakl, ili kako je rekao jedan mladić iz publike na izlasku:„Čista radost!“ Izvođači rade neki pomaknuti šušur, između ostalog i stalno nadmetanje i battle u kombinaciji klaunerije, suvremenog plesa, akrobacije na svili i na štulama. Predstava je kao nezavršena, odnosno nikako da krenu u pravi progon i izvođači se stalno skupljaju i prolaze i smetaju, i upadaju jedni drugima preuzimajući točke, sve to uz skupinu vrsnih muzičara koja se poigrava glazbenim obrascima mađarskog i balkanskog folklora, stvarajući romsko vašarski ugođaj. Unutar tog, zapravo vrlo organiziranog, cirkuskog šarenila izdvajaju se kratki efektni glazbeni, elektronski i scenski izleti u manje, suptilnije forme, koji se u konačnici ipak gube u zaraznoj energiji grupne veselice.
    One by one, autori i izvođači Dolma Jover Agulló i Arnulfo Pardo Ravagli, foto: www.svetvincenatfestival.com
    Druga večer Festivala je završila solo izvedbom Lune Malekove Martine Nevistić (uz vizualnu podršku Dore Đurkesac i Ane Vuzdarić). Rad koji je premijeru imao prije godinu dana (povodom čega je Jelena Mihelčić napravila iscrpan razgovor s Martinom Nevistić) odlično se smjestio u predponoćno vrijeme i poetičan, otvoreni prostor Lože. Luna Malekova je biće dozvano mjesečinastim svjetlom, vođeno tjelesnim impulsima koji ju čine znatiželjnom i opreznom poput životinjice, a nježnom i gipkom poput vile. Gošća iz (unutarnjeg) svemira Nevistićeve tako se jednostavno prošuljala polutamom scene u komunikativnom – na neki tihi, prisni način – osluškivanju zvukova, prostora i publike.

    U Loži je i započeo i sljedeći dan kratkim duetom One by one. Autori i izvođači Dolma Jover Agulló i Arnulfo Pardo Ravagli su izveli finu, izrađenu, preciznu minijaturu partnerstva, međusobnog traženja u dodiru, nalaženja i gubljenja. Slijedila je potom poznata predstava Anything Daniela Abreua i Zagrebačkog plesnog ansambla u kojoj je Nika Lilek nenametljivo zamijenila Mateju Bilosnić.
    Pledging Foot, kor. Eléonore Valère Lachky
    Posljednja predstava trećeg dana Festivala, i ovog osvrta, je Pledging Foot koreografkinje Eléonore Valère Lachky u produkciji zagrebačkog Liberdancea. To je predstava koja je premijerno izvedena prije godinu dana u zagrebačkom ZPC-u i tada je ostavila nekako nedefinirani dojam, kao rascjepkana i neujednačena cjelina. No nakon noćne izvedbe na otvorenom svetvinčentskom trgu učinilo mi se da je riječ o drugoj predstavi. Uz neke manje, ali čini se bitne promijene, a teško je nakon jednog gledanja prije godinu dana precizirati koje, i s jednim plesačem manje (Sven Bahat je morao odustati zbog bolesti) Pledging Foot je ispunio tzv. Placu sjajnom i glazbom (Art Blakey i John Zorn) i mladenačkom energijom, organskom, divljom, ritualnom, u dobro izbalansiranoj izmjeni sola i različitih, naizgled spontanih, neobaveznih grupiranja. Bez obzira bili u prostoru plesanja ili se u vidljivoj napetosti šetali oko njega iščekujući pravi impuls ili znak za uključivanje, svi četvero, a oni su Andreja Jandrić, Una Štalcar Furač, Luka Švajda i Laszlo Takacs, održali su uzbuđenje angažirane, dinamične, fizički zahtjevne plesne igre. I iako je svatko od njih ponudio i potvrdio neku specifičnu osobnu vještinu unutar Stopala koja obećavaju teško se oteti silno privlačnoj snazi karizmatičnog Luke Švajde koji naočigled, iz predstave u predstavu, raste.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 7. rujna 2015.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji

...zabilježili smo