Fine engleske manire

Spektakli u Cinestaru: The Royal Ballet, London, Petar Iljič Čajkovski, Orašar (The Nutcracker), kor. Peter Wright (prema Lavu Ivanovu)

  • Gary Avis (Drosselmeyer); The Royal Ballet, London: Petar Iljič Čajkovski, Orašar (The Nutcracker), kor. Peter Wright, foto: © ROH / Bill Cooper

    Nevjerojatno je koliko se puta baletnu predstavu Orašar može gledati! To je zasigurno najizvođeniji naslov na svijetu, izvođeniji i od glasovitog Labuđeg jezera. Skoro da i ne postoji teatar koji u blagdansko vrijeme nema Orašara na svom repertoaru. Tako i hrvatska kazališta: zagrebačko, splitsko, riječko i osječko prikazuju Orašara kao obveznu, u pravilu rasprodanu repertoarnu predstavu u mjesecu prosincu. To još nije sve, jer i privatni baletni studiji diljem lijepe naše insceniraju manje inačice ove plesne božićne čarolije, ovisno o mogućnostima polaznika. Balet Petra Iljiča Čajkovskog je, prema bajci E. T. A. Hoffmana, priča o djevojčici Klari i njezinom ujaku Drosselmeyeru koji joj poklanja drvenog lutka Orašara, o oživljavanju igračaka, borbi vojnika i miševa, plesu živih, otjelovljenih slatkiša u dvorcu Vile šećera. Priča, ples i glazba stvaraju scensku fantaziju u kojoj uživaju ljubitelji baleta svih generacija, prepuštajući se čarobnom putovanju.

    Francesca Hayward (Clara); The Royal Ballet, London: Petar Iljič Čajkovski, Orašar (The Nutcracker), kor. Peter Wright, foto: © 2015 ROH. photograph by Tristram KentonLondonska izvedba Orašara, koju smo pratili u izravnom prijenosu iz Royal Opera Housea 16. prosinca 2015, temelji se na originalnoj ruskoj postavi baleta Mariusa Petipaa i Lava Ivanova nastaloj davne 1892. u St. Petersburgu. Koreografiju, koju je prenio odnosno prilagodio i osuvremenio engleski plesač, baletni majstor i koreograf Peter Wright 1984, smatra se jednom od najuspješnijih produkcija i izvodi se već više od tridesetak godina na sceni ROH-a. Činjenicu da je Orašar (uz Giselle) najuspješnija produkcija na londonskoj sceni, s velikim ponosom napominje direktor ROH-a Kevin O'Hare u najavi baleta. Prvi Orašar postavljen je još za vrijeme osnivanja londonskog baleta 1934. (tada Sadler 's Wells Ballet), pod vodstvom osnivačice balerine Ninette de Valois. Njena kompanija bila je među prvima izvan Sovjetskog Saveza koje su postavljale na scenu balete Mariusa Petipaa, temeljni repertoar carske Rusije. Kako bi što vjernije prenijela koreografiju, Ninette de Valois je angažirala Nikolasa Sergejeva – plesača, koreografa i redatelja koji je prema zapisanoj notaciji prenio Orašara kao i mnoge druge balete na londonsku scenu. Koreograf i redatelj Peter Wright je i sam koristio dijelove Sergejevljeva prijenosa, ostajući pri tradicionalnom iščitavaju priče, ali – kako napominje: „moraš biti otvoren za nove stvari, nove korake i tehničke mogućnosti jer inače gledamo u muzejski primjerak“.

