Bojkot je legitimna akcija

Prenosimo reagiranje plesne zajednice i Selme Banich na tekst UPUH-ov poziv na bojkot ZPC: Ludost ili potez očajnika? autorice Nore Krstulović, objavljen 31. siječnja 2017. na portalu teatar.hr

  • Autonomija plesu!, Ilica 10, Zagreb, 18. svibnja 2016.

    Krajnje neutemeljeno i manipulativno tumačenje kronologije slučaja ZPC i UPUH-ova poziva na bojkot te razloga za isti u tekstu Nore Krstulović ostavlja doista opor okus. Sporni tekst kao da planski, na vrlo tendenciozan način pokušava osporiti pravo plesne zajednice na kolektivnu akciju, pritom ne poentirajući nego, upravo suprotno, pokazujući autoričino dubinsko nepoznavanje plesne problematike.

    Suprotno zaključku, u kojem autorica sugerira kako bojkot može završiti jedino debaklom, početni rezultati pritiska već su vidljivi. Kao i namjera da se u periodu bojkota plesna zajednica posveti daljnjoj razradi prijedloga modela ustroja Zagrebačkog plesnog centra kao samostalne ustanove u javno-civilnom partnerstvu.

    Umjesto da tratimo vrijeme na ispravke, obrazložit ćemo srž problema a zatim autorici teksta uputiti jedan prijedlog i jednu zamolbu.

    à la demanti

    Bojkot je legitiman oblik vršenja društvenog i političkog pritiska prema pozitivnoj promjeni koja izostaje.

    Kad odluku o bojkotu kapitalnog resursa za (vlastiti) rad stavite u ispravan kontekst, s olakšanjem izvodite zaključak: niti ste ludi niti očajni, kako Krstulović podcjenjujući sugerira, nego jasno i nedvosmisleno šaljete poruku u javnost – Takav ZPC je neprihvatljiv!

    Pristati na takav ZPC značilo bi pognuti glave pred oportunom manjinom koja na upravljačke funkcije dolazi mimo javne rasprave i izbora stručne javnosti, ali s preporukom stranačkih i obiteljskih veza. Podobni i odani političkom establišmentu, na sramotu etike i razuma.

    Od adaptacije zgrade preko svečanog otvorenja do Zaključka o dodjeli prostora na korištenje Zagrebačkom kazalištu mladih u travnju 2016. sve govori (zapravo, vrišti) o propustima gradske uprave; propadanje zgrade, netransparentni i neodrživi upravljački modeli, bunt plesne zajednice i njezina disperzija prema dijaspori i/ili ukinuću. Mi, izvlašćeni, nikad udomljeni, vječni podstanari – prekarni umjetnici i kulturni radnici na samom repu proračuna. No s našim međunarodnim uspjesima (na svim kontinentima svijeta) hvaliti se znaju i gradske vlasti kad im to politički oportuno, često pred same izbore, odgovara.

    Cijelu plesnu zajednicu svesti pod jednu koreografkinju – ravnateljicu ZKM-a, kako to gradonačelnik radi, odraz je malograđanskog i populističkog poimanja umjetnosti i kulture, ali i dokaz neprepoznavanja potencijala koji suvremena plesna scena u svom habitusu nosi.

    Plesna zajednica i UPUH, kao najbrojnije strukovno udruženje, ostali su u zahtjevu jasni i suglasni od početka – tražimo osnivanje centra za ples u javno-civilnom partnerstvu.
    Autonomija plesu!, Ilica 10, Zagreb, 18. svibnja 2016.
    Koliko se god Nora Krstulović nespretno trudila komparirati suvremenu plesnu umjetnost s drugim umjetničkim praksama, s jednom se tvrdnjom moramo složiti: uvjete kakve imaju plesači nema niti jedna druga umjetnička struka.

    Suvremena plesna umjetnost, za razliku od drugih umjetnosti, nema svoju ustanovu. Ona postoji i nekako još uvijek opstaje kao potpuno izvaninstitucionalna umjetnička praksa. Druge umjetničke struke imaju svoje ustanove i centre. Mnogi izvedbeni umjetnici zapošljavaju se u ustanovama, ostvaruju svoje umjetničke projekte u i izvan matičnih ustanova, zastupaju interese struke u upravnim tijelima tih ustanova i su-kreiraju kulturnu politiku. No ne i mi. Plesni umjetnici ne dobivaju plaće, božićnice i regrese, nisu zaštićeni kolektivnim ugovorom i sindikatom, ne primaju sredstva za redovitu djelatnost (kao gradska kazališta i njihovi zaposlenici) nego su tek projektno (pod)sufinancirani.

