Neraskidiva veza plesača i pedagoga

Sjećanje Pavle Pećušak na Silvu Muradori (Zagreb, 11. studenoga 1942. – Zagreb, 15. veljače 2016.)

  • Silva Muradori Hrvatska baletna scena je ostala bez još jedne iznimno važne umjetnice koja je svojim radom obilježila baletnu umjetnost i iza sebe, kroz svoj pedagoški rad, ostavila neizbrisivi trag znanja. Silva Muradori rođena je u Zagrebu 11. studenog 1942. godine. Srednju baletnu školu završila je 1958. u klasi naše poznate balerine i pedagoginje Sonje Kastl, a zatim dobiva stipendiju za usavršavanje u slavnoj moskovskoj Baletnoj školi Boljšoj teatra u klasi pedagoga Elisavete Gerdt i Asafa Messerera. Od 1958. godine članica je baletnog ansambla HNK-a u Zagrebu, a od 1960. bila je solistica zagrebačkog Baleta sve do odlaska u mirovinu 1982. godine. Tijekom karijere ostvarila je mnoge glavne i velike uloge klasičnog i suvremenog baletnog repertoara te je ostala zapamćena kao Odette / Odilija u Labuđem jezeru (Petar Iljič Čajkovski), a publika je cijenila i njezine kreacije u baletima Pepeljuga (Sergej Prokfjev), Trorogi šešir (Manuel de Falla), Demon zlatne ulice (Krešimir Fribec), Petar Pan (Bruno Bjelinski) i mnoge druge. Osim plesačke karijere, niz godina djelovala je i kao baletni pedagog i baletni majstor. Nakon odlaska u mirovinu potpuno se posvetila pedagoškom radu te je od 1994. do 1996. godine predavala u Srednjoj baletnoj školi u Zagrebu, a sa svojim suprugom Guyom Perkovom organizirala je ljetne baletne seminare za profesionalne i amaterske plesače.
    Maja Srbljenović Turcu, Silva Muradori, Milena Leben, Stane Leben i Melita Skorupski; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Milko Kelemen, Napuštene, kor. Ivica Sertić, 1965.
    Naši putovi se su isprepleli davne 1994. godine. Bilo je to vrijeme u kojem se zbog situacije u zemlji (Domovinskog rata) posvuda osjećala neizvjesnost. To je za nas, mlade plesače bilo izuzetno teško razdoblje i zato što smo u to vrijeme u baletnoj školi uglavnom imali gostujuće pedagoge te smo neprestano bili pod utjecajem različitih stilova, bez nekog određenog smjera i plana. U takvom stanju zatekla nas je i Silva Muradori. Čuli smo kako je Silva odličan pedagog i sjećam se kao danas koliko smo bili ushićeni činjenicom da će nas preuzeti. I tako je sve krenulo. Odmah nakon prvog školskog sata osjetili smo njezinu iznimnu profesionalnost, disciplinu i autoritet kojim je zračila. Od tog časa shvatili smo da je pred nama veliki izazov i da moramo zapeti sto posto ukoliko želimo ostvariti svoje snove. Uvidjela sam da iza njezinog načina rada stoji promišljenost, metodika i kvaliteta, što je za mene kao mladu balerinu bilo iznimno nadahnjujuće.

    Silva Muradoti i Ivica Vikić; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Dušan Radić, Balada o mjesecu lutalici, kor. M. Sanjin, 1960.Krenuli smo ispravljati pogreške, korak po korak, doslovce smo krenuli ispočetka. Sjećam se kako nas je odmah na prvom satu okrenula licem prema štapu i objasnila položaj tijela – od nožnih prstiju do vrha glave. Bio je to mukotrpan posao u kojem smo se svi zajedno znojili i mučili. Silva nije odustajala i svojim prodorno plavim očima uočila bi svaku, pa i najmanju pogrešku. Bilo je tu suza, smijeha, bolova, njezine brutalne iskrenosti koju nekad nije bilo lako probaviti. Ali ona je i dalje ustrajala. Zajedno sa svojim mužem, plesačem Guyem Perkovom, počela nas je učiti različite varijacije i koreografije te nas je tako polako pripremala za svijet profesionalnog baleta. Radili smo s njom i na produkcijama Baletne škole, što je za nas bilo od velike važnosti jer smo tako osjetili što znači biti profesionalni umjetnik i što to sve nosi sa sobom. Uvijek bi dolazila na sat s novim idejama i kombinacijama koje su bile u skladu s tadašnjim zbivanjima na europskim scenama. Također, organizirala je ljetne seminare na kojima smo intenzivno radili i proširivali naše znanje čak i nakon što smo završili baletnu školu. Nije nas mazila, od nas je zahtijevala maksimalnu disciplinu i predanost jer je i sama bila takva, uvijek u potpunosti posvećena svojoj profesiji. Balet je za nju bio stil života i život sam.
    Silva Muradori (Đavolica) i Štefan Furjan (Mirko); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Fran Lhotka, Đavo u selu, kor. Pia i Pino Mlakar, 1971.
    Baletna umjetnost često nudi vrlo specifičan odnos između pedagoga i učenika u kojem se ponekad isprepliću i brišu linije između osobnog i profesionalnog. Tako se svaki baletni umjetnik ponekad u svojoj karijeri susretne s pedagogom koji će na njega ostaviti neizbrisiv trag. Silva Muradori je bila jedan od takvih pedagoga. Bila je pedagog koji ostavlja duboki pečat svoje osobnosti i znanja zauvijek utkanog u plesačkom biću i čini nas umjetnicima kakvi jesmo. Draga Silva, neizmjerno sam zahvalna na entuzijazmu, znanju i ljubavi prema baletu koju si nam prenijela.

    © Pavla Pećušak, PLESNA SCENA.hr, 18. veljače 2016.

kritike i eseji