    Prije samog početka predstave, Gary Avis koji nastupa u ulozi ujaka Drosselmeyera, s oduševljenjem je govorio o tome kako ova predstava ima svoju tradiciju izvođenja te da su efekti veličanstveni (pogotovo u 2. slici kada sve na sceni raste, od božićnog drvca, pokućstva pa do igračaka…). Nadalje spominje djecu, mlade buduće plesače koja plešu u 1. i 2. slici, kao posebni dar, koji svojim smijehom i vedrinom unose u svaki trenutak radost i veselje, na sceni ali i za vrijeme proba u baletnoj dvorani. Prikazan je i kratki dokumentarni isječak s proba, gdje se vidi kako odvojeno ali i zajedno vježbaju profesionalni plesači i djeca iz Royal Ballet School. Bilo je jako zanimljivo vidjeti kako učenici, osim proba za predstavu, vježbaju i baletni klas, ne bi li se svi zajedno pripremili te uvježbali korake koji su im i unutar same koreografije potrebni.
    Alexander Campbell (Hans Peter) i Francesca Hayward (Clara); The Royal Ballet, London: Petar Iljič Čajkovski, Orašar (The Nutcracker), kor. Peter Wright, foto: © ROH / Tristram Kenton
    U mnogim redakcijama baleta za vrijeme uvertire na prosceniju prolaze gosti koji će se okupiti kod Dr. Stahlbauma ili je glazbena uvertira dovoljna sama za sebe. Ovdje zastor otvara pogled u mali obrt ujaka Drosselmeyera u kojem on izrađuje različite lutke. Negdje otraga, na polici vidimo i čujemo dječaka kako plače, ujakovog nećaka Hansa Petera (Alexander Campbell), zatočenog i pretvorenog u drvenog lutka. Drosselmeyer ga uzima i odlazi s njim van. Onda se diže i međuzastor, otvarajući prekrasne vizure staroga grada s kraja 19. stoljeća. Gosti i njihova djeca ulaze u kuću Dr. Stahlbauma (Christopher Saunders) i njegove žene (Elizabeth McGorian), gdje se slavi Badnja večer. Unutar kuće, gosti se vesele te stavljaju anđeleka na vrh bora. Za to vrijeme u kuću ulazi ujak Drosselmeyer koji izvodi razne trikove i čarolije, a Klari (Francesca Hayward) poklanja drvenog lutka Orašara.

    Nakon završetka slavlja, Klara se ponovno vraća u sobu gdje je ogromno božićno drvce i gdje se najednom počinju događati čuda: lutke oživljavaju, izlaze ogromni miševi koji izvode koreografiranu borbu s drvenim vojnicima – što je napravljeno veličanstveno i grandiozno, ponajviše zbog tehničkih mogućnosti same scene ali i zamisli i realizacije scenografa (Julia Trevelyan Oman). Drveni lutak postaje pravi, živi Orašar koji spašava Klaru te oni zajedno plešući predivan duet odlaze u šumu u poznatu idiličnu scenu plesa pahuljica.
    The Royal Ballet, London: Petar Iljič Čajkovski, Orašar (The Nutcracker), kor. Peter Wright, foto: ROH / Johan Persson
    Duet dvoje glavnih protagonista, Francesce Hayward i Alexandera Campbella, skladna zajedničkog izgleda, otplesan je zaista harmonično i organski, kao da ne izvode nijedan težak element. Njihova uvježbanost i spontanost pogotovo se osjećala kod Klare koja je bila posve opuštena i zaigrana, s potpunim povjerenjem u partnera. Inače, Francesca Hayward je odličan odabir zbog tjelesnog izgleda koji naprosto odgovara ulozi. Njezino lice, osmjesi, izrazi zbunjenosti, čuđenja, radosti, ushićenja izrazito su mili, a glede tehnike: brzina njezinih nogu i divnih, podlozi prijemčivih stopala te osjećaja lepršanja, odavali su dojam prave zaigrane i znatiželjne djevojčice.

