Hvala Maestro!

Sjećanje: Žarko Prebil (Split, 8. siječnja 1934. – Rim, 12. lipnja 2016.)

  • Žarko Prebil, 2011.

    Prije pet godina, početkom 2011. godine tekstom Milice Zajcev zabilježili smo 60 godina profesionalnog bavljenja baletom Žarka Prebila te nagradu za životno djelo koju mu je dodijelilo Udruženja baletnih umjetnika Srbije. (Tekst možete pročitati ovdje.) Je li bio u pitanju neki prijepor ili jednostavno propust, tek – iako je svoju impresivnu karijeru započeo u Zagrebu kao dio one fantastične generacije koja je ostvarila velike uspjehe i međunarodne karijere, vrlo brzo odlazi u Beograd i tamo sljedećih deset godina nosi glavne i solističke uloge. I čini se da više nikad ne obnavlja profesionalne veze, Zagreb ga se ne spominje osim unutar popisa plesača, a međunarodnu karijeru nastavlja u Italiji gdje je bio vrlo cijenjen i nagrađivan koreograf i pedagog. Stoga smo u potrazi za nekim svježim, osobnim sjećanjem došli do njegovih učenika iz Italije. Poveznica je bio Ugo Ranieri, Prebilov učenik i baletni umjetnik i pedagog koji je u zagrebačkom HNK radio kao asistent Dereku Deanu na postavljanju Orašara. I u konačnici smo dobili tri iskrena, topla svjedočanstva o još jednom domaćem strancu, značajnom baletnom umjetniku, koreografu i pedagogu. Tekstove je sakupila i prevela Andrea Barbanov.

    Varijacija za Prebiliane

    Žarko Prebil, 1990.Jedini način da sjećanje na mog učitelja sačuvam živim je da pričam o njemu. Ostavio nas je u tišini, dobrohotan i plemenit kao Port de bras koji nam je pjevao kao kantilenu. Imala sam čast raditi s Maestrom Prebilom, najprije kao student, a potom i kao pedagog, dvadeset i više 'godina i on je od mene stvorio profesora kakav sam danas. Nas, njegove prve diplomante, na akademiji su nazivali Prebiliane. Bile smo ponosne, a i on na nas držeći nas poput svojih kćeri. S Maestrom smo tijekom studija učili klasičnu tehniku, u strogom stilu i metodologiji; imali smo priliku plesati najveća remek-djela klasičnog baleta.

    Sa stalnim ansamblom Akademije plesali smo balete Les Sylphides, Paquita, Don Quijote, Giselle, Orašar i Labuđe jezero. Probe s Maestrom su bile zahtjevne, ponekad jako zahtjevne, rekla bih iznimno naporne, ali potrebne kako bi se došlo na pozornicu tehnički sigurno i plesno. (Magični trenuci: bogati umjetnošću, ljubavlju, strasti.)  Maestro je volio izazove i osobno se smatram jednim od njegovih izazova: prije njegova dolaska na Akademiju (kao gostujućieg pedagoga za usavršavanje), smatrana sam dobrom studenticom ali i ružnim pačetom. Maestro je bio moj mentor. Uz naporan rad, strogost i znoj, (toliko znoja ...) uspio je transformirati ružno pače u balerinu, a potom i u pedagoga.

    Mogla bih navesti mnogo događaja s Maestrom, ali jedan je od svih, promijenio moj akademski put. Još se sjećam kao da je bilo danas, a bilo je to 1981, kada smo počeli postavljati Paquitu. Bila sam puna entuzijazna i sreće. Maestro je s nama probao varijacije, ali još nije odlučio o podjeli. Iskreno, nisam očekivala ništa, bila sam sretna već zbog toga što sudjelujem u produkciji. Stoga je moje iznenađenje bilo još veće kada je pročitao moje ime među solistima: „Clarissa Mucci, varijacija 5!“ Njegove plave oči i njegov glas u tome trenutku,  zauvijek su se urezali u moju dušu; i danas u meni se bude emocije kada se sjetim toga trenutka koji je bio znak kompletne promjene u meni i ponovno paljenje svjetla koji su drugi pokušavali ugasiti. Sa sobom sam ponijela njegovu neospornu kvalitetu pedagoškog rada, njegovu muzikalnost, njegov formalnu strogost i logiku njegova predavanja. Nadam se da ga nikad neću razočarati i kako je uvijek govorio kada bismo se rastajali: „No Clara, doviđenja!“

    Hvala što ste vjerovali u mene Maestro!

