Suvremeni nomadi plesa

32. tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 29. svibnja – 20. lipnja 2015. i Rendez-vous, Festival Francuske u Hrvatskoj, svibanj – rujan 2015.

  • Collectif ÈS, Hippopotomonstrosesquippedaliophobie, autori: Sidonie Duret, Jeremy Martinez, Emilie Szikora Francuska je zemlja kojoj je kultura oduvijek bila vrlo važna, kulturom se ponosi i predstavlja je svijetu. Na 32. tjednu suvremenog plesa, a u sklopu Rendez-vous festivala, gostovalo je ponajviše francuskih plesnih skupina. Vidjeli smo različite koreografske prakse, afirmirane umjetnike i one koji tek dolaze. Estetika im je različita, pristup plesu također, no ono što je svima zajedničko je način na koji stvaraju. Francusko Ministarstvo kulture ponosi se plesnim centrima koje je diljem zemlje izgradilo te plesnim i novocirkuskim školama pa se naizgled čini da je stvarati i živjeti od plesa u toj zemlji lako. Međutim, umjetnici itekako osjećaju posljedice krize koja im je nametnula nove uvjete života i rada. Posljednjih godina postali su nomadi jer predstave više ne stvaraju i ne izvode na jednome mjestu nego se prijavljuju na različite rezidencijalne projekte. Predstavu grade putujući iz grada u grad, iz države u državu.

    Mlada skupina Collectif ÈS tu je fragmentarnost stvaranja pokazala u cjelovečernjoj predstavi Hippopotomonstrosesquippedaliofobija – što znači strah od dugih riječi. Skupinu su prije četiri godine osnovali plesači Sidonie Duret, Jeremy Martinez i Emilie Szikora. „Upoznali smo se u plesnoj školi u Lyonu gdje smo napravili jednu kratku formu koju smo izvodili po različitim festivalima i to nam je bio poticaj da osnujemo skupinu“ – kaže Sidonie Duret. „Nakon završetka školovanja napravili smo prvu cjelovečernju predstavu i to je upravo Hippopotomonstrosesquippedaliofobija. Stvarali smo je na različitim rezidencijama. Na kraju svake rezidencije morali smo predstaviti dio rada u kratkoj formi. U početku nismo imali puno materijala pa smo publici objašnjavali što bismo rado napravili ili rekli u pojedinom trenutku, što bismo rado učinili, ali ne možemo jer nemamo svjetlo i tako dalje. Svaki smo taj korak na kraju odlučili ostaviti u predstavi jer smo htjeli prikazati način na koji stvaramo i uprizorujemo svoje misli.“
    Compagnie Adrien Mondot & Claire Bardainne, Lyon, Francuska, Hakanaï, red. Adrien Mondot & Claire Bardainne, foto: www.iksfestival.eu
    Predstavu su posvuda stvarali, a isto je tako posvuda izvode. Nezamislivo im je na istom mjestu nastupiti dva puta. Vole gostovati na različitim mjestima jer se na taj način povezuju s mnogo ljudi i kazališta. Na isti način stvaraju i vrlo ugledni umjetnici Adrien Mondot i Claire Bardainne čije su plesno digitalne interaktivne instalacije vrlo popularne u Francuskoj i svijetu. U vizualnu dojmljivost njihovih radova uvjerila sam se gledajući predstavu Hakanaï, a producenticu skupine Charlotte Auche upitala sam što je važno za uspjeh skupine. „Vrlo je važno biti prisutan na festivalima gdje vas mogu vidjeti umjetnički ravnatelji drugih festivala i kazališta. Naše se predstave izvode isključivo zahvaljujući njihovim pozivima. Zato je najvažnije imati dobrog menadžera koji će organizirati turneje.“
    Compagnie d Autres Cordes, Marvejols, Francuska, Bez mjesta (Aucun Lieu), koncept Franck Vigroux, foto: vimeo.com
    Na isti način radi i glazbenik Franck Vigroux koji sa svojom skupinom d'Autres Codes uglavnom nastupa po različitim kazalištima i na festivalima suvremene glazbe. U Zagrebu je s predstavom Aucun Lieu prvi put gostovao na plesnom festivalu. „U Francuskoj nije tako loše kao što je u drugim dijelovima svijeta. Međutim, prije šest godina, kada sam osnovao skupinu, lakše sam dobivao novac za produkciju. Danas je to postalo jako teško. Smatram se sretnikom jer mogu nastupati na različitim festivalima – od onih koji se bave digitalnim umjetnostima i suvremenom glazbom, do kazališnih i plesnih. No, trenutno ne bih mogao napraviti veliku predstavu s mnogo ljudi jer je to vrlo skupo. Zbog smanjenih sredstava većina umjetnika danas radi sola ili duete.“
    Sine Qua Non Art, Des Ailleurs sans lieux, koncept i koreografija: Christophe Béranger, Jonathan Pranlas-Descours, foto: danceweekfestival.com
    U to sam se uvjerila i na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa jer je većina predstava, i to ne samo iz Francuske, osmišljena za jednog ili dva plesača, najviše tri. Male predstave rade i Christophe Béranger i Jonathan Pranlas-Descours iz skupine Sine Qua Non Art koja je izvela predstavu Des Ailleurs sans lieux. Iako su obojica vrlo afirmirani plesači, tek su prije tri godine osnovali svoju skupinu. Budući da su u tom smislu tek na početku, ne znaju za bolje pa se prilagođavaju uvjetima koji trenutno vladaju, otkriva Jonathan Pranlas Descours. „Mi možemo samo rasti, ne možemo niže pasti jer smo tek na početku. Svi govore kako je prije bilo bolje, no mi smo tada samo plesali i nismo se zamarali stvarima kojima su bili opterećeni naši voditelji. Kad smo prije tri godine osnovali skupinu, znali smo da je kriza i da nije pravo vrijeme za to. Ipak smo odlučili prihvatiti taj izazov. Htjeli smo promjenu, pomaknuti se dalje. Za one koji već dugo vode skupine ovo je vrlo teško razdoblje jer je novca sve manje. No, nama to teško ne pada jer smo na početku i prihvaćamo činjenicu da se moramo prilagoditi i razmišljati na drugačiji način. Nema drugog izbora.“

    Nove skupine preživljavaju zahvaljujući koprodukcijama. Nije im lako, no francuski se umjetnici, barem oni s kojima sam razgovarala, ne žale. Smatraju se sretnicima jer uspijevaju biti plaćeni za ono što rade, makar se, kako bi napravili predstavu, često moraju seliti u više gradova ili država. No, to im ne smeta. Njihov je život postao stalna migracija.

    © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 7. rujna 2015.

kritike i eseji

...zabilježili smo