Poticajno gostovanje

17. Platforma HR, Zagreb, 11. – 29. travnja 2016.: Rudi Laermans, radionica i promocija knjige Moving Together. Theorizing and Making Contemporary Dance

  • Rudi Laermans, arhivska fotografija, foto: www.ahk.nl

    U sklopu radioničkog programa festivala Platforma HR, a u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti, održano je gostovanje Rudija Laermansa koje je uključivalo promociju njegove nove knjige Moving Together. Theorizing and Making Contemporary Dance(Amsterdam, Valiz, 2015) i dvije tematske radionice. Rudi Laermans profesor je socijalne teorije na Fakultetu za društvene znanosti Sveučilišta u Leuvenu. Od 1995. gostujući je predavač na P.A.R.T.S., međunarodnoj plesnoj školi u Bruxellesu koju je osnovala Anne Teresa De Keersmaeker. Objavljuje u brojnim nacionalnim i međunarodnim časopisima i knjigama iz područja socijalne teorije, sociologije kulture i sociologije umjetnosti. Isto tako aktivan je kao kritičar i esejist, a jedan je od najutjecajnijih teoretičara flamanskog plesnog vala.

    Knjiga koju je predstavio u klubu Booksa podijeljena je na dva dijela: Theorizing Contemporary Dance i Making Contemporary Dance. U prvome detaljno istražuje radove ključnih autora suvremenog plesa od devedesetih nadalje kao što su Jérôme Bel, Anne Teresa De Keersmaeker i Meg Stuart, dok je drugi dio usmjeren na različite modele suradnje i su-stvaranja koji obilježavaju suvremenost plesa. Temeljen je na obimnom istraživanju koje je uključivalo višegodišnje promatranje načina rada i dinamike odnosa unutar prvenstveno briselske scene, kao i brojne razgovore s plesačima i koreografima.

    Rudi Laermans, Moving Together. Theorizing and Making Contemporary Dance, Amsterdam, Valiz, 2015.U prvoj radionici naslovljenoj Suvremenost suvremenog plesa Laermans je otvorio ovo pitanje definirajući termin suvremeni ples kao onaj koji nastaje u odjeku Judsona, a prijelomni duchampovski trenutak plesa smješta upravo u rad ovog kolektiva. Nastavno na to, a s obzirom na otvorenost i pluralnost ovog polja, sugerira kako je u suvremenom plesu jedino moguće ustvrditi da se radi „o pokretu i o ne-pokretu“. Važan pojam s kojim Laermans dalje radi je danceable, postavljajući pitanje što je u određenim fazama i kontekstima plesa „bilo plesano“, „što je moglo biti plesano, a nije“ i što je „to što je danas moguće da bude plesano“. Kao sljedeću tezu naglašava pitanje koje dovodi do stalnog neslaganja unutar scene „je li to što se pleše ples?“ i govori o kompleksnim mehanizmima imenovanja i vrednovanja koje određeni rad ili predstavu prihvaćaju kao ples.

    U gusto pisanom i detaljno razrađenom filozofsko-sociološkom tekstu knjige autor tvrdi kako je „Suvremeno plesano (The contemporary danceable), sadašnji ples proganjan virtualnim mogućnostima onoga što prošli ples sugerira.“, i na drugom mjestu zaključuje kako je „suvremeni ples prazna kategorija koja se koristi na napadno divergentne načine kako bi naznačila, istražila ili osporila ono čime se bavi“.

    Druga radionica – Umjetnička suradnja kao heteronomna autonomija kreće od tvrdnje kako je u suvremenom plesu pitanje kolaboracije i kolektivnog stvaranja trenutno u žarištu. Laermans započinje razmatranje pitanjem koji čimbenici, društveni i umjetnički dovode do potrebe i odluke udruživanja u kreativnom procesu koji uključuje zajedništvo i specifičnu vrstu profesionalizma koji ekvilibrira između de-individualizacije i snažne autonomije. U višeslojnoj i intrigantnoj razradi teme imenuje mehanizme koji su potrebni da bi suradnički projekt funkcionirao, a prepoznaje i razne vrste kolektivnog rada kao što su polu-vođeni kolektiv nasuprot potpuno otvorenoj suradnji. Iznimno su vrijedni njegovi uvidi o raznim kategorijama koje suradnički procesi generiraju kao što su granice autonomije, pitanja simboličkog kapitala znanja i konkretne izvođačke ili koreografske građe nastale unutar suradničkih procesa, hiper-pokretljivosti (tjelesnih) ideja koje kruže određenim zajednicama pa sve do zaoštrenih i dramatičnih područja kao što su autorska prava.

    Kao suštinu umjetničke odnosno plesačke suradnje Rudi Laermans navodi: „ Ono što je u konačnici na stvari u umjetničkim suradnjama jest nepremostiva ontološka ranjivost ili nesigurnost… tako produktivnost umjetničke suradnje potiče ljubav, onu u spinozističkom smislu, za drugoga čija inspirativna prisutnost čini rad plodonosnim.“ Gostovanje Rudija Laermansa u sklopu Platforme HR poticajan je i izuzetno kvalitetan program, koji oslovljava užarena pitanja suvremenog plesa.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 6. svibnja 2016.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji

...zabilježili smo