Kad se spusti zastor

Vladimir Vadjon i Vladimir Pondelak, Fotomonografija Damir Novak – Snaga pokreta, Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika, 2015.

  • Vladimir Vadjon i Vladimir Pondelak, Fotomonografija Damir Novak – Snaga pokreta, Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika, 2015.Teško je zamisliti, i čini se nevjerojatno, da je netko 58 godina, od svoje petnaeste, državni reprezentativac; i da je pritom osvojio 28 naslova prvaka Hrvatske i Jugoslavije u skokovima u vodu; ili da se osim skokom u vodu bavio još rukometom, nogometom, košarkom, tenisom, atletikom, alpskim skijanjem, šahom i bridžem, ako još nešto nije zatajeno… A pritom je vrlo profesionalno održavao karijeru baletnog solista. Kako?

    Autor tekstualnog dijela fotomonografije o Damiru Novaku, Vladimir Vadjon, inače njegov dugogodišnji prijatelj i suradnik, iznosi i dokumentira tezu koja u konačnici nimalo ne umanjuje značaj Damira Novaka u povijesti hrvatskog baleta: „Šport je oduvijek bio njegov život. Nikada nije prekidao sa športskim aktivnostima, jedino se zbog baleta nekih disciplina ipak morao odricati.“ Riječ je o športu kao ljubavi, hobiju, onome čime se mogao baviti bez ikakvih kalkulacija, jer je, kako sam kaže, u karijeri „imao solidne prihode, budući da je uz sav program u matičnoj kući jako puno gostovao i tako dodatno zarađivao“. S obzirom na fizičke napore nerazdvojive od bavljenja plesnom profesijom, pitamo se koliko je tu bilo začudne tjelesne, organske snage, volje, želje i energije koja ga je nadahnula i vjerojatno, na neki način, obnavljala i definirala kao vrlo specifičnu plesačku, umjetničku ličnost.
    Damir Novak u Valpurgijskoj noći u operi Faust
    Teško je ne nasmiješiti se ako zamislite situaciju iza zastora u kojoj solist priča viceve, veselo zadirkujući napetu partnericu pred premijerni nastup. Ili: plesač koji odbija stipendiju u Sovjetskom Savezu, jer očito ne poznaje onaj neprestani neutaživi nemir vječnog nezadovoljstva i skepticizma spram osobnih postignuća i potrebu za stalnim brušenjem pokreta i figura, toliko karakterističan za baletne plesače. Vedar i siguran u sebe (Maja Bezjak se sjeća kako je s lakoćom i dozom dječjeg nestašluka znao „paradirati snagom svojih mišića“ podižući balerine u zrak jednom rukom bez njihove prethodne priprave), zadovoljan ostvarenim osobnim mogućnostima i postignućima, čini se da je Damir Novak s nevjerojatnom lakoćom življenja desetljećima nosio repertoar zagrebačkog Baleta. Vrlo realan – sportski jasan, čist, precizan, osviještene anatomije i tjelesnih mehanizama, bio je i autoironičan: Što se baleta tiče, nisu smatrali da sam rođen da plešem prinčeve jer sam bio izrazito jak. Uvijek su tražili nekog drugog, a ti su dolazili i odlazili, a ja sam ostajao i plesao odreda sve uloge.“

    Maja Bezjak i Damir Novak u baletu RapsodijaTa rečenica sadrži i dvije ključne informacije. Prvo, istina je da balet pretpostavlja i voli prinčeve nježnih crta i dugih, elegantnih linija, i da nije slučajno da je na naslovnici knjige Damir kao Đavo u selu kao uloga koju svi nekako spontano ističu kao karakteristično i vrhunsko ostvarenje – unutar njegove bogate baletne karijere pune lirskih prinčeva, Romea i sličnih. Sve kritike ističu njegovu snagu, skok, tehniku i partnerstvo. Primjerice, u zborniku 50 godina Škole za klasični balet odlomak o Damiru Novaku započinje: „Plesač atletske figure, čiste klasične tehnike i visoke elevacije, izvanredno snažan i spretan suigrač, jedan od najcjenjenijih partnera na našim baletnim pozornicama.“ Ali, kako kaže energična, beskompromisna i nesalomljiva Maja Bezjak koja je s njim i za njega i postavljala svoje koreografije: „od pomalo robusnog i atletski građenog plesača, Damir se preobrazio u suptilnog, poetskog, elegantnog interpreta svoje dionice“. Bio je pažljiv, muzikalan i beskrajno pouzdan. Što vjerojatno ne bi bilo dovoljno (za priliku plesanja princa) da je plesao u neka druga vremena.

