Autoritet i uzor (1)

Iraida Lukašova, baletna pedagoginja, baletna majstorica i koreografkinja

  • Iraida Lukašova, foto: Filip Filipović

    Zagrebački Balet 11., 14. i 17. svibnja 2016. ponovno izvodi Giselle, balet koji je prema Petipaovoj redakciji Corallija i Perrota postavila Iraida Lukašova. (Riječ je o njezinoj drugoj obnovi Giselle u Zagrebu iz 2014.; prvi put taj balet koreografira u Zagrebu 2006.) No, malo tko izvan struke i nacionalnih kuća zna nešto više o Iraidi Lukašovoj, diskretnoj osobi iz sjene, koja je više od dvadeset godina čvrsta konstanta i kako kažu plesači – jedan od temelja na kojem počiva kvaliteta, trajnost i snaga zagrebačkog Baleta.

    Iraida Lukašova rođena je 1938. u Svedlovsku (Rusija) u Sovjetskom Savezu. Nakon nekoliko godina njezina obitelj seli se u Ukrajinu u Odesu, gdje stječe baletno obrazovanje kod Nikolaja Egorova, izvrsnog pedagoga Lenjingradske škole. U Odesi po završetku baletne akademije dobiva angažman u baletnom ansamblu kijevskog nacionalnog Kazališta (Gosudarstveni Akademičeski teatr opere i baleta im. Taras Grigorijevič Ševčenko). Tu su joj pedagozi bili Antonina Ivanovna Vasiljeva i Miglena Kirilova, obje iz posljednje generacije učenica Agripine Vaganove, koje su insistirale na akademskoj čistoći pokreta, a Iraida je još kao dijete imala sposobnost brzo upijati i projicirati sve što bi pedagog od nje tražio.

    Iraida Lukašova na naslovnici časopisa Ukraina 1963.Po preporuci Ministarstva kulture Sovjetskog Saveza Lukašova postaje solistica Baleta, a zatim vrlo brzo biva promovirana u status primabalerine. Ostvaruje bogat klasični repertoar interpretirajući prve uloge u antologijskim baletima kao što su Trnoružica i Orašar Čajkovskog, Coppelia Delibesa, Giselle Adama, Don Quijote  i Paquita Minkusa, zatim u Pepeljugi Zaharova i Prokofieva, Legendi o ljubavi Grigoroviča i Melikova i mnogim drugima.

    Godine 1964. baletna trupa Kijevskog nacionalnog teatra postaje svjetska senzacija. Naime, tih je godina ravnatelj teatra bio Viktor Gontar, zet predsjednika države Hruščova, kojeg i danas spominju kao kazališnog impresarija koji je sakupio u Kijevu, kao glavnom gradu Ukrajine, umjetničku elitu; kako operne pjevače tako i baletne plesače i stvorio čvrstu, kvalitetnu baletnu kompaniju. Gontar je pozvao Iraidu odmah nakon što ju je u Odesi vidio kao Odette / Odiliju u Labuđem jezeru, te je angažirao u Kijevu. Lukašova je bila vrlo ekspresivna plesačica i publiku je očaravala i svojim glumačkim sposobnostima, kako u karakternim, tako i u lirskim ulogama. Jedan koreograf rekao je za nju: „Lukašova je glumica bez dna, ne znam gdje je kraj njezinim emocijama... u radu s njom sve drugo zaboravljaš.” Jedan od najdražih baleta joj je Bahčisarajska fontana u kojem je plesala nježnu, krhku i strastvenu poljsku kneginjicu Mariju.

    U to vrijeme predsjednik Hruščov uspostavlja dobre odnose sa skandinavskim državama i paralelno s njegovim posjetima Skandinaviji organizirana su gostovanja kijevskog baleta. Na jednom od njihovih koncertnih nastupa Balet  je primijetio Jurij Algarov iz Pariške opere te im je organizirao nastup na Drugom festivalu plesa u Parizu. Kijevski je balet na sceni Pariške opere tijekom dva tjedna pokazao tri programa. Završnica Festivala je okrunjena trijumfom kijevskog Baleta:  nagrađeni su Zlatnom Zvijezdom, a pariška Plesna akademija je tom prigodom uručila Nagradu Ane Pavlove i Vaclava Nižinskoga Iraidi Lukašovoj i Valeriju Parsegovu. (Parsegov je jedan od njezinih najboljih partnera: znao je pratiti svaki njen pokret tako da ona i nije osjećala da ovisi o partnerovim rukama. Bio je njezina krila za let u podrškama, a na pirouettima njezina stabilnost jer je točno znao postaviti je na potpornu nogu tako da ples teče glatko i bez nepotrebnih trzaja.)