    U 2. činu Klara i Orašar dolaze u dvorac slatkiša koji izgleda kao veliki krokant izrezbaren u obliku dvorca s puno malih prozorčića, vrata, kolonada i tornjića. Dočekuju ih Princ (Matthew Golding) i Vila šećera (Lauren Cuthbertson). Scenografija i kostimi su u istom tonu. Ansambl koji pleše Valcer cvijeća dočarava veliku ružu koja se rascvjetala i njene latice su se raspršile po cijeloj sceni. Dugi čin uvijek dočekujem sa znatiželjom zbog često vrlo različitih i autorski originalno zamaštanih rješenja plesova slastica španjolskog, arapskog, kineskog, ruskog i švicarskog karaktera. Za razliku od Orašara iz Boljšoj teatra, gdje je bilo neobično što je na tako velikoj sceni svaki ples izvodio samo po jedan par, Wright mijenja i varira broj plesača. španjolski su ples plesala tri para, u kineskom su to bila četiri muška plesača a u švicarskom četiri balerine. U ova tri plesa pridružila im se s uživanjem i Klara, plešući u njihovom stilu. Ruskom dvojcu, koji je pokazao sve bravure narodnog ruskog plesa, pridružio se i Orašar. Jedino je arapski ples, predvođen solisticom kojoj su partnerirala trojica plesača izveden bez intervencije gostiju.

    The Royal Ballet, London: Petar Iljič Čajkovski, Orašar (The Nutcracker), kor. Peter WrightGrand pas de deux Princa i Vile šećera, koji su izgledali poput porculanskih figurica, bio je, kako se i očekuje, vrhunac predstave. Nakon dugog vremena i mnogo parova koje sam gledala u tom veličanstvenom duetu, ovo dvoje bili su više nego odlični interpretatori. Tehnički besprijekorni, sve korake i sklopove koraka izvodili su s lakoćom te povezanošću i fluentnošću. Sama koreografija nije se odveć razlikovala od uobičajene ili naše (zagrebačke), ali način, engleske manire, geste, mimika – pogotovo kod Vile šećera, bile su impresivne. Blaženi izraz lica s osmjehom i namjerom koji nije lako imati na licu, pogotovo kod Vile šećera, koja nema dugu ulogu i zadaću osim da pojavom i nastupom očara. Nekako kao da mi nedostaju riječi kojima bih opisala nijanse njezine finoće, ljepote i lakoće. Nije lako imati prirodno, nenametljivo umiljat izraz lica cijelo vrijeme nastupa. Katkad se balerina kod težih elemenata zgrči a taj se grč tijela najviše vidi na licu, što onda automatski prenosi do gledatelja informaciju o težini elemenata i gubi se iluzija nestvarnog bića iz scenske bajke.

    Uloga Vile šećera uključuje iščekivanje od sat i pol od početka predstave, što znači konstantno zagrijavanje i podgrijavanje. Njezina varijacija je među dužima, a ujedno je i jedan od najpoznatijih glazbenih brojeva (koji se često koristi kao podloga na televiziji ili drugim medijima). Lauren Cuthbertson ju je izvela posve eterično, dojmljivo i doslovno vilinski – na vrhuncu tjelesne ekspresije vladala je i sobom i cijelom scenom. (Vrlo dobra škola za mlade balerine koje bi imale što od nje naučiti.)

    Princ u ovoj redakciji pleše samo u pas de deuxu (za razliku od drugih postava, gdje je princ zapravo Orašar i pojavljuje se već u 1. činu). Izvedba engleskog prvaka Goldinga bila je odlična. Sam njegov izgled i građa tijela je prinčevska – izduženo tijelo, duge ruke, gipke noge i tajanstveni izraz na licu. Iako je imao manji opseg koreografije od Vile šećera, dovoljno je bilo da uspostavi dostojanstvo, prinčevski gard i maniru. A piruete i allegro izgledali su kao da listate knjigu o baletu, gdje je izvedba koraka opisana u detalje. Stoga mi je žao da na prijenose baleta iz svjetskih kazališta ne dolaze naši plesači. Kome su ti prijenosi namijenjeni ako ne ljubiteljima baleta? A pod tim mislim i na profesiju, kao i na učenike baletnih škola i plesnih studija. Šteta je ne vidjeti tu ljepotu, tradiciju i kulturu ponašanja i plesanja na sceni; tehničke bravure koje dostižu nebeske domete... To je nešto što uvijek budi novi polet i pruža dodatnu motivaciju za rad.

    © Mirna Sporiš, PLESNA SCENA.hr, 13. veljače 2016.

kritike i eseji