    Druga informacija nas vraća u kontekst generacije pedesetih, fenomena u povijesti zagrebačkog baleta, unutar kojeg je Damir Novak ostao kao neki „čuvar ognjišta“ domaće baletne scene. Naime, njegovi profesionalni počeci vezani su uz doba novog buđenja baleta potaknutog dolaskom europskih snaga: Milorada Jovanovića i Ocatavia Cintolesija, što je rezultiralo mladenačkom žudnjom plesača za širenjem umjetničkih prostora. Generacija mladih avanturista bila je spremna za prijelaz zapadnih granica Jugoslavije u želji da se okuša i naraste u međunarodnom okruženju. I tako je moguća konkurencija lagano nestajala sa zagrebačke scene; ostat ću samo pri muškim plesačima: Šparemblek, Banović, Sulić, Boldin, braća Sertić, Dobrijević, Ježić, Voženilek, Podkovac i tako dalje. Jednom probijena fronta nastavila se kroz mrežu domaćih umjetnika koji su se dočekivali, pomagali si i međusobno se usmjeravali. Ali to je dio druge priče, koja ne umanjuje plesački značaj Damira Novaka, koji je kao vjeran i postojan Zagrepčanec, u visokoj tjelesnoj formi vrhunskoj sportaša, ostao i plesao sve: prinčeve u Pepeljugi, Giselle, Labuđem jezeru, Trnoružici, Romea, mandarina, Đavla, Tatarina, Vojnika i tako dalje; u koreografijama Fromanove, Horvata, Harmoša, Zaharova, Mlakara, Parlića, Bezjak, dvojca Kast – Biđin, Orlikowskog, Dixona, Šparembleka, Van Dyka…

    Damir Novak i Vesna Butorac u baletu Carmen(Na kraju knjige je koristan popis baletnih i posebno opernih predstava, i posebno gostovanja zagrebačkog HNK u kojima je Damir Novak od 1953. do 1982. plesao, uz informaciju o godini, ulozi, koreografu, skladatelju, partnerici te broju odigranih predstava. Uz ovaj popis i naravno, veliki izbor fotografija Vladimira Pondelaka koje su dokument za sebe, i poglavlje pod naslovom Sugestivna i značajna baletna gostovanja, transparentno je da se Novak uspješno pokazao i plesački potvrdio na scenama diljem Jugoslavije, gdje je bio redovito tražen gost, kao i na velikim međunarodnim gostovanjima. Zasigurno je vrhunac tog razdoblja gostovanje s Vesnom Butorac u Labuđem jezeru kazališta Kirov u Lenjingradu odnosno Sankt Peterburgu.)

    Stoga je razumljivo i opravdano da je Damir Novak bio dobitnik i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo s obrazloženjem: „trajno je obilježio drugu polovinu 20. stoljeća hrvatske baletne umjetnosti… U više od tri desetljeća odigrao je sve vodeće uloge baletnog repertoara i njegove izvedbe ostat će urezane u kolektivno sjećanje…“
    Damir Novak kao Đavo u baletu Đavo u selu
    Ali, kako je to danas popularno reći – to još nije sve: Damir Novak je dva puta prihvatio mandat direktora Baleta, što je nešto sasvim drugo od bavljenja plesom ili sportom, deprimirajuće u nemoći da pomogne svojoj, toliko očito kontinuirano i nepravedno podcjenjivanoj struci, opasno po zdravlje po količini kontinuiranog stresa. Neobično je to duhovito i inteligentno sažeo u rečenici: „Osjećam se kao netalentirani učenik koji redovito i savjesno vježba, a svi znaju da nikad neće uspjeti. Ipak, sam je rekao da je „kao baletni ravnatelj razumio ljude i uveo svojevrsni red“. Vadjon, koji je u to vrijeme pratio i podržavao „prijatelja u nevolji“ kao tajnik Baleta HNK-a, svjedoči da je Damir uspio u pomacima kao što je angažiranje prvog stalnog baletnog dirigenta Baleta (maestro Vjekoslav Šutej); popunjavanje muškog dijela baletnog ansambla (iz vlastitoga Baletnog studija, ali i s plesačima iz Slovenije i najviše iz Rumunjske); izborio je bolje vrednovanje rada; uravnotežio je repertoar od klasičnih, modernih do nacionalnih predstava primjerenih za nacionalno kazalište – što je, čini se, ponovno vrlo aktualna kazališna problematika na razini Hrvatske.

    I da završim, knjiga Vadjona i Pondelaka je pažljivo i s poštovanjem, iz prve ruke odnosno osobnog sjećanja i suučesništva, sakupljena i prezentirana cjelina: o prijatelju, športašu i zaslužnom hrvatskom baletnom umjetniku. A neka posljednje ipak budu Damirove riječi: „Kad se spustio zastor, veselio sam se novim stvarima koje su me očekivale, a ponajviše športu.“

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 11. studenoga 2015.

Piše:

Maja
Đurinović