Let leptira

Balet u kinu: Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva, Adolphe Adam, Giselle, kor. Juri Grigorovič, Cineplexx Centar Kaptol, 11. listopada 2015.

  • Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva: Adolphe Adam, Giselle, kor. Juri Grigorovič

    Sezona baleta otvorena je u Cineplexxu prijenosom predstave Giselle uživo s velike pozornice moskovskog Boljšoj teatra. Ova 2015/2016. sezona donosi veliki broj intrigantnih naslova od kojih su nam neki već poznati ali mogli bi se gledati bezbroj puta, kao što su Orašar (kor. Grigorovič), Spartak (kor. Grigorovič) i Don Quijote (kor. Fadeječev). Novi naslovi kojima se istinski radujem su Dama s kamelijama Neumeiera, Ukroćena goropadnica Maillota i Dragulji Balanchinea. Giselle (Vile) je znameniti fantastični balet u dva čina. Duhovni tvorac i autor djela je Théophile Gautier, čija je zanesenost i očaranost baletnom umjetnošću i rezultirala ovim djelom. Glazbu je napisao Adolphe Adam, dok izvornu koreografiju potpisuju Jean Coralli i Jules Perrot. Praizvedba baleta bila je u Pariškoj operi 28. lipnja 1841. U naslovnim ulogama igrali su Carlotta Grisi kao Giselle i Lucien Petipa kao Albrecht. Nakon pariške praizvedbe, Marius Petipa odlazi u Rusiju u Sankt Petersburg i 1884. postavlja inačicu u skladu s novonastalim dostignućima baletne tehnike plesača. Godine 1944. u Moskvi u Boljšoj teatru Leonid Lavrovski postavlja svoju redakciju. Koreografija Jurija Grigoroviča (premijera 1987), za razliku od njegovih ostalih baleta i Grigorovičevog prepoznatljivog koreografskog rukopisa, temelji se tako na Coralliju, Perrotu i Petipau. Prvi čin je nadahnut dvojcem Coralli i Perrot, dok je drugi čin potpuni Petipa.
    Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva: Adolphe Adam, Giselle, kor. Juri Grigorovič
    Nije naodmet spomenuti da je prvi put u Zagrebu Giselle odigrana još 21. siječnja 1897. – pedesetak godina nakon praizvedbe u Parizu. Koreograf se ne spominje ali zato znamo ime naše prve Giselle a to je Ema Grondona. Sljedeća verzija bila je ona koreografa Gradimira Hadži-Slavkovića koji se bazirao na Lavrovskom (25. travnja 1965.); Attilio Labis potpisuje koreografiju prema Perrotovoj verziji (17. studenog 1986.); Dinko Bogdanić koreografira Giselle prema Coralliju i Perottu (19. travnja 2003.). Posljednju zagrebačku redakciju ovog baleta postavila je Iraida Lukašova (9. lipnja 2006.), kao i Grigorovič, prema koreografiji spomenutog trojca: Coralli, Perrot i Petipa.

    Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva: Adolphe Adam, Giselle, kor. Juri GrigorovičS obzirom na to da priču i inscenaciju mnogi poznaju pogotovo jer se u kazalištima diljem svijeta ne odstupa previše od rekonstruiranog originala odnosno verzije najsličnije originalnoj predstavi iz 19. stoljeća, ovaj sam osvrt napisala malo drugačije. Naime, pratila sam prijenos s pozornošću kao i svaki drugi prijenos. Uvijek me obuzme dojam, energija i snaga plesača te predstava u cjelini. Dolazim iz baletnog miljea s ogromnim životnim-baletnim iskustvom. Vidjela sam toliko različitih plesača i predstava da mogu razlučiti što mi se sviđa a što ne, jesu li akteri bili na visokoj razini tehničkih dostignuća, je li se koreograf držao originalnog predloška ili je na svoj način napravio novo čitanje djela. A u pauzi i nakon završetka izvedbe, popričala sam s nekima od gledatelja, bivšim kolegama, plesačima ali i s ljubiteljima baletne umjetnosti.

