Bogatstvo lokalne plesne scene

Festival suvremenog plesa i pokreta Periskop, Rijeka, 24. rujna – 11. listopada 2016.

  • Mrlje, autorice Marta Rak, Antonia Čop

    Festival suvremenog plesa i pokreta Periskop ove je godine održan prvi put i ima namjeru prikazati bogatstvo izražajnih mogućnosti pokreta kroz nešto više od dva tjedna trajanja. Cilj je, kako kažu organizatori, komunicirati s ne samo strukturama koje se bave plesom, nego i s najrazličitijim vrstama publike zbog čega je uvršten i program za djecu i mlade. Umjetnička direktorica festivala je Ivana Kalc, a organizator Prostor Plus u suradnji s Nomadskom plesnom akademijom Hrvatska (NDA CRO). Suradnici u projektu su Plesna mreža Hrvatske i HNK Ivana pl. Zajca. 

    U subotu, 1. listopada na Korzu u prostoru Filodrammatice održana je plesna večer podijeljena u dva dijela. Prvi dio nazvan Novi horizonti predstavio je nova lica hrvatske plesne scene, a dio je projekta Nomadografija NDA CRO, dok su u drugom dijelu izvedena dva rada pod zajedničkim nazivom Lokalni autori. Oba projekta izazvala su veliku pozornost i gledalište Filodrammatice bilo je dupkom puno oduševljene publike. Program Novi horizonti, predstavlja idejno i formalno raznovrsne programe mladih autora, a sastojao se od dva dijela.
    Faun, kor. Toni Flego, Martina Granić
    Prvi je kraće scensko djelo Faun kojim su se predstavili Toni Flego, mladi plesač iz Rijeke, i Martina Granić, već iskusna koreografkinja i plesačica iz Zagreba koji potpisuju zajedno koreografiju i izvedbu. Granić je također i autorica dizajna predstave koji se sastoji od crno bijelih zastora i neonskih lampi koje ograđuju prostor izvedbe, detalja koji transformiraju pomalo nezahvalnu pozornicu Filodrammatice. Plesač je našminkan s decentnim šljokicama na licu, a voditeljica ima dugu plavu umjetnu pletenicu obavijenu oko punđe. Tema popodne jednog fauna, značajan detalj iz povijesti plesa, ovdje je sveden na popodne jednog tinejdžera koji dokono promatra svijet i u njemu se ogleda poigravajući se svijetom percepcije i samopercepcije pojedinca u virtualnoj glazbenoj (ne)stvarnosti.

    Djelo se sastoji od pet različitih plesnih slika vezanih uz pomodnu glazbu od kojih svaka tvori poseban i različit happening. Mladi plesač dječačkog tijela uživa u erotiziranoj dosadi, uživa u svome tijelu i svakom jasnom i preciznom pokretu, zabavlja sebe i publiku te nema dvojbi oko toga je li to umjetnost ili ne. Njegovi pokreti su skladni, feminizirane estetike, kretanje raskošno i stilski raznoliko. Vrlo vješto koristi elemente klasičnog i suvremenog plesa, također i indijskih plesova i rap kulture. Čitavo vrijeme plesač je u dinamičkom odnosu s mentoricom na sceni, Martinom Granić, koja ga moduliranim, elektronskim glasom najavljuje, komentira, hrabri i daje mu upute. Muško-ženski odnos na sceni je nadasve zanimljiv: snažna žena koja vodi i dječaka-muškarca, cilj njezine pozornosti, obožavan onakav kakav jest. Na kraju, mentorica i plesač zajedno izvode jednostavne i usklađene pokrete s naglašenom baletnom crtom, rukama tvore srce na sceni i pozdravljaju se od publike s ružama u rukama.
    Etida za violu i midi kontroler, autorica Nastasja Štefanić
    Etida za violu i midi kontroler autorice Nastasje Štefanić nastala je kroz cjelogodišnje istraživanje u suradnji s mentoricom Irmom Omerzo kao diplomski rad prve generacije studenata koji su završili preddiplomski studij suvremenog plesa pri ADU u Zagrebu. Osim plesa, autorica je tri godine ranije završila studij viole u Zagrebu. Etida započinje nježnim zvukovima viole koju plesačica svira u svim mogućim i nemogućim pozama: dubeći na glavi, ležeći na trbuhu savijena prema gore, stojeći u mostu oslonjena na glavu, oslonjena na bok. Geste sviranja isprepliću se i s kretanjem s instrumentom u rukama. Publika prati igru koja se temelji na dekonstrukciji pokreta i zvuka, tijelo postaje viola, struna i gudalo. Zatim se nanovo rekonstruira i sublimira u novi entitet. Izvođačica svojim šarmom, dosljednim povezivanjem tijela i instrumenta, zaigranošću i koncentracijom, plijeni pažnju publike. Njezina pratnja na midi kontroleru je Miro Manojlović koji stvara glazbu na sceni nasnimljenim zvukovima viole zajedno s virtuoznim sviranjem solistice. Sve se objedinjuje kroz ispitivanje forme klasične koncertne izvedbe i smještanja u drugačiji kontekst.

