Uvijek aktualna

Mia Čorak Slavenska ili O profesiji sa stavom (2)

  • Mia Čorak SlavenskaMožda zbog činjenice da je svoju karijeru odmah započela kao solistica koja se nije morala pokoravati pravilima jednakosti, biti svoja i drugačija za Slavensku je bilo pitanje osobnog odabira, a ne stečenih mogućnosti. Ta činjenica najjasnije se očituje u jednom od prijelomnih događaja u njezinoj karijeri. Naime, 1935. godine u Novostima izlazi članak naslova Statistička paralela u radu zagrebačkog i beogradskog teatra u sezoni 1934/35., potpisan inicijalima F. C. Kao odgovor na spomenuti članak Mia piše poduži tekst koji je objavljen u Jutarnjem listu 21. srpnja iste godine. Taj Mijin polemički odgovor na neki je način početak kraja njezine karijere u Hrvatskoj i na prostorima bivše Jugoslavije. Slavenska (koja tada ima devetnaest godina) progovara u ime profesije kojom se bavi, bez obzira na posljedice koje bi takav istup za nju osobno mogao imati. Detaljno analizira marginalizirani položaj baletne umjetnosti tog vremena, ali i sve one probleme kojima obiluje tadašnje funkcioniranje baletnog ansambla zagrebačkog HNK-a. Slavenska govori jasno, argumentirano, fokusirano i nimalo ostrašćeno, što njezinim izjavama daje dodatnu težinu.

    Ključni problem koji definira u svom odgovoru, a koji je ujedno i okidač i glavni motiv za njezinu javnu reakciju, jest marginalizacija baletne umjetnosti i u širem smislu, marginalizacija plesa. Ono osnovno što Slavenska zamjera autoru spomenutog članka jest potpuno zanemarivanje baletne umjetnosti u analizi rada kazališta što se, kao što sama primjećuje, podudara sa stavom uprave zagrebačkog kazališta. Dakle jednako kao i autor teksta tako i vodstva kazališnih kuća u potpunosti zanemaruju baletnu umjetnost pretpostavljajući joj operu i operetu, što Slavenska smatra iznimno nepravednim. Razlog zbog kojeg se Slavenska tako snažno zalaže za analizu rada zagrebačkog baleta ne leži u njezinoj želji da djeluje promotivno i afirmativno za svoju matičnu kuću. Razlog se krije u njezinoj snažnoj potrebi da javnosti podastre stvarne činjenice o velikoj krizi u kojoj se zagrebački ansambl u tom trenutku nalazi. Ona naime smatra kako javnost mora biti upoznata sa stvarnom situacijom, pogotovo zbog činjenice da, iako je balet u rečenoj sezoni imao tek jednu polovičnu premijeru te izvodi stare naslove u ofucanom ruhu, predstave su rado gledane i dobro posjećene. U svojoj analizi rada zagrebačkog baleta Slavenska artikulira nekoliko osnovnih pitanja koja se tiču repertoarne politike kazališta, ali isto tako i problema struke te načina upravljanja baletnim ansamblom.
    Mia Čorak Slavenska u baletu Tramvaj zvan čežnja
    Biti u korak s vremenom za Miju Čorak je jedna od osnovnih umjetničkih preokupacija. Umjesto starih već viđenih naslova zanimaju je djela koja se s velikim uspjehom izvode na svjetskim scenama. Kurt Joss, Leonid Massine te Bronislava Nižinska neki su od autora čije radove cijeni i ističe kao važne. Posebno je zanimljivo što Slavenska naglašavajući na prvom mjestu političku i socijalnu preokupaciju spomenutih autora, kritizira banalnost i dekorativnost naslova na zagrebačkoj sceni. Kao najvažnije probleme struke Slavenska u svom pismu ističe nedostatak mladog plesačkog kadra. Izražavajući zahvalnost obitelji Froman za sve što su učinili za podizanje zagrebačkog baleta, Mia Čorak kritizira činjenicu da četrnaest godina njihovog vodstva nije iznjedrilo baletni ansambl kakav zagrebačko kazalište zaslužuje. Spominje i mnoge mlade talente koji su zagrebački balet nažalost napustili, a kao posebno problematičan potez ističe ukidanje „škole za razvitak podmlatka“ u sklopu kazališta. I dok se nedostatak dnevnih vježbi za baletni ansambl te slaba tehnička sprema plesača (o kojima također govori Mia Čorak) iz današnje perspektive čine daleke i nemoguće, neki problemi zvone, neugodno nas podsjećajući na stvarnost. Naime, iako nas od pisma Slavenske dijeli gotovo osamdeset i jedna godina, određene teme koje otvara i dalje su aktualne.

