Kad je sve naopako

Intervju: Marija Šćekić, plesna umjetnica

  • Marija Šćekić. foto: N. Đurđević

    Povod razgovoru s Marijom Šćekić je premijera njezine multimedijalne plesne predstave Odraz, održana 21. siječnja 2017. u HNK-u Zadar. Nakon nekoliko godina izbivanja sa hrvatskih pozornica, Marija se kao redateljica i koreografkinja ponovo na scenu vraća baš u Zadru, gradu velikih mogućnosti i plesnog potencijala. Plesna umjetnica i pedagoginja Marija Šćekić autorica je brojnih plesnih, multimedijalnih predstava i projekata. Umjetnička je voditeljica u. o. Histeria Nova, pročelnica Škole za balet i suvremeni ples pri OŠ Jurja Dalmatinca u Šibeniku, pionirka vertikalnog plesa u RH i suosnivačica VDF-a (međunarodnog projekta za razvoj vertikalnog plesa u svijetu), autorica interdisciplinarnog obrazovnog programa iz suvremenog plesa pod nazivom Crollateral Movement, koreografkinja, plesačica, redateljica.
    Sjena
    Što je bio poticaj za Odraz i kako se nadovezuje na predstavu Sjena? To je bila sjajna predstava za koju ste dobili Nagradu hrvatskog glumišta prije deset godina. Onda butoh, a danas plesači urbanih plesova. Ima li poveznice?

    Poticaj je bio poziv Lucije i Elvisa da započnemo suradnju na njihovom projektu pod nazivom Urbani laboratorij u kojemu sam preuzela ulogu njihova mentora i umjetničkog voditelja, stvarajući paralelno koncept za predstavu Odraz. Već na prvoj probi bilo mi je jasno da se ta ideja neće zadržati samo na razini istraživanja i da je nužno da svoj kreativni proces organiziram u obliku dva odvojena procesa – jedan s Lucijom i drugi s Elvisom. Njihove su razlike u kretanju, scenskom iskustvu, poimanju, razmišljanju i doživljavanju suvremenog plesa i plesa općenito u početku bile toliko goleme da sam se na trenutak stvarno i pitala na koji način i mogu li ja uopće stvoriti taj univerzalni jezik/pokret/izraz u kojemu će publika jednako snažno doživjeti i nju i njega, ne zamarajući se pritom što je break dance a što suvremeni ples. Iskreno rečeno, meni su svi plesni stilovi oduvijek bili jednako zanimljivi i dosadni. Harmonija pokreta u tijelu, prostoru i vremenu jedino je što sam uvijek nastojala postići. To je bilo ključno pitanje koje sam i sada samoj sebi jasno zadala, a gledajući njih dvoje sve je upućivalo na pozadinu priče koja stoji iza naslova predstave Sjena sa Tadashi Endom u kojemu nastojanja Čovjeka da bude slobodan, vjeran sebi i svom srcu brišu sve geografske, političke, vjerske, duhovne i obrazovne razlike među ljudima, odnosno plesačima.

    U predstavi i radu na sceni (sve je vrlo dotjerano) primjetno je veliko kazališno iskustvo. Tko su suradnici na predstavi Odraz?

    Sa mnom nije lako raditi. Veliki sam perfekcionist, jako sam osjetljiva na površnost i nepravdu, tražim i očekujem od svojih plesača da budu odgovorni, dosljedni, da ne posustaju kad im postane teško nego da ustraju, da vjeruju u sebe, budu odvažni, originalni, da imaju stav o sebi, svom tijelu, o onome što traže od mene ali i o onome što ja tražim od njih. Strašno me umara kad se na probama puno ili samo priča a malo radi/pleše/trenira, kad ono što se istražuje ostaje mrtvo slovo na papiru, a tijelo hladno u prostoru. Istovremeno tražim od plesača puno povjerenje da mi se u svakom trenutku otvore i povjere ako im bilo što postane neprihvatljivo ili ako zaronim preduboko u njihovu psihosomatsku svijest za vrijeme probe.
    Histeria Nova i Plesna udruga In Flux: Odraz, kor. i red. Marija Ščekić, foto: © Srđan Babić
    Naučila sam i doživjela podosta toga od ljudi s kojima radim – da ne postoji savršena ideja, autor, suradnik ili predstava, ali da su jasna vizija i dosljednost autora s jedne strane te zajednička strast brušenja kamena, iskrenost i povjerenje unutar tima ljudi pravi put ka postizanju zajedničkog cilja/uspjeha. Lucija Mikas i Elvis Hodžić takvi su suradnici/plesači. S njima koreograf koji zna što hoće, može odmah prijeći na stvar. To stvarno volim i to je ono što iskreno podrazumijevam pod pojmom profesionalni plesač. Za mene nije potrebna plesna naobrazba, filozofija ili stil nego spremnost da zadanu informaciju čuju, razumiju, osjete, integriraju i provedu kroz tijelo najbolje što znaju i mogu.

