Ekstremno iskustvo teatra

8. festival suvremenog plesa Monoplay, Zadar, 30. kolovoza – 1. rujna 2016.

  • Sad Sam Lucky, autor Matija Ferlin, foto: Tomislav Kraljević Shome

    Ako je Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu na neki način kraj sezone, zadarski festival plesnog sola Monoplay koji se održava krajem ljeta (ove godine od 30. kolovoza do 1. rujna) čini se kao početak i najava nove. To je i posljednji trenutak kad su još domaće snage plesa na okupu, bilo izvedbeno ili kao ispomoć pri organizaciji, pa ih je moguće vidjeti i doživjeti u velikom broju i kroz to shvatiti značenje pojma Zadarska plesna scena.

    U tom smislu uvida ove godine su se autorsko izvođački predstavile Josipa Štulić (This Is Not a Love Song) i Filipa Bavčević (radom u nastajanju Ruta u kojem se ova profinjena plesačica tek treba autorski uspostaviti). Sanja Petrovski je svojih pet minuta slave iskoristila za verbalni nastup, duhovite asocijacije na temu sponzora, što je uključivalo i ono što se ne smije propustiti – zahvalu (Sponzorova lista) ali je pritom, konceptualno, pustila u prostor improvizacije izvrsnog Marina Lemića (angažiranog u Njemačkoj i prerijetko viđenog u Hrvatskoj). Uz njih su u jednom kraćem programu nastupile tri plesačice Zadarsko plesnog ansambla: Nataša Kustura, Ena Vukičević i Tea Petrić, svaka sa svojom etidom.

    Sad Sam Lucky, autor Matija Ferlin, foto: Tomislav Kraljević ShomeLepršava, energična, angažirana mladost studenata plesnog odsjeka ADU (Ema Crnić, Eva Kocić, Una Štalcar-Furač, Martina Tomić Marinčić, Šimun Stankov, dvije Zadranke – Anđela Bugarija i Gendis Putri Kartini, te Danijela Vukadinović i Nikolina Medak iz netom završene, prve generacije studenata) dopunila je program ambijentalnim intervencijama otkrivajući zanimljive kutke i perspektivne unutar i oko zgrade Kazališta lutaka Zadar.

    No, bez obzira na nesumnjivu dominaciju plesačica na suvremenoj plesnoj sceni osmi Monoplay ostaje u pamćenju po dva iznimna muška autorska sola. Matej Kejžar (Senser 2016.) i Matija Ferlina (Sad sam Lucky) svojim su izvedbama: koncentriranom isijavajućom prisutnošću i apsolutnim vladanjem medijem u intimnom i komunikativnom, i lijepom i duhovitom i bolnom, kakav već život jest, iscrpljujućem samodavanju, bez ostatka, uzbudili, otvorili i potaknuli na razgovor dugo u noć brojnu i uistinu zainteresiranu publiku.

    Zanimljivo je da su oba umjetnika prošli plesačku / izvođačku fazu u jakim, respektabilnim ansamblima europske plesnokazališne scene (Kejžar Rosas, Ferlin teatar Sashe Waltz), i onda se vratili sebi: zreli, disciplinirani, autoironični, osobne gestike u simbolici tjelesnih znakova i izbjegavanju predvidivog sistema i koreografiranog pokreta. I Kejžar i Ferlin 2004. godine započinju svoje introspekcije projektom sola koji kao da prerasta u neku kontinuiranu intimnu, propitkujuću dnevničku praksu, koja periodično sazrijeva u novu samodostatnu formu. Dio stručne publike se prisjetio kasnije Kejžarove inačice Senser 2010. (čiji je kratki insert dostupan na YouToubeu) pa se Senser 2016. čini kao zapravo treći rad u nizu i osobnom rastu.
    Senser 2016., autor: Matej Kejžar, foto: Tomislav Kraljević Shome
    Ferlin 2004. u Amsterdamu postavlja izložbu SaD SaM Display, a prvi samostalni scenski rad SaD SaM (revisited) izvodi dvije godine kasnije u Zagrebu, nakon čega slijede Sad Sam / Almost 6 (2009) te kao treći Sad sam Lucky (2011). Kejžarov ciklus Senser dodaje uz naslov godinu, kao dnevničko bilježenje osobnog utiska/otiska, a Ferlin mijenja nastavke (teme, preokupacije) igrivo dvoznačnoj sintagmi (ovisno da li čitamo hrvatski ili engleski). Oba rada prokušana su na brojnim međunarodnim scenama, što umjetnicima daje nenametljivu suverenost i fascinantnu uvjerljivost izvedbe.

