Posebna koncentracija (o)sjećanja

Queer Zagreb Sezona: Re-discover Kazuo Ohno (About Kazuo Ohno, kor. Kazuo Ohno, Tatsumi Hijikata, red. Takao Kawaguchi i A Story of Lady O, kor. Mitsuyo Uesugi)

  • About Kazuo Ohno, red. Takao Kawaguchi U velikoj dvorani Pogona Jedinstvo 22. rujna u sklopu Queer Zagreb Sezone izvedena je predstava Re-discover Kazuo Ohno. Predstavu čine dva vrlo različita samostalna sola: About Ohno Kazuo u režiji i izvedbi Takaa Kawaguchija i A Story of Lady 'O' u koreografiji i izvedbi Mitsuyo Uesugi, koje povezuje posveta liku i djelu Kazua Ohnoa. Dan poslije, japanski umjetnici su u Zagrebačkom plesnom centru održali i radionicu na temu buto plesa. Kazuo Ohno rođen je 1906. godine i uz Tatsumija Hijikatu smatra se osnivačem buto plesa, a svrstava ga se i među najutjecajnije plesače 20 stoljeća uopće. Kao 74-ogodišnjak debitira na Međunarodnom festivalu u Francuskoj sa predstavom La Argentina Sho i od tada, pa do smrti 2010, pleše po cijelom svijetu, posljednjih godina u invalidskim kolicima.

    About Kazuo Ohno Takaa Kawaguchija počinje još ispred dvorane – dok publika čeka na ulazak, Kawaguchi prolazi na rolama s nekakvim plastičnim plaštem i kacigom na glavi. Vozi se tako uokolo, provlači ispod metalnih šipki, istražuje prostor… Kada publika uđe unutra, istraživanje se nastavlja: scena je puna kartona, tvrdih najlona, razne užadi, kanti, lišća i svakojakog smeća. Dok Takao na različite načine istražuje mogućnosti korištenja tih predmeta, istovremeno se sa strane projicira film The Portrait of Mr. O (Chikai Nagano, 1969) koji prikazuje isječke iz raznih predstava Kazua Ohnoa. Zanimljivo je u ovoj paralelnoj igri promatrati kako se neki trenuci filma i Takaovih improvizacija poklapaju. Kawaguchi međutim u tom okruženju djeluje kao zaigrani dječak koji se igra velikog buto majstora sa smiješnim, šarenim rekvizitima, dok u pozadini svira Elvis Presley I Can't Help Falling in Love, što doprinosi atmosferi mladenačkog obožavanja idola. Cijela stvar se najednom zavrti kada se u žaru igre Takao skine do nagosti i polije vodom. Proklizava po podu, a zatim kotrljajući se po podu, na sebe namotava najlone, užad, i sve ostalo što nađe oko sebe – stavlja na sebe. Sada je ponovno obučen, ali su mu hlače na glavi, cipela na ramenu itd. Scenografija je postala kostim.
    About Kazuo Ohno, red. Takao Kawaguchi
    U tom smiješnom kostimu, Kawaguchi pleše La Divine iz predstave Admiring La Argentina (1977). Kawaguchi se igra tako dobro da dječačka igra polako postaje ples, a ozbiljnost i dirljivost raste tijekom izvedbe Ohnovih plesova iz predstava Admiring La Argentina, My Mother i The Dead Sea. Između svakog plesnog broja, on se presvlači u uglu scene u improviziranoj glumačkoj garderobi koju čine stalak s imitacijama Ohnovih kostima, veliko ogledalo i stolac. Plesove koje smo netom prije vidjeli na projekcijama, sada gledamo uživo i uvjerljivi su, duboko tužni, duhoviti i magični.