    Iraida Lukašova i Valerij Parsegov u baletu EsmeraldaOsim toga i za pas de deux iz Pugnijevog baleta Esmeralda par je bio odlikovan posebnom Nagradom grada Pariza. Nagrade je uručio znameniti Serge Lifar koji joj je nakon toga ponudio i ugovor za parišku Operu (koji je ona morala odbiti jer ju je u Kijevu čekao suprug). Iraida Lukašova koristila je špice iz moskovskog Boljšoj teatra; u tamošnjoj je radionici imala svoj kalup što je rijetka povlastica koju nema svaka balerina. A među zanimljivostima iz svog umjetničkog života Lukašova s osobitim ponosom ističe da su njezine baletne špice pohranjene i izložene u Muzeju baleta i baletne glazbe pri Baletnoj akademiji u Parizu.

    S kijevskim Kazalištem gostovala je u Sjedinjenim Državama, Japanu, Engleskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Kanadi, Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, Portugalu, Argentini, Italiji, Čileu, Kubi, Turskoj, Meksiku i dr. Za svoj rad nagrađena je brojnim nagradama, ordenima i medaljama. Među njima se ističu Narodni umjetnik Ukrajine, najznačajnija ukrajinska umjetnička nagrada, zatim Grand prix i spomenuta nagrada Ana Pavlova 1964. u Parizu.

    Lukašova je rano, već sa 36 godina, odustala od plesa. Osjetivši da bez obzira na jednako dobru i sigurnu tehniku počinje gubiti lakoću i izražajnost, odlučila je da mora stati, da ne želi odrađivati. Željela je živjeti predstavu, a  iz komentara je zaključila da više ne daje onih svojih nekadašnjih sto posto. Nakon plesačke karijere odlučila se baviti pedagoškim radom kao baletni majstor. Da bi usavršila svoje pedagoško znanje, upisuje se na studij na moskovskoj Državnoj akademiji za kazališnu umjetnost (GITIS), gdje 1985. stječe diplomu koreografa, baletnog majstora i pedagoga. Kao pedagog u kijevskom Baletu odgaja brojne generacije baletnih plesača. Mnogi od njih dobitnici su zlatnih medalja na baletnim natjecanjima, među kojima je i Nina Semizorova i Aleksej Ratmanski.

    U razdoblju od 1986. do 1988. Lukašova je angažirana kao baletni pedagog u Baletu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Tih je godina Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu održavalo dobre radne i umjetničke odnose sa sovjetskim umjetnicima, što se očitovalo u brojnim gostovanjima i razmjenama baletnih pedagoških stručnjaka. Pripremala je tada mlade baletne plesače (Suzanu Bačić, Snježanu Marasović, Svebora Sečaka, Dina Baksu i Dariju Gevaj) za baletna natjecanja s kojih su se uvijek vraćali s medaljama.
    Iraida Lukašova s prvom generacijom svojih učenica u Kijevu
    Godine 1988. direktor zagrebačkog Baleta Leo Stipaničić piše Ministarstvu kulture SSSR-a: „Poštovana drugarice Girenko, dopustite mi da ovom prilikom najiskrenije pohvalim drugaricu Iraidu Lukašovu za njeno zalaganje i stručnu pomoć baletnom kolektivu HNK kao i izvanredne odnose sa svim rukovodstvenim strukturama kazališta HNK u Zagrebu. Dozvolite mi da Vas zamolim da uputite pohvale također najodgovornijim drugovima i kolektivu kazališta Taras Ševčenko.”

    Lukašova se 1989. vraća u Ukrajinu s namjerom da ode u Kanadu. Naime, njezine je sate baleta u kazalištu, još za vrijeme rada u Kijevu, pohađala jedna mlada kanadska balerina sa željom da što bolje usavrši svoju baletnu tehniku. Ona je uvidjela da bi Iraida mogla uvelike doprinijeti kanadskom baletu i nagovorila ju da stvore novu baletnu kompaniju u Quebecu. Lukašova prihvaća izazov organizacije mlade kanadske baletne kompanije, ali dva mjeseca prije konačnog odlaska u Kanadu direktor Baleta SNG Ljubljana Nikša Župa poziva je da postavi balet Labuđe jezero u Cankarjevom domu. Predstava postiže veliki uspjeh a ona nakon premijere odlazi u Kanadu na svečano otvaranje svoje baletne kompanije Quebec Dance i počinje tamo s radom. Međutim, ta životna promjena je ne veseli. Hladna kanadska klima i misao da je njezin dom s one strane oceana unose sumnju u njezinu odluku, te se odlučuje vratiti u Sloveniju gdje (od 1990. do 1994.) prihvaća angažman kao pedagog, baletni majstor i koreograf ljubljanskog Baleta s kojim postavlja Giselle  i Ščelkunčika.

    © Saule Ashimova, PLESNA SCENA.hr, 11. svibnja 2016.
    (nastavlja se)

    (Saule Ashimova je solistica baleta HNK u Zagrebu i studentica 3. godine baletne pedagogije na Plesnom odsjeku Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. op. ur.)

kritike i eseji