Svjetlost duše odane kazalištu

Norman Dixon, uz premijeru Vragolaste djevojke u HNK-u u Splitu

  • Norman DixonPremijere baleta uvijek su popraćene nervozom i užurbanošću. Problemi koji redovito prate takve događaje ponavljaju se već stoljećima – nedostatak vremena za uvježbavanje, kostimi koje još u posljednjem času treba do najmanje sitnice dotjerati, nepredviđene viroze ili u najgorem slučaju profesionalne ozljede, svađa među partnerima, ljutnja dirigenta na orkestar, plesača na tempo, scenskih radnika na električare, švelja na postolare, ukratko – raspad koji unutar sebe ima savršeno čvrstu okosnicu – koreografa i redatelja. Koreograf-redatelj nosi u sebi sve detalje jednog takvog događaja i o njemu ovisi kako će posljednja nijansa boje biti nabačena na to platno puno raznolikih likova, koji svaki pojedinačno traže svoj prostor i svoj komadić pažnje unutar završnice od koje se puno očekuje. Kad napokon publika ispuni gledalište i žamor glasova utihne čim se ugasi kazališna rasvjeta, počinje čarolija u kojoj svi detalji odjednom funkcioniraju kao da nikad i nije postojao neki problem.

    Vjerujem da je tako i ovih dana u HNK-u u Splitu, gdje se očekuje premijera baleta Vragolasta djevojka Louisa Josepha Ferdinanda Herolda, čija je izvedba predviđena za 20. veljače 2016.godine, u koreografiji Normana Arthura Dixona, koju prenosi ravnatelj baleta Dinko Bogdanić. U svijetu vrlo popularna predstava imala je nekoliko verzija. Aleksandar Gorski načinio je 1893. godine na glazbu P.L. Hertela u Boljšoj teatru u Moskvi, Rusija; nešto kasnije u Londonu 1960. godine načinio je Frederic Ashton svoju verziju na glazbu Herolda. Dakako da su se nakon toga pojavljivale mnoge varijante temeljene na jednoj ili drugoj glazbenoj verziji, a u bivšoj Jugoslaviji pojavljuje se Vragolasta djevojka u Rijeci u HNK-u Ivana pl Zajca 1967. godine u koreografiji Normana Dixona, zatim u Sarajevu i Zagrebu 1972. godine, s ogromnim uspjehom. Splitska premijera bila je 1988. godine primljena s veseljem kako plesača tako i publike.
    Norman Dixon
    Povratak tog naslova na splitsku pozornicu razlog je dolaska koreografa Normana Dixona u grad kojega veoma voli i kojemu se, unatoč poodmakloj dobi, vratio nakon gotovo tri desetljeća, da bi svom omiljenom djelu dao onu posljednju nijansu boje, dragocjenu i nužnu svakom sudioniku tog događaja. Poznavati Normana Dixona velika je privilegija. Njegov je baletni put fascinantan, kao i njegova neiscrpna energija i optimizam. Teškoće su za njega samo sredstvo koje ga pokreće naprijed, ne osvrće se za lošim događajima, za život mu je potrebna umjetnost, prijatelji, cvijeće koje obožava i psi koje rado ima uz sebe. Materijalne vrijednosti za Normana su bezvrijedne. Norman Arthur Dixon, plesač, koreograf, redatelj i pedagog, rođen je 9. lipnja 1926. godine u Desboroughu, Northamptonshire, Engleska. Od rane mladosti s velikim je zanimanjem i radošću sudjelovao u dramskim dječjim grupama, a baka koja je i sama rado plesala, zarana ga je upoznala s opernim i plesnim kazalištem, što su njegovi roditelji, i sami aktivni plesači društvenih plesova i sudionici mnogih natjecanja, iskreno podržavali.
    Norman Dixon na probi baleta Vragolasta djevojka
    Formalnu plesnu naobrazbu započinje 1943. kod pedagoginje Linde Bowler. Školovanje, prekidano ratnim događanjima koji su ga naveli da se u jednom trenutku zaposli kao rudar da bi izbjegao odlazak na front, nastavlja 1946. godine kao učenik Sadler's Wells Ballet School (sada Royal Ballet School). Od 1946. do 1949 godine kao stipendist usavršava se u Ballet Rambert School u Londonu. Ubrzo postaje i članom tog ansambla, a zatim prelazi u Walter Gore Ballet Co. te se ponovno vraća u Ballet Rambert, gdje nekoliko sezona usavršava svoje plesačko znanje, razvija interpretaciju likova i počinje dobivati sve zahtjevnije solo uloge. Taj ustrajni rad na svom zanatu donosi mu i status prvog plesača trupe, nosioca velikih uloga klasičnog repertoara: Albrecht u Giselle, Sigfrid u Labuđem jezeru, Pjesnik u Les Sylphides, Princ u Orašaru, Franc u Coppeliji, kao i mnoštvo karakternih uloga u kojima se rado pojavljivao, te u modernom repertoaru toga vremena u koreografijama Waltera Gorea, Ninette de Valois, Anthonyja Tudora, Kennetha MacMillana, Johna Cranka i drugih.