    About Kazuo Ohno, red. Takao Kawaguchi Kako kasnije, na radionici, od Kawaguchija saznajemo, predstavu je napravio iz želje i potrebe za radom iznutra, a ironija je što je do toga došao preko forme. Takao se bavio doslovnim kopiranjem Ohnovih pokreta, čistom formom, i iako nije insistirao na emociji i trudio se ne glumiti emociju, tijekom rada na formi ona se organski pojavila. Smatra da je poanta buta postati nešto, a da bi postao nešto drugo, prvo se moraš isprazniti i napraviti prostor za to nešto što će te ispuniti. On je htio postati Ohno, pa je svoje tijelo pripremio za to. Radeći na takav način jasno mu je da se ne bavi klasičnim buto plesom, nego se suvremenim pristupom, pri čemu koristi i neke teze Stevea Paxtona, referira na buto majstora. Na njegovoj smo se radionici bavili istom radnjom koju on provodi u prvom dijelu predstave. Preko tijela, prostora i predmeta oživljavali smo osjetila sluteći tu i tamo neke druge dimenzije. Stoga je naglasak bio na osjetilnosti kože preko koje primamo podražaje.

    Mitsuyo Ousage se pak na radionici bavila nekim klasičnim buto pozicijama, odnosno principima daha, kretanja ruku, osjećanjem zemlje, hodanjem (tj. koračanjem), zadržavanjem fokusa... Ono što se prirodno dogodilo na obje radionice je to začudno usporeno kretanje koje se ne provocira namjerno nego se prirodno pojavi kada se tijelo nalazi u posebnoj koncentraciji (o)sjećanja. U butu se ta promjena karakterizira kao prelaženje iz društvenog vremena u tjelesno vrijeme, jer kada je tijelo opuštenije, dah je dublji i sporiji i tada je lakše percipirati vlastito tijelo i umjesto one društveno naučene, propustiti organsku reakciju. Kako je to objasnio buto plesač Toshiharu Kasai, na taj način se istražuju granice između naučenih tipova ponašanja i potiskivanja poriva nagona i želja.
    A Story of Lady O, kor. Mitsuyo Uesugi)
    Za razliku od Kawaguchija, Mitsuyo Uesugi je autentična buto plesačica, učenica Kazua Ohnoa. Njezina predstava A Story Of Lady 'O' je omaž, divljenje Ženi, jer kako kaže: „Ženi je bilo teško ući u buto jer su ga izmislila dva muškarca.“ Ona na scenu ulazi poput malene djevojčice u šarenoj haljinici, ali sa crnim kišobranom u ruci, koji ju prati poput crnog oblaka. Tada ugleda crvene ruže koje su na sredini scene i ondje doživljava transformacije vrlo različite u kvaliteti kretanja a tako i u dojmovima koje ostavljaju. Slike se transformiraju od očajnog plača i potonuća u zemlju, atletske snage i hrabrosti, do vrhunca koji čini presvlačenje u bijelu haljinu (vjenčanicu?) i veseli ples nalik na sjećanje ili bajkoviti san djevojčice o bijeloj haljini. Odličan je to primjer katarzičnog pročišćenja u butu. Njezini veseli poskoci, sve su sitniji i brži i iako je vidljivo da se radi o veselju, taj je ples obavijen i nekom tugom jer osjećamo da se radi ili o neostvarenom snu ili o dalekom sjećanju. Uesugi dakle uspijeva vrlo čisto i jednostavno probuditi emocije koje su uvijek između sreće i tuge, negdje na rubu između jave i sna. Na pitanje je li je Kazuo Ohno vidio kako pleše ovu koreografiju rekla je da misli da je vidio, iako nije došao na izvedbu na koju ga je pozvala.

    Cijelo iskustvo gledanja predstava kao i pohađanje radionice bilo je poput plesnog snatrenja između davno zaboravljenih asocijacija, ponovno izvučenih iz vlastite ili kolektivne memorije. Japanci o butu govore kao o plesu koji snagu crpi iz zemlje; to je također i traženje identiteta u vlastitom unutarnjem svijetu. Kazuo Ohno je 1998. povodom Međunarodnog dana plesa napisao poruku koja govori o povezanosti jednog i svega: „Vidim divlju travu, ja sam divlja trava, postajem jedno sa svemirom. Ta je metamorfoza kozmologija i otkrivanje duše. / U obilju prirode vidim temelje plesa. Je li to stoga što moja duša želi tijelom dodirnuti istinu?“

    © Selma Mehić, PLESNA SCENA.hr, 9. listopada 2015.

kritike i eseji

...zabilježili smo