    Lokalni autori su predstavili desetominutnu studiju o bliskosti Closer Borne Babića i Martine Hrlić Rogić. Reakcije tijela koja se približavaju jedno drugome kroz plesno propitivanje krhkosti u stvaranju intimnosti, manifestiraju se osjećajima koji se javljaju prilikom dodira, i vrlo su transparentni u ovom muško-ženskom duetu. Kroz kontakte i podrške par pokazuje pokretom široku paletu emocija bijesa, nelagode, srama, netrpeljivosti, sreće, ljubavi i ravnodušnosti. Borna Babić, student Rotterdam Dance Academy, plesač je zavidne plesne tehnike, eksplozivan i snažan, istovremeno nježan i suptilan, vrlo plesan i muzikalan. Plesom se počeo baviti u plesnoj grupi Flame, a ovaj kratki plesni uradak izveo je sa svojom bivšom pedagoginjom Martinom Hrgić Rogić. Plesno više orijentirana prema jazzu i plesnim natjecanjima, plesačica se uspješno prilagodila suvremenoj plesnoj tehnici iako povremeno iskoči poneki trag show dancea. On je ekspresivniji, ona dominantnija.
    Closer, autori Borna Babić, Martina Hrlić Rogić
    Najvrjednije ostvarenje večeri  bio je rad naslovljen Mrlje, duet Marte Rak i Antonie Čop koje potpisuju i koncept i koreografiju. Obje djevojke su završile Iwanson International School of Contemporary Dance u Münchenu gdje i danas rade kao plesni pedagozi. Vezane su uz Rijeku porijeklom i suradnjom s plesnim udrugama gdje povremeno educiraju mlade plesače, a sada i suradnjom na novopokrenutom festivalu kao izvedbene umjetnice. U svom kratkom plesnom projektu plesačice se bave načinima sintetiziranja slike i mehanizmima kojima se iz perifernih dijelova pomoću interpretacije ostvaruje cjelina u igri apstraktnom formom. U dadaističkoj maniri napisan prilično hermetičan tekst koji prati formu roršahovske mrlje, zaštitnog znaka psihologije, pokretač je prikaza akumulacije sjećanja, razmišljanja i maštanja te propitivanja naznaka neosviještenih misli na granici razumijevanja. Dvije djevojke razmjenjuju ideje o ulozi apstraktne forme izmjenjujući uloge promatrača i subjekta događanja. Unatoč naizgled zamršenom konceptu, predstava je vrlo gledljiva, tehnički zahtjevna i izvedena skladno, zapravo virtuozno. Sjajne plesne umjetnice gotovo istog plesnog vokabulara, pa čak i tjelesno slične, privlače publiku u svoj zamršen i tajanstven svijet intime i preokupacija umjetničkom formom. Neprestanom izmjenom raznih formata izvedbe na sceni, bilo da su stalno u kontaktu manipulirajući pokretima jedna drugu, ili solo, ili samo sa svojim glasom, poigravajući se s tekstom, papirom, postigle su organski ritam predstave koji prati vrlo suptilna unutarnja i vanjska događanja izvođačica i publike.

    U nedjelju, 2. listopada u Filodrammatici je održan NDA dan ili Nomadografija u Rijeci. Nomadska plesna akademija djeluje kao otvorena platforma koja nizom sastanaka – radionica neprekidno promišlja specifične potrebe plesne scene na lokalnim razinama. U Rijeci su se sakupili predstavnici zagrebačke, riječke  i zadarske plesne scene i predstavili tri projekta kojim su upoznali zainteresiranu publiku s radom NDA. Prvi je Nomadovizija, video uradak gdje članovi akademije dijele svoje iskustvo od osnivanja do danas. Autori su: Aleksandra Janeva Imfeld, Iva Nerina Sibila, Dean Košćak i Sanja Petrovski u suradnji s ostalim članovima NDA CRO. Prvi put prikazan prošle godine na Karlovac Dance Festival, film je dorađen i izbrušen u mali dokumentarni dragulj koji progovara o potrebama, konceptu i idejama plesnih umjetnika ne samo sakupljenih oko NDA CRO, nego i cijele hrvatske plesne zajednice. Taj video se tradicionalno gleda na videozidu složenom od kartonskih kutija sakupljenim po okolnim dućanima (ideja Aleksandre Janjeve Imfled). Istovremeno je u prostoriji gdje se održava NDA dan složena i prostorna instalacija arhive gdje se kroz izložene tekstove, novinske članke i fotografije može pratiti dosadašnji rad i projekti Nomadske akademije.
    NDA dan
    Najzanimljivija je bila društvena igra Talk-talk roulette nazvana Festivalska groznica. Pitanja je osmislila Iva Nerina Sibila uz suradnju ostalih članica, a odnosila su se na događanja, organizacijske uvjete, publiku, produkciju, financiranje vezane uz festivale i plesnu umjetnost. Igra izgleda ovako: na šest kartonskih kutija ispisana su po dva pitanja: jedno za plesače i ljude koji se bave plesnom umjetnošću, a drugo za neplesače, publiku. Bacanjem kockice izvlače se pitanja i onaj tko je izvukao pitanje ima dvije minute da odgovori, zatim se javljaju ostali (u vremenu od također dvije minute), a svatko ima pravo samo tri puta na repliku. Rasprava je bila burna i plodna, na kraju se nisu poštovala pravila igre jer su svi sudionici, gosti iz Rijeke: pedagozi, koreografi i plesači, i članovi Nomadske akademije imali svoje ideje, refleksije, primjedbe i osobna iskustva koje su željeli razmijeniti s drugim sudionicima. 

    Bogat program festivala se nastavio izvedbama Zagrebačkog plesnog ansambla, Umjetničke organizacije Kik Melone, domaćina Prostora Plus, a sudjelovao je i baletni ansambl HNK-a Ivana pl. Zajca. Organizatori zaslužuju najiskrenije čestitke na trudu oko koncepta festivala i animaciji publike koja, ako je suditi po posjećenosti, već dugo iščekuje ovakvu vrstu događanja u Rijeci.

    © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 30. listopada 2016.

Piše:

Sanja
Petrovski

kritike i eseji

...zabilježili smo