Kauboji protiv Indijanaca

17. festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 22. – 25. srpnja 2016. (1)

  • Point of You

    Nekako smo se već nakon toliko godina naviknuli zaključiti sezonu tek krajem srpnja u idiličnom, plesu i pokretu posvećenom ambijentu Svetvinčenta. Taj istarski gradić kao da je postao sinonim za plesni, izvođački festival, kao otvoren, zanimljiv i nepretenciozan susret raznoraznih inačica istraživačkih, izvođačkih praksi. Uz one očekivane, uvijek se pronađe i nešto stvarno pomaknuto i zbunjujuće, drukčije u logici tijela, logici i poanti izvedbe. Istovremeno, Festival je i susretište suvremene hrvatske scene (plesača, koreografa, pedagoga, kritičara i simpatizera struke), pomirbeni prostor u kojem se predstavljaju umjetnici vrlo različitih da ne kažem suprotstavljenih poetika, što je ove godine bilo posebno poželjno (i ugroženo) jer je proljeće otpočelo šokantno i burno ostavljajući bolan razdor i gorak okus, i osjećaj silnog umora u ionako komornim, raspršenim snagama suvremene plesne scene, iscrpljenim i izgubljenim u bespućima hrvatske politike.

    Možda u tom svjetlu valja, uz predstave koje su se i ove godine rasporedile po prigodnim prirodno scenskim prostorima gradića, spomenuti predstavljanje programa Kreativna Europa – Kultura, koje je u Mediteranskom centru, na poziv Festivala održala Anera Stopfer iz Ministarstva kulture RH kao poziv, poticaj i podršku za postavljanje i prijavu umjetničko istraživačkih projekata koji bi mogli proći europske evaluacije (i tako ujedno nadrasti uske, čini se sve uže nacionalne okvire?). Uz nju su, kao primjer iz prakse, nastupile i predstavnice Hrvatskog instituta za pokret i ples Nina Kunek i Tena Bošnjaković dajući prisutnima uvid u projekt Mixdoor koji je sufinancirao EU program Kreativna Europa.
    The WOMANhouse
    Od lani je Festival partner i europske plesne platforme Aerowaves, što je ove godine rezultiralo gostovanjem tri odabrana rada. Prvi se, kao jedan od novih europskih autorskih talenata, predstavio danski umjetnik Andreas Constantinou, redatelj i koreograf predstave The WOMANhouse, koja je, kako saznajemo iz programske knjižice, dio The GENDERhouse, višegodišnjeg projekta na temu propitivanja i izlaganja društvenih stavova vezanih uz spolove. Predstavu za četiri različita ali tipična mlada muškarca (u smislu blefiranja nabrijanih frajera) izvode četiri sjajne, osebujne plesačice, koje su savršeno navukle tjelesni kostim muških likova (energija, tikovi, seksualnost – od niskog agresivnog ćelavca do bičeva zlatne kose zračnog gitarista u transu...) pri čemu se, čini se, i dobro zabavljaju. Nema tu feminističke bojne, nego nekako više začudne, duhovite travestije; možda, između ostalog, i neki zaigrani paradoksalni odgovor novog vremena sve naglašenije ženske prisutnosti na ne tako davno kazalište u kojem su muškarci igrali sve uloge?
    A House in Asia
    I dok se u danskom projektu djevojke igraju tipiziranih urbanih mladića, (muški) izvođači španjolske skupina Agrupación Señor Serrano (dobitnici Srebrnog lava na Venecijanskom bijenalu 2015.) su se u predstavi A House in Asia, tipično dječački zaigrali rata, povezujući na sceni i tehnološki i sadržajno stoljeća pravedne borbe američkih junaka u misiji obrane civilizacijskih vrijednosti. Njih trojica opskrbljeni su maketama, plastičnim figuricama kauboja i Indijanaca, kamerama koje animaciju igračaka prenose na veliko platno na kojemu se kombiniraju sa sofisticiranim ratnim video igricama i insertima filmova Geronimo i Moby Dick. Međusobno se nadopunjuju opsesivni lovovi na bijelog kita, indijanskog poglavicu i Bin Ladena, uz poznate filmske citate; u nekoliko navrata se ponavlja, parafraziran, onaj veličanstveni monolog replikanta Roya Battyja iz Blade Runnera: „Vidio sam goruće svjetove...“ Cijelom tom ironičnom, naizgled neozbiljnom, ali zapravo angažiranom šušuru prave i simulirane stvarnosti (uz niz duhovitih asocijativnih poveznica) treba još dodati i živog, smirenog kauboja u sjeni šešira, pomalo umornog ali zapravo nepokolebljivog u misiji spašavanja uzornih principa zapadne civilizacije; i još dijalog glumaca koji snimaju film prema autobiografskom romanu marinca koji je ubio Bin Ladena i koji je pri objavi knjige koristio pseudonim Mark Owen što je, slučajno, također ime pjevača boy banda Take That, što se u nekom momentu čini kao zapravo najveći problem...
    (nastavlja se)

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 1. rujna 2016.

kritike i eseji

...zabilježili smo