Nezaustavljiv nagon za stvaranjem preduvjet je za umjetnost

Intervju: John Ashwood, idejni začetnik Aerowaves mreže

  • John Ashwood na 16. Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu 2015., foto: Andi Bančić, www.svetvincenatfestival.comPlesni umjetnici, stručnjaci za ples i umjetnički ravnatelji pojedinih festivala, koji su u prosudbenoj komisiji Aerowaves mreže, posljednjih su dana imali pune ruke posla. Krajem listopada se, naime, biralo dvadeset najboljih europskih koreografa koji još nisu uspjeli ostvariti međunarodnu karijeru ili se koreografijom tek počinju baviti. Među njima je i naša plesačica i koreografkinja s berlinskom adresom Jasna Vinovrški koja je zahvaljujući solu Staying Alive postala jedna od ovogodišnjih finalistica. Odabrane predstave vidjet će publika na Spring Forward festivalu u Plzenu, u travnju iduće godine, a radovi pojedinih koreografa prikazat će se na pozornicama i festivalima Aerowaves partnera. Prijašnjih godina Aerowaves partneri u našoj zemlji bili su Barutana iz Osijeka i Kultura promjene Studentskog centra, Plesni centar Tala bio je partner tri godine (2010. – 2013.) u sklopu festivala Platforma.hr, a od ove godine Aerowaves obitelji priključio se Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu – trenutno jedini Aerowaves partner u našoj zemlji. Partneri mreže moraju pozvati najmanje troje koreografa koji su se prijavili na Aerowaves natječaj pa smo tako primjerice na ovogodišnjem festivalu u Svetvinčentu vidjeli radove Tabee Martin, Ferenca Fehéra te Guy Nadera i Marie Campos.

    Upoznali smo i Johna Ashwooda – idejnog začetnika Aerowaves mreže. On nam je ispričao kako je sve počelo i na kojim je principima Aerowaves mreža zasnovana.

    *****
    Poštanski pretinac na londonskoj adresi Duke Road 17 prije dvadeset godina počeo se puniti neobičnim pošiljkama – VHS snimkama iz različitih europskih zemalja. Sve su bile poslane jednoj osobi – Johnu Ashwoodu – tadašnjem ravnatelju kazališta The Place, kazališta u kojemu se kroz predstave i edukativne programe godinama njeguje suvremeni ples u Londonu. Devedesetih je godina to kazalište izvan Velike Britanije bilo poznato kao mjesto na kojemu bi se europskim mladim umjetnicima mogla pružiti prilika za nastup pred britanskom publikom. Zato su mnogi mladi, neafirmirani plesni umjetnici iz Europe snimili jednu svoju koreografiju i poslali je Johnu Ashwoodu. On ih je sve pogledao, a neke od njih odlučio je pozvati na britanski otok. Tako je stvoren projekt Aerowaves.

    *****

    J.A.: Nisam imao nikakav plan kako će program izgledati. Počelo je vrlo spontano. Svaki sam dan dobivao VHS snimke mladih europskih umjetnika koji su htjeli da ih pozovem u svoje kazalište. U to vrijeme bili smo jedino kazalište koje je prikazivalo predstave iz drugih europskih država, a mnogi su mladi umjetnici u svojim školama za suvremeni ples čuli za nas. Shvatio sam da moji kolege iz drugih europskih zemalja nisu dobivali takve video kazete pa sam pomislio da bih ih trebao pitati za savjet o tome koje su koreografije najzanimljivije. Pomislio sam također da bi oni mogli biti zainteresirani za radove mladih umjetnika iz cijele Europe. U London sam pozvao četrnaestero plesnih stručnjaka čije sam mišljenje cijenio. Na tom smo sastanku zajedno pogledali stotinjak snimki, nakon čega sam ih zamolio da odaberu deset koje bih mogao predstaviti u Londonu. Tako je nastao prvi Resolution program. Zamislio sam ga kao mješoviti program na kojemu su se mogle vidjeti tri različite izvedbe – dvije lokalne i jedna inozemna. Koreografski rad mladog europskog autora morao sam povezati s predstavama britanskih koreografa jer sam na taj način dobio publiku. Većina naših gledatelja kupit će ulaznicu jedino ako poznaje ime autora, dosta publike dolazi kako bi poduprla svoje prijatelje i znao sam da bi gledalište bilo prazno kad bi nastupao samo gost iz Europe. Mješoviti program mi se stoga učinio najboljim načinom za upoznavanje britanske publike s budućim europskim zvijezdama.“

    Nakon prvog Resolution programa na adresu kazališta The Place počelo je pristizati sve više prijava, a John Ashwood tražio je partnere uzduž i poprijeko Europe s kojima će zajedno gledati i procjenjivati dobivene radove. Danas je u Aerowaves mreži 42 stručnjaka za ples iz 33 različite europske države, među kojima je i naš dramski i plesni umjetnik Edvin Liverić. Oni se svake godine susreću u drugom europskom gradu i zajedno gledaju nekoliko stotina koreografija. Svatko od njih bira svoje favorite, a većinom glasova dolaze do dvadeset najboljih.

