Umjesto čestitke

U povodu 90. rođendana Ivice Sertića

  • Ivica Sertić na dodjeli nagrade HDPBU-a za cjelokupan doprinos baletnoj umjetnosti 4. studenoga 2011.

    Kratko trajanje baletne karijere umnogome se može objasniti dinamičnim procesom umjetničkog stvaranja u kojem se plesač intenzivno daje, nemilosrdno trošeći svoje tijelo u neprekidnoj želji za dostizanjem savršenstva. Taj uzbudljivi put ispresijecan je mnogobrojnim suradnjama s različitim koreografima i njihovim suradnicima koje su nam važne u trenutku u kojem traju, međutim ne ostavljaju sve jednak i jednako značajan trag. Nabrajat ćemo ih kasnije vrijedno u biografskim podatcima, svodeći ih sve pod zajednički nazivnik minulog plesačkog iskustva, ne praveći razliku između onih običnih i onih posebnih, koje su nas nadahnule i umjetnički promijenile. U tim relativno suhoparnim podacima mogu se pronaći imena, uloge i predstave, ali ne mogu se iščitati one posebne emocije koje su se u nekim suradnjama rodile. Ipak, upravo zbog našeg kratkog scenskog trajanja i gotovo sulude brzine kojom se izmjenjuju generacije plesača, potrebno je otrgnuti zaboravu ne samo kronologije događaja nego i one posebne emotivne trenutke koji se rađaju između plesača i koreografa u tom kreativnom procesu stvaranja predstave.

    Ivica Sertić kao Bijeli konj u baletu Pokolj Amazonki kor. Nenad Lhotka Pravi trenutak za takvo prisjećanje svakako je rođendan umjetnika, a pogotovo kada se radi o devedesetom rođendanu, kao što je to slučaj kod našeg dragog plesača i koreografa Ivice Sertića. Devedeset godina života je respektabilna brojka, pogotovo kad poznajemo Ivicu i znamo kako je on i u toj dobi iznimno vitalan te kako ne odustaje od umjetničkog stvaralaštva, izražavajući se danas kroz likovnost i glazbu.

    Pišući o Ivici, ne želim nabrajati niti njegove plesačke uloge niti bogat koreografski opus, niti opisivati njegovu međunarodnu karijeru, jer sam o svemu tome već opširno pisala i na ovim stranicama. Ono što bih željela jest, prisjetiti se posebnih, emotivnih trenutaka i načina na koji jedna osoba i jedno važno umjetničko iskustvo mogu presudno utjecati na nekog plesača i njegovu karijeru. Mom pozivu bez zadrške su se odazvali mnogi kolege, plesači koji su kroz karijeru surađivali s Ivicom, spremno uranjajući u vlastita sjećanja...

    „Ako se za nekog može reći da se uklapa u Jungov arhetip vječnog mladića, onda je to sigurno Ivica Sertić, neumorni majstor i umjetnik kojeg se uvijek rado prisjećam.“ – kaže Svebor Sečak, nacionalni prvak baleta HNK u Zagrebu i predsjednik HDPBU-a. „Kao mladi plesač, imao sam prilike s njim raditi balet Pepeljuga kada je pred nas stavio izazov svoje brze koreografije elaboriranog vokabulara koja je vrlo dinamično pratila glazbu. Mojoj generaciji bilo je to dragocjeno iskustvo, tim više što je Ivica bio uvijek dobre volje i svojim simpatičnim starozagrebačkim naglaskom sigurno nas vodio bez trzavica i prevelikog stresa. Tek sam mnogo kasnije shvatio koliko je ta prividna lakoća u stvari zahtijevala iskustva, znanja i samokontrole.“

    Slična su sjećanja i Nataše Sedmakov, solistice baleta HNK-a u Zagrebu, koja je sa Sertićem također surađivala na mnogim baletima (Pepeljuga, Coppelia, Dom Bernarde Albe). Njezina je generacija odrastala uz Sertićevu Coppeliu koja se dugi niz godina igrala na zagrebačkoj sceni. Nataša se prisjeća kako je Sertić uvijek priliku davao mladim plesačima te kako se na njegove probe dolazilo s veseljem. „Ivica je u koreografskom radu bio inspirativan, davao je vrlo jasne upute, ali i slobodan prostor za kreiranje uloge. Kada bi osjetio da je plesač na pravom tragu, nije ga ni na koji način sputavao nego bi mu dopuštao slobodu i improvizaciju.“