    Kolegice i kolege s nezavisne kazališne, likovne i glazbene scene naši su najbliži suradnici. S njima smo dijelili uspjehe, ali i aktivno kritizirali sistemske nepravde, (proračunske) rezove i mnoga druga dokinuća. Zajedno u umjetničkim projektima, ali i u borbi za dostojanstvo rada, umjetničkih poziva i kulturnih politika. Za razliku od autorice spornog teksta, mi nedvosmisleno – i kad nam je karijera, ali i egzistencija ugrožena time, podržavamo borbu za egalitarnije, solidarnije i slobodnije društvo, u umjetnosti i izvan nje.

    Iako ZPC nije zgrada za iznajmljivanje nego namjenski prostor za plesnu umjetnost, Nora Krstulović tekstom uvredljivo sugerira da bismo trebali biti zahvalni da zgrada centra postoji, te da za korištenje iste ne moramo plaćati najam. Paradoksalno, na primarne korisnike prostora gleda kao na podstanare, a na Upravu i Kazališno vijeće ZKM-a kao na dobru praksu upravljačkog i zaštitnog mehanizma koji imaju veći utjecaj i uvid u poslovanje ZPC-a nego plesna zajednica i njezina publika, zbog kojih se vršila 36 milijuna kuna teška adaptacija Kina Lika.

    I za kraj, naši projekti privatni su onoliko koliko su privatne i predstave ZKM-a (sredstva se odvajaju namjenski iz istog proračuna kao javne potrebe u kulturi grada). Građani, plesna struka i publika dobili su prostorni resurs za plesnu umjetnost, ali ne i plesnu ustanovu – plesni centar. Živi pogon koji vizionarski gura suvremenu plesnu umjetnost naprijed. Plesni centri, kakvi postoje diljem Europe (tamo gdje mnogi od nas ostvaruju svoju egzistenciju jer kod kuće to ne mogu), mjesta su suradničkih platformi i dijaloga, uspostave novih modela suradnje koji se ustrojavaju na progresivne i inovativne načine (u potpunoj suprotnosti s domaćim, patrijarhalnim poimanjem institucionalizacije umjetničkih praksi s jednom osobom koja vodi ustroj čvrstom rukom upravljača/ice). Pristati na pripajanje ZPC-a ZKM-u značilo bi odustati od biti našeg poziva jer on u svojoj srži stvara i promiče suvremene umjetničke, ali i svjetonazorske vrijednosti.

    Nora Krstulović odlučila se obračunati s gladnom ruljom – poput kakve domaće Marije Antoinette koja uopće ne razumije srž problema. Draga Nora, dragi gradonačelniče, nećemo vaše kolače. Mi bi radije da nam se dozvoli da sami ispečemo svoj kruh. Jer znamo kako.

    Plesna zajednica u bojkotu

    post festum

    Umjesto pokušaja gušenja bojkota, autorici teksta upućujemo prijedlog da temeljito ispita sljedeće nepoznanice:

    1.a
    Kada je ZKM dostavio prijavnicu Zagrebačkog plesnog centra, što u njoj stoji te tko ju je pisao? S obzirom na to da Kulturno vijeće za kazališnu djelatnost radi u sastavu Zlatko Vitez (predsjednik), Almira Osmanović, Joško Ševo, Snježana Abramović Milković i Ivica Prlender (članovi), bilo bi zgodno također saznati kako se o istoj vijećalo. Podsjećamo da je rok za podnošenje prijava na Poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba bio 5. listopada 2016.

    1.b
    Zašto natječaj za radno mjesto umjetničkog voditelja / umjetničke voditeljice ZPC-a još nije raspisan, te zašto se za radno mjesto producent-organizator / producentica-organizatorica ZPC-a ne traži radno iskustvo? Za tri radna mjesta (pa i ono čistača / čistačice) traži se, uz dokazivanje stručne spreme, i godina dana radnog iskustva. Podsjećamo da je rok za prijavu istekao jučer.

    2.
    Draga Nora,
    molila bih Te da mi objasniš kako si nakon sat vremena polemičnog razgovora sa mnom uspjela zaključiti da sam „dijelom i protiv svoje volje“ potvrdila da „dio ovih primjedbi jednostavno ili nije istinit ili je – nerealan“? Također Te molim da mi zbog krivih navoda uputiš javnu ispriku na svom portalu. Sve oprošteno, unaprijed.

    Selma Banich

kritike i eseji

najavljujemo...