Plesač u nekom drugom životu

Sjećanje: Marijan Jagušt (Zagreb, 18. travnja 1937 – München, 25. prosinca 2015)

  • Marijan Jagušt Poslije prvog naraštaja hrvatskih plesača koji su se, u razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata , nakon početne afirmacije kod kuće otisnuli u inozemstvo, sredinom pedesetih godina 20. stoljeća (Milko Šparemblek, braća Ivica (Ivan) i Ladislav Sertić, Veseljko Sulić, Nenad Lhotka, Frane Jelinčić), početkom šezdesetih na scenu dolazi nova skupina plesača. Takva se masovnost muškoga kadra u hrvatskom baletu više nikada neće dogoditi. Toj skupini "drugog naraštaja", uz Željka Jurešu, Žarka Prebila, Miljenka Vikića te Damira Novaka, pripada i Marijan (Marjan) Jagušt. Rođen u Zagrebu, 18. travnja 1937. Marijan Jagušt u školi je trčao i igrao nogomet. Dospio je u Pionirsko kazalište kako bi učio glumu i balet kod Mary Šembere i Nenada Lhotke. Prva uloga bio mu je Harlekin u Vili lutaka, nakon čega odlazi u baletnu školu, u razred Marije Ignjatović.

    U Baletu zagrebačkoga HNK-a angažiran je 1955. Tri su osobe imale velik utjecaj u njegovim umjetničkim počecima. Dolaskom u Zagreb čileanskog koreografa Octavija (Ottavija) Cintolesija (koji 1956. postavlja Mrežu, svoj balet na glazbu Domenica Scarlattija), Jagušt od njega uči kako motiv bavljenja baletom, kao i svakom drugom umjetnošću, ne smije biti novac ili ambicija, nego vlastito zadovoljstvo. Redatelj Vlado Habunek, zapazivši njegovu scensku izražajnost, angažirao ga je, 1957., u Menottijevoj operi Medij, za ulogu nijemog sluge, dječaka Tobyja, kao partnera opernim primadonama Marijani Radev i Veri Grozaj. Naučio je kako pokret i izraz mogu i moraju biti mnogo više od plošnoga plesnog poziranja. U to doba ostvaruje još jednu specifičnu ulogu Muža u plesnoj drami Prije doručka Eugena O'Neilla, u kazalištu Gavella. Ženin monolog o nesretnom braku (interpretacija Semke Sokolović Bertok) praćen je Jaguštovim plesnim prizorima. Redatelj je bio Mladen Škiljan, koreograf Octavio Cintolesi. U Zagrebu je, između ostalih, ostvario uloge Mladića u Čudesnome mandarinu i Mladića u Snovima, u koreografiji Dimitrija Parlića.

    Marijan Jagušt u baletu Poslije doručkaParlić je treća osoba s velikim utjecajem na mladoga Jagušta. On ga preporučuje Beogradskom baletu, kamo prelazi 1958. Ondje upoznaje velikog Rostislava Zaharova i njegovu suprugu M. Smirnovu, koja uviđa Jaguštove posebnosti, pa od sedam alternacija za ulogu Nuralija u Bahčisarajskoj fontani, on ostaje jedini. Proslavio se i ulogom Mercutija, u Parlićevim Romeu i Juliji, na gostovanju Beogradskog baleta u Nizozemskoj, u Amsterdamu, Haagu i Rotterdamu.

    Poznanstvo sa Zaharovom nastavlja se po Jaguštvu povratku u Zagreb 1961. Početkom travnja 1962. ostvaruje antologijsku ulogu Dvorske lude u njegovoj verziji Labuđeg jezera, prvoj integralnoj verziji toga djela u Zagrebu. U osvrtu na premijeru Branka Rakić utvrđuje kako Jagušt „izgleda, oscilira između klasičnog ili karakternog plesača. Ukoliko se ne odluči kojim će putem, to bi ga moglo stajati vlastitih visokih dometa koji su kao karakternom plesaču sigurno pred njim“. Tri mjeseca kasnije, u osvrtu na (tadašnji jugoslavenski) Biennale baleta u Ljubljani, gdje je Zagrebački balet gostovao s Labuđim jezerom, Rakić svrstava Jagušta među najviše domete tog festivala, za koji inače ne nalazi baš laskave riječi: „Jagušt je kao Dvorska luda u predstavi, koja je na festivalu bila iznad vlastitog standarda, zaista blistao svojom, stilski mjasinovskom tehnikom.“ A prigodom obnove Labuđeg jezera, 1978., Maja Bezjak (inače protagonistica te premijerne produkcije iz 1962. u ulozi Odette i Odilije) u svojoj kritici retroaktivno potvrđuje njegovu kreaciju: „Što tek da se kaže za ulogu Dvorske lude, koja više uopće ni likovno ni po karakteru plesa nema veze s ulogom dvorskog zabavljača, kako ga je zamislio Zaharov i koja je u interpretaciji Marijana Jagušta bila nekada velika plesačko-glumačka kreacija?“