    Norman DixonČesta su bila i njegova sudjelovanja u programu BBC-ja sa slavnim plesačima Margot Fonteyn, Aliciom Markovom i Erikom Bruhnom. Mnogobrojna putovanja s trupom naučila su ga mnogim kazališnim zanatima. Bilo je potrebno pomagati na pozornici, na rasvjeti, raditi kao inspicijent – dragocjena znanja koja će kao koreograf znati iskoristiti, a koreografirati je započeo šezdesetih godina.

    Kako mu Ballet Rambert nije omogućio koreografiranje, napustio je trupu te osnovao vlastitu: Ballet Venture (Baletni pothvat), čije su se predstave izvodile na pozornici oko koje je publika sjedila uokrug. Repertoar je bio vrlo raznolik te mu je pružao mogućnost da se kao koreograf izrazi različitim stilovima kako bi zadovoljio ukus publike. Tako je razvio i vlastiti način zapisivanja koreografije jer su mu se svi drugi činili kompliciranima. Koji put su ti zapisi bili izraženi riječima ili slikovno (Norman, naime, ponekad posegne i za kistom). Trupa koju je osnovao nije dosegla njegove ambicije te se odazvao pozivu Gulbenkianove zaklade iz Portugala i tamo ostao pet godina. Trupa se tada zvala Portugalski eksperimentalni balet. Hrvatskoj publici poznato je ime Vasca Wellenkampa, koreografa koji je u to vrijeme bio plesač trupe i koji se kasnije također razvio u koreografa.

    Norman DixonNakon pet portugalskih sezona vratio se u Englesku i ubrzo preko Britanskog savjeta za kulturu dobio poziv da ode u Rijeku u kojoj je ravnateljica baleta Nada Herceg, željela postaviti Vragolastu djevojku na repertoar. Predstava je bila uspješna. Rijeka i more odmah su mu se dopali, no uslijedio je poziv za Čile, također za Vragolastu djevojku, zatim Orašar, te autorski rad na glazbu Weberna. Zatim odlazak u Urugvaj – ponovno Vragolasta, te opet poziv za isti naslov, ovoga puta iz Sarajeva. Ubrzo je slijedilo isto djelo i u Zagrebu. Ukratko, Vragolasta djevojka snažno je obilježila njegov koreografski život. Slijedila je godina dana Münchena, zatim ravnateljsko mjesto u St. Poeltenu, gdje je uronio u rad na operetama i mjuziklima. Slijedi ponovni dolazak u Rijeku, ovoga puta u svojstvu pedagoga, a od 1977. godine i kao šefa baleta. Po svojoj prirodi Norman nije predodređen za šefa. S plesačima surađuje i stvara, a sve drugo za njega je mučenje. No, ipak u Rijeci je dočekao mirovinu kao šef Baleta kojega su svi obožavali. Nagradu Grada Rijeke dobio je prigodom treće postave Vragolaste djevojke u tom gradu.

    Mnogobrojni su baleti, opere i operete u kojima je radio koreografije. Dragocjen je to paket umjetnosti u kojem smo mogli i možemo uživati. Više od svega nameće se jedna druga dragocjenost, svjetlost njegove duše odane kazalištu i kazališnim ljudima. Mnoštvo je prijatelja koji ga okružuju i kao i njegov vjerni asistent, Carlos Araya, ako je potrebno, brinu o njemu. Norman Dixon nije nikad naučio hrvatski jezik. Loše ga govori, ali svi razumiju ono što kaže.

    © Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 18. veljače 2016.

kritike i eseji