    J.A.: Obično deset koreografa iz mog izbora bude prihvaćeno, a deset odbačeno. Naravno da sam tada razočaran jer deset mojih favorita nije prepoznato, ali u tome i jest smisao sastanka. U našem procesu samo se jedan dio prosudbe temelji na onome što gledamo putem snimke. Važno nam je i mišljenje kolega koji su pojedinu predstavu vidjeli uživo. S obzirom na to da ne možemo gledati sve radove u cjelini, pokazalo se da pojedine izvedbe, koje smo odabrali na temelju prvih pet ili deset minuta gledanja, nisu najbolje u cjelini. To su potvrdili oni kolege koji su ih imali prilike vidjeti na pozornici. Ako je nekoliko ljudi gledalo uživo istu izvedbu i o njoj slično razmišlja, oni čine kritičnu masu kojoj vjerujemo. Proces odlučivanja je otvoren i demokratičan i osobito cijenim mišljenje svih kolega koje sam pozvao u prosudbenu komisiju.
    John Ashwood na 16. Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu 2015., foto: Andi Bančić, www.svetvincenatfestival.com
    Koreografije poslane na sastanak trebaju trajati četrdeset minuta, a članovi prosudbene komisije uglavnom uspiju pogledati prvih petnaest minuta izvedbe. Zbog lakšeg snalaženja u moru snimki i zajedničkog donošenja odluke, John Ashwood je već na prvom sastanku predložio kriterije po kojima se radovi vrednuju.

    J.A.: Sat vremena prije prvog sastanka shvatio sam da jedino ja poznajem sve ljude koje sam pozvao, ali da se oni međusobno ne poznaju. Zbog toga sam odlučio da bismo trebali imati osnovne smjernice po kojima ćemo gledati i prosuđivati pojedini koreografski rad. Napisao sam kriterije prije dvadeset godina na stražnjoj stranici omotnice koju sam slučajno našao u džepu. Sastojali su se od sedam bitnih točaka. One su nam pomogle svaki put kad bismo imali žestoke rasprave i suprotna stajališta jer su nas vraćale temeljnom pitanju koje glasi: što je to što tražimo u plesu?

    Ples ima mnoga tumačenja – koliko ga ljudi gleda, toliko ima i značenja i vrlo je lako izgubiti se u mnoštvu različitih interpretacija – političkih, metaforičkih, metafizičkih, osobnih i mnogih drugih. Zato mislim da je u gledanju plesa najvažnije osjetiti umjetnikovu potrebu za stvaranjem, nezaustavljiv nagon koji ga tjera naprijed. Čin stvaranja za umjetnika je nužan i to je neporecivo.

    Mnoga važna i ugledna imena svjetske plesne scene upravo su prepoznata na Aerowaves natječaju poput Xaviera le Roya, Taroa Saarinena, Jana Martensa, Alessandra Sciarronija i mnogih drugih. Neki finalisti su, međutim, imali samo jedan izvrstan rad, a zatim su se izgubili u sivilu prosječnosti. Stoga je i odabir najboljih za prosudbenu komisiju rizičan.

    J.A.: Kad odaberem nekog mladog umjetnika među dvadeset najboljih, obično me njegov ili njezin idući rad razočara. I stalno se pitam: zašto se to događa? S vremenom sam shvatio da je moj posao strpljivo orati, saditi i čekati - sve dok neka od biljki ne naraste i rascvjeta se u punom sjaju. Primjerice, prije dvadeset godina prepoznao sam finskog koreografa Taroa Saarinena koji i danas u mnogim intervjuima spominje da mu je Aerowaves pomogao u međunarodnoj karijeri. Međutim, moraju postojati i loše predstave jer svi pokušaji siju sjeme za istinsku umjetnost. Ponovno ću se izraziti metaforički – korov trune i gnoji zemlju za divne biljke koje će jednog dana na njoj rasti.

    *****
    Nakon četiri dana intenzivnog gledanja snimki, komisija odabire dvadeset najboljih koreografa u protekloj sezoni koji se javnosti predstavljaju na Spring Forward festivalu. Njega posjećuju mnogi producenti, ravnatelji kazališta i umjetnički voditelji raznih festivala te Aerowaves partneri iz plesnih i umjetničkih centara diljem Europe. Zahvaljujući tom festivalu, ostvaruju se suradnje. Navedimo samo primjer Snježane Abramović Milković i Daniela Abreua. Predstava Anything Zagrebačkog plesnog ansambla nastala je zahvaljujući Spring Forward Festivalu u Španjolskoj na kojemu se Snježani Abramović Milković svidio rad Daniela Abreua te mu je ponudila koreografski angažman u ZPA-u. Od naših plesnih umjetnika, prva koreografkinja koja je ušla među dvadeset najboljih bila je Mare Sesardić, a na toj listi bila je i skupina Bad co. te Nensi Lazić i njezin dance_lab collective. Nažalost lokalna scena još uvijek, primjećuje Edvin Liverić, ne shvaća važnost i mogućnosti koje Aerowaves mreža pruža.