    Clarissa Mucci, docentica na Državnoj plesnoj akademiji, Rim.
    Žarko Prebil i Piero Martelletta u baletu Don-Quijote u Teatro dell Opera u Rimu
    Temelji razvoja

    Žarko Prebil ja kao učitelj bio od temeljne važnosti za moj razvoj kao studenta i budućeg  pedagoga. Stigao je na Državnu plesnu akademiju u Rimu kad sam bila zadnja godina plesne škole, a njegova  tako snažna osobnost pobudila bi strah kada bi ušao na probu; u dvorani bi odmah nastupila tišina. Od njega sam puno naučila: disciplinu, tehniku, klasični repertoar. Bio vrlo strog i zahtjevan i tražio je od  učenika da daju sve od sebe kako bi se poboljšala izvedbena razina. Njegove su vježbe bile naporne i teške, a probe vrlo precizne, no kad smo izašli na pozornici imali smo zbog toga više samopouzdanja! U mojoj nastavničkoj karijeri pokušala sam prenijeti svojim studentima što više onoga što sam naučila od njega. Hvala ti Majstore!“

    Antonina Randazzo, profesorica na Kazališnoj školi San Carlo, Napulj
    Elisabetta Terabust i Žarko Prebil u dvorani za probe
    Hvala Maestro!

    Upoznao sam velikog majstora Prebila kad sam imao šesnaest godina. Bio sam u plesnoj školi u kazalištu San Carlo u Napulju i on je zajedno s Vladimirom Vassiljevim došao na pozornicu zbog koreografije Hommage a Ulanova. Prebil me odabrao za jednu varijaciju i tako sam počeo učiti s njim. Ubrzo sam shvatio da sam imao neke velike praznine.  Ispočetka su mi njegove vježbe bile preteške, bile su za već gotove plesače,  no polako, uz  svakodnevni naporan rad, u kojemu me Maestro pomno pratio, shvatio sam kako učiti, kako razumijeti svoje tijelo. Imao je sve moje povjerenje i posve sam se prepustio njegovom vodstvu.

    Vježbe  s Maestrom bile su veoma naporne, a Maestro je imao osebujan karakter. Ponekad bi i uvrijedio plesače ili bi se prema njima iznimno strogo ponio, udaljavajući ih s vježbi nakon samo nekoliko minuta. Sa mnom je radio teško, zahtjevno ali nikad me nije uvrijedio; postao sam njegov miljenik. Njegovo je znanje za mene bilo prevažno, tako da sam svaku njegovu riječ upijao kao spužva! Sve sam slušao! Njegovo poznavanje klasičnog baleta bilo je beskrajno, i on bi neumorno objašnjavao sve dok svi ne bi dosegli željenu razinu. Slijedio sam Prebila u Rim, i također uzimao privatne satove kako bih produbio svoju tehniku.

    Zahvaljući onome što mi je prenio, postao sam prvak  u Teatro di San Carlo u Napulju. Nakon teže ozljede pitao sam Maestra mogu li opet raditi s njim, on me prihvatio i s puno strpljenja me vratio u formu. Prebil je kao pedagog trenirao mnoge plesače i mnoge pedagoge koji su sada u Italiji i inozemstvu. Sad kad i sam radim kao pedagog u raznim kazalištima, kao referencu ističem njega. Strast i predanost poslu, ljubav, poniznost, raditi i živjeti za ples. Hvala Maestro!

    Ugo Ranieri, baletni umjetnik i pedagog