Susreti na špici

Baletni Gala koncert – Gostovanje baletnih zvijezda iz Sankt Peterburga, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 17. i 18. listopada 2016.



  • Gostovanja različitih kazališta otvaraju vidike. Susreti s drugim kulturama i načinima rada, obogaćuju i publiku i domaće umjetničke snage. Naviknuti na skromne darove financijera naše kulture, otkrili smo na radost mnogih, kako nam ipak počinje bogatija sezona, barem što se tiče klasičnoga baleta. Najavljeno je gostovanje u sklopu Kulturnoga programa Sankt Peterburg u Zagrebu, baletni Gala koncert na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Nekadašnji gradovi-prijatelji, obnavljaju susrete, a umjetnička su djela uvijek prva gesta razumijevanja, uvijek dobro došla, osobito poklonicima baletne umjetnosti.

    Zavodljivi mirisi prošlosti vraćaju me u daleke godine kada su ruski plesači oduševljavali naše gledalište. Davne, 1985. godine, sjajne zvijezde tada Akademskoga kazališta opere i baleta S. M. Kirov, današnjega Marijinskoga kazališta, predstavilo se s predstavom Giselle u jednoj večeri i Baletnim koncertom u sljedećim danima. Veliki ansambl predvođen imenima koja baletna povijest pamti kao vrsne majstore svojega umijeća, ali i kao značajne umjetničke osobnosti, ostavili su nezaboravne utiske. Škola Vaganove, koja je među vodećim svjetskim školama klasičnoga baleta bila je prepoznatljiva u svakom pokretu, svakom mišiću tijela. Sklad partnerstva u oba programa bio je izniman, zajednički rad u toku proba urodio je plodom, svaki pokret do detalja je bio dogovoren i uvježban ne ostavljajući mjesto pogreškama. Način rada u baletnoj dvorani slika je onoga što vidimo na pozornici. Njihov način rada izazivao je divljenje.

    Nešto kasnije, 1987. godine, zahvaljujući gostovanju iz istoga grada, dobili smo uvid u posve drugačiji pristup klasičnome izrazu, u koreografijama Borisa Ejfmana i izvedbama Lenjingradskoga kazališta suvremenog baleta. Nov koreografski način izražavanja na klasično školovanim tijelima, drugačiji odabir tema i glazbe koja izvorno nije bila pisana za balet te otpori koje su doživljavali u vlastitoj sredini, učinile su tu grupu hrabrih umjetnika još zanimljivijima. Znameniti roman Bulgakova Majstor i Margarita u to doba nije bio omiljeno štivo u Sovjetskom savezu, ali je Borisu Ejfmanu poslužio kao nadahnuće za balet koji se pamti i tolike godine poslije njegove premijere. Ovdje se možemo prisjetiti kako smo i 1978. godine vidjeli nešto možda neočekivano, Koreografske minijature Leonida Jakopsona, također koreografa koji je svojim radovima iskakao iz zadanih okvira klasičnoga baleta, a njegove koreografije baletni ansambl, koji danas nosi njegovo ime, i danas ima na repertoaru. Nadaleko poznati bili su Jakopsonovi radovi nadahnuti Rodenovim skulpturama.

    Without Words, kor. NAcho DuatoČekajući s uzbuđenjem ponovni susret s plesačima iste slavne škole i dugogodišnje tradicije, priželjkivali smo puno toga. Cjelovečernju predstavu prije svega. Oni koji prate baletnu scenu Rusije, znaju koliko se u posljednjih desetak godina pojavilo novih koreografa i koliko je novih predstava, zanimljivih plesnih i scenskih ideja, zaživjelo u mnogobrojnim kazalištima Sankt Peterburga.

    Neva – ART, producent ovoga gostovanja koje je ostvareno uz podršku Veleposlanstva Ruske Federacije u Republici Hrvatskoj, Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Grada Zagreba i gradonačelnika Grada Zagreba, nije se dakako vodio našim željama. Šteta. Ponuđen nam je Baletni Gala koncert. Nemalo iznenađenje izazvao je broj sudionika, devet (!), kao i izbor odlomaka iz raznih baleta klasičnoga repertoara, uz dva nastupa autora suvremenoga izričaja od kojih jednoga, Nacha Duata, koliko toliko poznajemo iz repertoara vlastita kazališta. Moguće se organizator oslonio na onu sigurnu kartu koja puni gledalište i rasprodaje ulaznice, nudeći dobro znani program kojim obilazi druge gradove, no najava buđenja starog prijateljstva otvorila je kod mnogih veće apetite. Ostali smo gladni pri punome stolu, jer tu večer ostvarili su svojim sudjelovanjem vodeći plesači čak triju kazališta Sankt Petrburga: Marijinskoga kazališta, Mihajlovskoga kazališta, Baleta Leonid Jakopson. Balet Konstantina Tačkina, četvrto ime koje najavljuje program, vjerojatno je zabunom dospio u tekst. Program je osmislio Andrian Fadejev, umjetnički voditelj Baleta Leonid Jakopson, pritome ne uvrstivši niti jedan plesni broj toga koreografa. Zanimljivo. Očito je kako gospodin Fadejev nije razmišljao slažući ovaj program o sredini u koju dolazi.