    I premda je riječ o veoma različitim predstavama dvojice po svemu osebujnih umjetnika: Kejžar je divlje zaigran i šarmantan, zavodljiv i ektrovertiran, dok je Ferlin asketski produhovljen u ritualnoj spirali izvedbe, pri dubljem ulazu u građu tkanja i ishodišne procese nadaje se niz asocijativnih paralela. Kod Ferlina, kako primjećuje Jelena Rajak u svojoj studioznoj analizi Performativna intersubjektivnost: Geneza plesnog subjekta i susret s dvojnikom objavljenom u Kretanjima br. 18, „dolazi do pravog umrežavanja imaginarija“ sa slovenskim pjesnikom Srečkom Kosovelom, avangardnim, buntovnim umjetnikom koji je dijeleći sudbinu Ikarovog leta mnogih mladih ekspresionista prerano izgorio.

    Senser 2016., autor: Matej Kejžar, foto: Tomislav Kraljević ShomeU poslanju zaštite plesa od koreografije, odnosno odricanja od koreografskih okova i grozničavoj igri otvaranja osjetila, traženja autentične tjelesne reakcije na ono što njegov senzorni instrument neprestano prima i obrađuje, Kejžar svoj plesački imaginarij umrežava s buntovnim i kako je poznato, prilično nasilnim talijanskim slikarom Caravaggiom, umjetnikom koji je, bilježi Wikipedia, „unio radikalan naturalizam koji je kombinirao s pažljivim psihološkim zapažanjima i dramatičnim, skoro teatralnim pristupom kjaroskuru – uporabi svjetla i sjene.“ I doista, najednom to ni kod Kejžara nije više samo prepoznatljiv citat Caravaggiove piete nego cijeli svemir, kjaroskuro između dvije lampe koje se, čini se nasumice, a zapravo u reakciji s tijelom, gasi i pali. A u tom svemiru putuje, batrga se mali planet / živopisan, dirljiv lik, napet poput Pulcinelle izgubljenog u vremenu, (na početku stoji pod maskom na jednoj nozi na grubom komadu kamena održavajući ravnotežu uz pokušaj igranja lopticom), i traži rješenje, put, nešto onako, pravo, istinsko; naravno nedohvatljivo i nedokučivo.

    Na razini simboličnog oneobičavanja svakodnevne radnje slikoviti su primjeri Ferlinovo stručno klamanje listova papira na veliki crni stol („ištipana hartija“ rekao bi drugi pjesnički buntovnik, hrvatski pandan Kosovelu, Kamov) kao radno ritualno otvaranje svakog novog poglavlja; Kejžar pak pomoću užeta vezuje povelike kamene za noge, da bi onda tako, kao na grotesknim rustikalnim koturnama prilično mučno ali s puno volje, prošetao scenom.

    I na kraju, podsjetila bih na dva izvrsna teksta inspirirana Ferlinovom predstavom Sad sam Lucky, onom Ive Nerine Sibile na Plesnoj sceni.hr te već spomenutom analizom Rajak iz čijeg teksta preuzimam rečenicu primjenjivu na obje predstave: „Plešuće tijelo obilježeno je radikalnom fizikalnošću koja upućuje na ideju umjetnosti kao ekstremnog iskustva.“

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 20. rujna 2016.

kritike i eseji

...zabilježili smo