    Koliko samo jedna suradnja može odrediti nečiji životni put govori nam i prisjećanje Ilira Kernija, prvaka zagrebačkog Baleta koji kaže kako je suradnja s Ivicom za njega bila gotovo sudbinska. „Maestro Sertić, Vi ste bili moj znak sreće ili bonne chance kad sam došao u Hrvatsku. Iako sam bio novoangažirani plesač u HNK-u, Vi ste mi vjerovali i povjerili glavnu mušku ulogu u baletu Coppelia. Nakon te uloge neprestano sam plesao glavne uloge koje su tada bile na repertoaru. Kratko smo vrijeme radili zajedno ali su me Vaša dobra energija i profesionalizam pratili više od dva desetljeća, ne samo kao plesača nego i u drugim iskustvima.“
    Nakon premijere baleta Đavo u selu 1954. – Aleksandar Augustinčić, Nevenka Biđin, Sonja Kastl, Pia Mlakar, Ivica Sertić, Pino Mlakar, Fran Lhotka, Nenad Lhotka i Inge Kostinčer
    I Svebor Sečak vidi suradnju s Ivicom Sertićem kao iznimno važnu za daljnji razvoj svoje karijere: „Moja najznačajnija suradnja s maestrom Sertićem bila je na baletu Coppelia gdje sam imao priliku paralelno nastupati u dvije glavne muške uloge, u jednoj podjeli kao Franz, glavni lirski lik a u drugoj kao Coppelius, glavna karakterna uloga. Bila je to anticipacija kasnijeg dualizma odnosno svojevrsne dihotomije u mojoj karijeri između tzv. prinčevskih i dramskih rola, a Ivica je tu opet bio važan čimbenik koji me diskretno usmjeravao u pripremi tih uloga.“

    O Sertićevom pedagoškom radu s poštovanjem govori i Leonard Jakovina, ravnatelj Baleta HNK-a u Zagrebu. „Moj susret i rad s Ivicom Sertićem desio se prilikom školovanja na Baletnoj akademiji u Münchenu. Sjećam se satova karakternih plesova koje je tamo predavao taj naš proslavljeni umjetnik. Nikad neću zaboraviti tu pozitivnu atmosferu i oduševljenje među studentima. Jako smo ga voljeli i poštovali. Sertić je bio izrazit profesionalac i temeljit znalac baletne materije, ali prije svega iz njega je uvijek zračila ljudskost i skromnost i staloženost.“
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Milko Kelemen, Ivica Sertić, Dom Bernarde Albe, glazba Milko Kelemen, koreograf Ivica Sertić, praizvedba 16. travnja 1999.
    Ipak, uz sve profesionalne kvalitete, možemo reći kako je Sertićev smisao za humor jedna od njegovih najznačajnijih osobina koje se svi plesači najradije i s veseljem prisjećaju. I Milka Hribar Bartolović, prvakinja zagrebačkog Baleta, govori o njegovoj dječačkoj zaigranosti i diskretnom humoru. „Tada sam te karakteristike možda primala zdravo za gotovo, ali danas uviđam da su upravo one posebnost i kvaliteta koja se ne podrazumijeva, ali se pamti do kraja života.“ Do kraja života pamtit će se i Sertićev nekonvencionalni stil ophođenja kojim je šarmirao plesače, pa tako Nataša Sedmakov kaže kako je ponosna jer je bila jedna od „puca u špicericama“, kako je sam Sertić u šali nazivao svoje balerine.

    Za mene je suradnja s Ivicom Sertićem zasigurno bila jedna od najvažnijih u cijeloj karijeri. Upravo mi je uloga u baletu Dom Bernarde Albe otvorila put prema cijelom spektru dramskih uloga koje sam kasnije u karijeri često tumačila. To je bilo iskustvo koje me u umjetničkom smislu promijenilo i pomoglo mi da otkrijem nove dimenzije vlastite interpretacije.

    Zbog svega ovoga upravo je devedeseti rođendan prava prilika za jedno veliko, zajedničko – Hvala. I sretan rođendan, dragi Ivice! Iskreno i od srca.

    © Mihaela Devald Roksandić, PLESNA SCENA.hr, 11. siječnja 2017.

Piše:

Mihaela
Devald