    Ponukana tako razgovorom, napisat ću nekoliko redaka o diskusiji koja se razvila oko zvijezde baletne scene, ruske primabalerine, prvakinje Boljšoj teatra Svetlane Zakharove. Milanska Scala dodijelila joj je i najviše zvanje na svijetu u području baletne umjetnosti – primabalerina assoluta. Ova tridesetšestogodišnja balerina koja ima toliki dijapazon uloga iza sebe, plesala je naslovnu ulogu – nježne, naivne i krhke seoske djevojke Giselle. Kad je plaho otvorila vrata svoje kuće da pogleda tko to kuca na njena vrata, zaorio se gromoglasan pljesak u cijelom Boljšoj teatru. Njezin prvi manage na sceni dočarao je lakoću i eteričnost, a tek smo na početku priče, gdje je ona mlada, zaigrana, prpošna djevojka. Slučajan-namjeran susret s Albrechtom, kojeg je plesao izvrstan Sergej Polunin, uvodi nas u priču, zaplet koji će samo rasti kroz cijeli prvi čin. Svetlanin način plesanja doista je nenadmašan, ali nije li to preteška riječ? Neosporna je njena tehnika koja postaje toliko prirodna, ustvari napor koji ulaže u korake i ples je nevidljiv te zato njezino plesanje izgleda kao leptirov let. Skakuće po pozornici neuhvatljivom brzinom i lakoćom te se može iščitati njena vilinska eteričnost koja će u drugom činu doći do svojih vrhunaca. Pisala sam o njoj da je kraljica labudica u Labuđem jezeru i gledala je u mnogo baleta: Kći faraona, Spartaku, Don Quijotu, Legendi o ljubavi, Bajaderi, Trnoružici
    Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva: Adolphe Adam, Giselle, kor. Juri Grigorovič
    U Giselli, Svetlana je bila nešto drukčija i njezin način interpretiranja ove uloge uvelike se razlikuje od interpretacije drugih balerina. Na neki način to je i razumljivo i očekivano. Ne postoje dvije iste, slične balerine, ali bi ih možda mogli grupirati u više lirične i karakterne plesače. Ona nije bila vrckava mlada djevojka nego samom svojom pojavom i popriličnom visinom ostavila je u meni drugačiji dojam od očekivanog ili uvriježenog za tu ulogu. (Pretpostavke, klasificiranja, stavljanja u određene ladice, činjenice su s kojima se mi plesači često susrećemo. Ne našom voljom, naravno, nego naših nadređenih, sa začetkom još u baletnoj školi pa do ulaska u ansambl teatra, gdje klasificiranje još više dolazi do izražaja.) Balerina poput Svetlane nema mnogo na svijetu. Njezini atributi, vrline, dosezi su toliki da i sama kaže kako još uvijek nije otplesala sve uloge…
    Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva: Adolphe Adam, Giselle, kor. Juri Grigorovič
    Ali, vratimo se Giselli. U prvom činu bila je suzdržana, pomalo hladna a opet razigrana seoska djevojka. Da, ona pleše seosku djevojku, ali po izgledu više odiše dostojanstvom, gracilnošću te je u potpunosti različita od svojih seoskih prijateljica na sceni. Ona u stvari svojom pojavom izgleda drugačija, baš onako kako se i u priči treba osjećati. Ona jest posebna, njezino srce je slabo i krhko i ljubavnim razočaranjem ono bi se slomilo. Svetlana dočarava sve emocije tako suptilno da postaje prirodna na sceni. Kod nje ne postoji preglumljavanje, čak mislim da ona to nikad ne bi ni mogla. Emocije koje izlaze iz nje istinske su, možda i neprimjerene sceni koja traži da se gluma naglašava te pantomima radi velikim gestama. Njezina scena ludila nije bila luda i histerična, nego prigušena najfinijim zadnjim trncima vjerovanja u vječnu ljubav.

    Za drugi čin ne moram ni govoriti da je njezin fah. Sama njezina pojava u bijeloj tutu haljinici ostavlja dojam prave vile, prozirne, neopipljive i neuhvatljive. Njezini arabesqui, brzi okreti u attitudes pozi na samom početku plesa, sisonni, grand jetéi, soubresaut, rond de jambe en l'air saute, ballote… izvedeni su besprijekorno. Ideal je ono što je nedostižno i da nema pojma idealnog ljudi ne bi težili za tim. Je li Svetlana Zaharova dostigla te božanske vrhunce? Možemo li to prosuditi preko emocija koje smo osjetili (ili ne) gledajući je dok je plesala?
    Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva: Adolphe Adam, Giselle, kor. Juri Grigorovič
    Ali, nije li svaka velika balerina na svoj način idealna? Svaka nalazi svoju publiku koja preferira neki način interpretacije ovisan o osobnim afinitetima te na taj način prosuđuje na temelju svojih dosadašnjih iskustava. Meni je ovo prvi puta da gledam Zaharovu u ulozi Giselle i ona mi je dala mnogo za razmišljanje o načinu na koji je iznijela tu ulogu. Dosad sam vidjela balerine potpuno različitog karaktera, koje su bile brže, vrckavije, više ovozemaljske ali i eterične u duhu koji se zahtjeva za tu ulogu. Za Giselle treba imati onu nadogradnju, šesto čulo i plesati prirodno kao kada običan čovjek hoda, leptir leti, riba pliva u oceanu a ptica pjevuši najljepšu melodiju. Iluzija se stvara na sceni samim otvaranjem teškog i masivnog zastora a ono što se događa na pozornici je pobjeđivanje artificijelnog prirodnim načinom plesanja. A koliko klasični balet može biti prirodan, to je tema za neku drugu raspravu.

    © Mirna Sporiš, PLESNA SCENA.hr, 5. prosinca 2015.
    Svetlana Zakarova i Sergej Polunin

kritike i eseji