    *****
    Osim Spring Forward festivala i danas već tradicionalnog nastupa u Londonu, finalisti svoje radove mogu predstaviti na dodatnih 25 scena diljem Europe. Toliko je, naime, registriranih partnera unutar platforme koju od 2014. godine podržava europski program Kreativna Europa. Aerowaves mreža, međutim, djeluje drukčije od mnogih drugih mreža u Europskoj uniji.

    J.A.: Umrežavanje je danas postalo formalizirano. Institucijama nije važno koja je osoba uključena u mrežu. Umrežavaju se institucije, a ne ljudi. Stoga je u tim suradnjama teško postići sporazum svih partnera – osobito kad se radi o trogodišnjim ili petogodišnjim projektima. Zaposlenici ne pristupaju tom poslu s jednakim entuzijazmom te se događa da se, umjesto namjere zbog koje je mreža nastala, sva energija usmjerava na njezino stvaranje i održavanje. U Aerowavesu nikad nismo imali taj problem jer nisam mrežu stvarao od predstavnika pojedinih institucija, nego od ljudi koji strastveno vole svoj posao i žele isto što i ja, a to je pružiti priliku koreografima na pragu svoje karijere da pokažu svoj rad drugačijoj publici, u drugačijem kulturnom kontekstu. Godinama smo radili besplatno, a podjednako predano, kao da za to dobivamo novac.

    Tijekom dvadeset godina dosta se toga u Aerowavesu promijenilo. John Ashwood više nije ravnatelj kazališta The Place, u komisiji je ostalo samo nekoliko kolega koji od početka sudjeluju u mreži, ali Aerowaves obitelj se proširila jer su se u rad uključili stručnjaci iz mnogih europskih zemalja. Na početku se na natječaj prijavljivalo stotinjak koreografija, danas komisija mora odgledati šest ili sedam stotina snimki. Promijenio se i ples.

    J.A.: Prošli smo razdoblje koncepata u kojemu se činilo da su koreografi odustali od plesa. Mnogi od njih i nisu bili plesači, dolazili su iz drugih umjetničkih područja. Moram priznati da se Aerowaves, na svoj poseban način, uvijek borio protiv toga. Mnogi moji prijatelji smatrali su Aerowaves staromodnim, govorili su mi da ne možemo promicati radove koji se jedino bave umijećem plesa. A evo – ples je ponovno u modi, a konceptualni vokabular se iscrpio. Posljednjih godina primjećujem da je kvaliteta plesača vrlo porasla. Prije dvadeset godina bilo je snimki u kojima smo kroz slabe izvedbe prepoznavali izvrsnu koreografsku misao – danas je to nezamislivo. Svi plešu fantastično. U svakoj izvedbi se vidi što je koreograf htio jer su plesači tehnički obrazovani i mogu napraviti sve što se od njih traži.

    Posljednjih godina najbolji radovi dolaze iz zemalja pogođenih gospodarskom krizom.

    J.A.: U zemljama koje se trenutačno suočavaju s velikim gospodarskim problemima, u kojima za umjetnost ima najmanje novca, stvara se najvibrantnija umjetnost. U Grčkoj, Portugalu i Irskoj ljudi su snažno pogođeni recesijom. U tim državama nastaju djela koja progovaraju o bitnim stvarima, osjeća se da umjetnici stvaraju iz potrebe, neovisno o tome koliko im je teško. U njihovim se radovima može osjetiti kulturna raznolikost koja je kod autora iz bogatijih država potpuno nestala. No, ta je kulturna raznolikost drugačija nego prije dvadeset godina. Sjećam se da smo prve godine iz Grčke gledali korski ples u izvedbi dvanaest dama odjevenih u duge haljine – takvi plesovi više ne postoje. Danas se grčki ples može prepoznati po visokoj kvaliteti plesača. U Grčkoj postoji mnogo škola, a iz nacionalne plesne škole u Ateni izlaze fantastični plesači. To nam govori da se u Grčkoj, unatoč ekonomskim poteškoćama, i dalje njeguje vrhunska kvaliteta poučavanja. S druge strane, u Francuskoj postoje predivni koreografski centri, no ni u jednom od stotinjak pregledanih radova nisam primijetio potrebu za stvaranjem.

    *****
    Aerowaves mreža posljednjih godina intenzivno radi i na stvaranju plesne publike. Spring Forward Festival mogu pratiti gledatelji diljem svijeta putem streama, a Springback akademijom se potiče razmišljanje i pisanje o plesnim predstavama. Plesne kritike mogu se pročitati na internetskim stranicama Springback akademije, a sve vezano za Aerowaves pročitajte na njihovim internetskim stranicama

    © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 3. studenoga 2015.