    Gledati odlomke iz genijalnoga baleta Trnoružica, u koreografiji po kojoj je netko na podlozi Mariusa Petipaa, dobrano petljao u pogrešnomu smjeru, k tomu u izvedbi plesača Baleta Leonida Jakopsona, neprimjerenih figura za taj filigranski koreografski rad, postavilo je odmah pitanje površnosti slaganja programa. Srećom po nas, glazbu Čajkovskoga nitko nije dirao. Plesački trud treba uvijek nagraditi što naša publika, željna koncertnih programa, dobro zna, te su plesači Alla Bočarova i Andrej Sorokin, koji je svoju solidnu tehniku potvrdio i u kasnijem nastupu u pas de deuxu iz drugoga čina Giselle, ispraćeni pristojnim aplauzom.

    Razdragala nas je i dirnula prekrasna koreografija takozvane balkonske scene iz baleta Romeo i Julija u koreografiji Leonida Lavrovskog, koji je prvi uprizorio taj Prokofjevljev balet davne 1946. godine. Sjajna izvedba plesača Marijinskoga teatra, Jekaterine Osmolkine i Aleksandra Sergejeva, opravdala je znamenitost škole i kazalište iz kojega dolaze. Isto se ponovilo u njihovu nastupu u odlomku iz baleta Talisman (Riccardo Drigo – Marius Petipa), koji na našoj pozornici nismo imali priliku vidjeti u cijelosti.
    Vladimir Škljarov u koreografiji 101 Erica Gauthiera
    Pas de deux iz baleta Silfida na glazbu Hermana Severina Løvenskiolda, ponudio nam je miješani par, solistica Marijinskoga teatra Valerija Martinjuk s partnerom iz Baleta Leonid Jakopson. To je vrst dueta u kojemu se plesači ne susreću u zajedničkim piruettama i podrškama, ali je svejedno nužan čitljiv odnos unutar plesnoga dijaloga. Duet je ostavio dojam nezainteresiranosti balerine za vlastiti nastup, nepažljiv rad stopala i nedostatak balansa nužnih u takvoj vrsti koreografije. Njezin partner, Sergej Krilov uspješnije se nosio sa zadaćama koreografije Augusta Bournonvillea, koje nisu nimalo lagane. U znamenitoj koreografiji Mihaila Fokina, Umirućem labudu, predstavila se još jedanput Jekaterina Osmolkina i izazvala divljenje publike, ali ne i profesionalnih plesača koji su u velikom broju bili u gledalištu. Sve je naizgled bilo na mjestu no izostao je onaj nužni nadnaravni obol.

    Pravi užitak večeri bio je par Mihajlovskoga kazališta Anželina Voroncova i Ivan Zajcev, svojom izvedbom pas de deuxa iz baleta Gusar. Vrlo uigrani kao partneri, ponudili su vrhunsku tehniku u svojim varijacijama, protkanim radošću plesanja, čime su izazvali oduševljenje u gledalištu. Manira klanjanja publici bila je osobito izražajna, manira prave primadone i vrhunskoga gentlemana. Taj je dio nastupa također element po kojemu se ocjenjuje plesač. Još veće oduševljenje izazvali su nastupom u koreografiji Nacha Duata iz baleta Without Words na glazbu Franza Schuberta, u kojemu je plastika tijela i proživljenost glazbe u njima našla prave interprete.

    Poslastica večeri bio je duhovit i zahtjevan solistički broj nazvan 101, u koreografiji Erica Gauthiera, kojega je naša publika prvi puta imala priliku vidjeti. Sjajna izvedba Vladimira Škljarova, besprijekornih linija i tehnike, neodoljiva šarma, ispričala je ponešto i o životu plesača, disciplini profesije i njezinu bolnom završetku. Drugi nastup istoga plesača, koji je već dosta vremena zvijezda svjetskih baletnih kuća, bio je pas de deux iz baleta Don Quijote (Ludvig Minkus – Aleksander Gorski) uz partnericu Valeriju Martinjuk čiji je virtuozini fuetes oduševio gledalište. Kao zvijezda večeri Vladimir Škljarov, predstavio se u najboljemu svjetlu upravo raznolikošću svojih nastupa, od klasike do suvremenoga načina izražavanja. Nadajmo se kako ovo nije njegov posljednji dolazak u Zagreb, repertoar nam ove sezone donosi i novo Labuđe jezero te unatoč vječnoj financijskoj stisci, držimo kako bi bilo lijepo vidjeti ga u toj predstavi zajedno s našim ansamblom.

    Usprkos zamjerkama u odabiru dijelova ove večeri, oduševljenje publike govori o tome koliko nam nedostaju takvi programi. Nadamo se ipak nastavku gostovanja baletnih ansambala, u kojima bi se predstavili koreografi Rusije današnjega vremena. Vjerujući u mogućnost življe suradnje između naša dva grada, očekujemo i razmjenu plesača, pedagoga i koreografa te umjetnika iz svih područja. Umjetnost spaja narode, ali, na žalost, ona nije ta koja odlučuje o susretima umjetnika. Dugo smo čekali ponovno uspostavljanje prijateljstva na relaciji Sankt Peterburg – Zagreb, dragocjenost koju svakako u budućnosti treba brižljivo čuvati.

    © Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 23. listopada 2016.

kritike i eseji