    Mia Čorak SlavenskaMarginalizacija baletne umjetnosti nažalost je prisutna i dandanas i to bez obzira na činjenicu da je balet jedan od tri ravnopravna ansambla nacionalne kazališne kuće i da njegova opstojnost nije upitna. Često se ta činjenica percipira samo deklarativno, što pojačava dojam o nejednakom tretmanu baleta u odnosu na druge umjetnosti.

    U gotovo svim raspravama koje su se u proteklo vrijeme vodile u javnosti, vezano uz procjenu kvalitete rada Hrvatskog narodnog kazališta, najmanje je rečenica i razmišljanja bilo posvećeno baletu. To se ponajviše očituje kod sastavljanja programa i promišljanja strategija rada kazališta. Tako su brojne programske vizije s kojima smo javno bili upoznati u svojim projekcijama imale većinom čvrstu ideju o radu dramskog ansambla, ponešto otvoreniju viziju opernog djelovanja, dok se razvojem baleta i njegovog ansambla uglavnom bavilo površno, uopćeno i oskudno. Neobično, jer radi se o ansamblu koji uglavnom ima najveću posjećenost publike i iznimno visoku profesionalnu razinu izvedbi. Takva situacija u kojoj nas se tu i tamo, poput kakvog ljubimca, pomiluje po glavi ali u kojoj se nitko dublje ne bavi našim stvarnim potrebama, dovela je do nagomilanih problema unutar struke koje mi sami ne možemo ili ne znamo riješiti. Problem beneficiranog radnog staža, ali i teška situacija u kojoj se našla zagrebačka Škola za klasični balet samo su dio zatvorenog kruga uzroka i posljedica u kojem se već duže vrijeme nalazimo.

    Mia Čorak SlavenskaI iako zaista nije teško naći argumente za ozbiljnu kritiku društva koje nas okružuje, još je važnije promotriti što smo to sami propustili učiniti i dokle seže naša odgovornost? S jedne strane imamo baletni ansambl koji ostvaruje uspjehe, puni gledalište i razvija se u profesionalnom smislu, sposoban za izvođenje zahtjevnih baletnih naslova. S druge strane, nedostatak podmlatka o kojem piše Slavenska, danas nažalost ponovno postaje tema o kojoj moramo razgovarati. Loša situacija u kojoj se trenutno nalazi baletna škola u jednoj je mjeri uzrokovana nedostatkom prostora, ali i nedostatkom kadra koji je sposoban rečene probleme riješiti i otvoriti novo poglavlje u radu škole. Problem je utoliko veći što se baletna škola u proteklih šezdeset sedam godina uspješno razvila, etablirala te se može pohvaliti značajnom tradicijom i velikim brojem profesionalnih plesača koji su u njoj odškolovani. Također, unatoč iznimno teškim uvjetima rada, djelatnici škole svoj posao obavljaju profesionalno i angažirano. Ipak, kriza u kojoj se škola trenutno nalazi velika je i ne nazire joj se kraj.

    Zahtjevi koje koreografi i nadređeni danas upućuju plesačima sve su veći. Traži se univerzalni plesač koji će s lakoćom mijenjati tehnike, savladavati različite stilove i sa smiješkom podnijeti pakleni tempo radnog dana. Traži se izvedbeno savršenstvo i zavidna razina psihičke izdržljivosti. Na sve te zahtjeve mladog plesača treba pripremiti kako ne bi ostao u zrakopraznom prostoru između iluzija o vlastitim mogućnostima i stvarnosti koja prihvaća samo one koji se sa stvarnošću mogu nositi. U zatvorenom svijetu baletne umjetnosti, u kojemu nismo navikli otvoreno razgovarati o teškim temama, danas vapimo za Slavenskom; otvorenom i izravnom, artikuliranom i hrabrom. U vrijeme postavljanja novih pravila, kako na umjetničkom području tako i na području radnog prava, važno se prisjetiti Slavenske i njezine osobne hrabrosti koja nam svima može poslužiti kao nadahnuće kako ne bi ponovno, osamdeset i jednu godinu kasnije, stvarnost zamijenili iluzijom i fatamorganom.

    © Mihaela Devald, PLESNA SCENA.hr, 20. veljače 2016.
    (na stoti rođendan Mije Čorak Slavenske. op. ur.)

Piše:

Mihaela
Devald