    Marijan JaguštOsciliranje između klasičnog ili karakternog plesača ipak je prevagnulo prema karakternom fahu. To su primijetili i operni redatelji ali i sâm je Marijan tako osjećao. Prvo razdoblje karijere u Jugoslaviji obilježeno je pomno izrađenom tehnikom. „Tehnika mora postojati, ali se jednoga dana ona mora napustiti kako bi se postigla interpretacija.“ – govorio je. Plesao je i neke baletne prinčeve, ali najbolje se osjećao u punome glumačkom angažmanu. Zato je, mnogo godina poslije dječaka Tobyja u Mediju, rado zaigrao ulogu još jednoga nijemog dječaka, Johna u Brittenovoj operi Peter Grimes, u Münchenu, u režiji Gian Carla Menottija.

    Početkom šezdesetih odlazi u Njemačku. Razdoblje od 1962. do 1985. obilježeno je suradnjom s Ivicom Sertićem. (O tome na stranicama Plesne scene govori i Ivica Sertć. Vidi: Intervju: Ivica Sertić, baletni umjetnik – Generacija pedesetih 4). Oduvijek se divio Sertićevoj profinjenosti u komičnim ulogama i njegovoj karijeri. Pronašli su se jer je Jagušt razumio Sertića kao koreografa, a ovaj njega kao plesača. Surađivali su u Heidelbergu, Lübecku, Wuppertalu i Münchenu, gdje je Sertić koreografirao ili vodio baletne ansamble. U Wuppertalu je Jagušt vodio vježbe i bio baletni majstor. U Münchenu je, u Državnom kazalištu na Gärtnerovu trgu (Staatstheater am Gärtnerplatz) – koje njeguje operu, operetu, balet i mjuzikle, te opstoji kao tipična druga operna kuća velikih glazbenih središta – od 1973. do 1994. bio pomoćnik ravnatelja, koreograf, voditelj vježbi i pokusa. Koreografirao je više od dvadeset opereta i opera te dva kraća baleta. Za operete je uvijek dobivao posebno dobre kritike.

    Sonja Kastl i Marijan Jagušt u baletu Opus 88, kor. F. AdretU Münchenu je imao posljednji plesački nastup. Već nakon tridesete godine osjećao je da treba otići sa scene. Zato mu nije bilo teško prestati plesati jer je sve izrekao i nije ga zanimalo stalno ponavljati iste uloge. Do preokreta je došlo jednoga dana kada se zapitao zašto je na sceni. Shvatio je, kada se umjetnik to zapita, da je gotovo. Često je tumačio Coppéliusa, a prije njega i Franza u Coppéliji te Pulcinellu i Carevića u Pulcinelli i Žar ptici, u koreografijama Ivice Sertića. Na Visokoj školi za glazbu i kazalište (Hochschule für Musik und Theater München) predavao je scenski pokret i mačevanje. Volio je rad s pjevačima i govorio kako će i on biti pjevač u drugom životu.

    Žalio je što se za njega Kylian pojavio prekasno pa nikada nije plesao ni u jednom njegovu baletu. Odlaskom u mirovinu ostavio je balet i karijeru u nekom drugom životu. Posvetio se tibetanskim vježbama i zenu te sasvim drugačijoj vrsti umjetnosti – pečenju torti i kolača. Nije se volio prisjećati prošlosti. Možda je takav njegov stav pečačenja i neotvaranja pojedinih poglavlja života uzrokom da se zapitamo koliko dobro zapravo poznajemo Marijana Jagušta? Umro je na Božić, 25. prosinca 2015. u Münchenu.

    © Davor Schopf , PLESNA SCENA.hr, 13. siječnja 2016.

kritike i eseji