    Tu je i Ranko Šajfar, moj dugogodišnji prijatelj iz rodnog Đakova, zaposlenik tvrtke Uljanik u Puli, strojar po struci i jedan od rijetkih ljudi koji nemaju muzičku školu ali imaju nevjerojatan osjećaj za ritam, neprikosnoven sluh i profinjen osjećaj za glazbu, što je meni više nego dovoljan razlog da mu već godinama s guštom prenosim svu moju ljubav i znanje o kazalištu, suvremenom plesu, elektroakustici i koreografiji. Pored Odraza, s Rankom sam stvorila glazbu za još tri cjelovečernje predstave i film Babine suze koji je osvojio prvo mjesto na Paklenica Film Festivalu 2016. godine. Moj brat Zoran Šćekić, skladatelj i inovator, vrlo je snažan autor, vizionar i umjetnik s kojim surađujem nešto rjeđe jer nam se zna desiti da nas podjednako teške osobnosti i vlastiti autorski pogledi na život i umjetnost ponekad odvuku u smjeru u kojemu se više ne zna tko pije, a tko plaća a kamoli kako bi predstava trebala zvučati/izgledati i sl. Zato kad s njim radim, radimo odvojeno i posve izolirano od utjecaja koji jedan na drugog ostavljamo i tako su nastale predstave Sjena i Jedno.
    Histeria Nova i Plesna udruga In Flux: Odraz, kor. i red. Marija Ščekić, foto: © Srđan Babić
    Majstor rasvjete iz ZKM-a Saša Bogojević jedan je od najvrjednijih, najpoštenijih i najvještijih scenskih tehničara s kojim radim od 2006. godine i koji me svake godine sve više shvaća, razumije i osjeća da uz njega, doslovno, premijeru predstave poput Odraza složimo i vodimo u jednom jedinom danu (tako je bilo u HNK-u Zadar). Tu je Mihaela Gregov, kostimografkinja s kojom sam suradnju započela kada je trebala sva moguća inovativnost i hrabrost za izradu kostima za predstavu Human Error (2007), u koji je trebalo ugraditi sustav bežičnih senzora uzduž kralježnice i ekstremiteta kao i radijskog transmitera u predjelu struka, što je odradila vrhunski. Od tada radimo skupa, pa Mihaela ujedno dizajnira i posebne kombinezone za potrebe mojih vertikalnih plesnih proba. Majda Đanić Bogojević, video umjetnica s kojom sam suradnju započela 2011. godine na prvoj vertikalnoj plesnoj predstavi u Hrvatskoj Mala tragedija, izvrsno je odradila 3D animacije i live VJ-ing, kako na sceni ZPC-a tako i na dvjesto metara visokim stijenama kanjona Velike Paklenice.

    U svojim predstavama bavite se stanjima duše, traganjem za najdubljim tajnama koje se nastoje iskazati kroz tjelesnost. Ta tematika prisutna je u svim predstavama koje ste dosad radili.

    Istina, stanja ljudske duše oduvijek su bila moje najveće nadahnuće jer sam i sama skoro svako malo u nekakvom izazovu da odustanem od Histeria Nove, od svih napora, muke i truda koji posao samostalnog plesnog producenta/umjetnika/autora podrazumijeva, ali to bi bilo isto što i odustajanje od same sebe. A to nije prihvatljivo, logično, moralno, etički, ako hoćete… niti ljudski. Tu i tamo, zaletim se u neku znanstvenu fantastiku, neki vanjski prostor, pa evo i vertikalni ples, ali u konačnici uvijek se vraćam sebi, tami i tišini osamljene prazne scene i u toj tišini pronalazim svoj mir. I koliko god bi mi ponekad stvarno bilo draže i lakše raditi s divljim životinjama i zvjerima a ne ljudima, ljudi su ti za koje stvaram, koje volim i za koje živim.

    U programu se navodi pionirsko istraživanje prostora između naučenog i slobodnog pokreta. Kako dolazite do tih skrivenih, zaboravljenih znanja?

    Predstave ne stvaram nikad zbog ideologije, karijere ili nekog cilja nego iz najiskrenije potrebe da nešto stvorim što meni samoj ima smisla, što me smiruje, što mi pomaže da zadržim tlo pod nogama i pogled prema naprijed. A iskren pokret, iskren osmijeh, iskrena riječ (ono što dijete ima dok je dijete) pa i kritika su ono što neizmjerno cijenim i za čime tragam kako u životu tako i u plesu. I sasvim slučajno, prirodno, završim u ulozi nekakvog pionira. Tako je bilo s predstavom Modulacija oblik 2 iz 2007. kada sam promatrajući ljepotu kretanja kitova i čitajući o fascinantnom sistemu komunikacije dupina stvorila plesnu predstavu s interaktivnim softverom za virtualno generiranje slike, a čiji su prihodi od ulaznica išli u projekt Spašavanja jadranskih dupina koju provode Udruga Val, Institut za istraživanje mora Plavi Svijet i Veterinarski fakultet u Zagrebu. Tako je bilo i sa predstavom Human Error, nastalom u suradnji s Poliklinikom Neuron i Institutom za istraživanje mozga u Zagrebu, za čije se potrebe izgradio sustav bežičnog motion capturea tvrtke Byte Lab IT iz Zagreba i koja je povezala medicinu i plesnu umjetnost. Nije bilo drukčije ni kad sam ne znajući, slučajno stvorila prvu vertikalnu plesnu predstavu u Hrvatskoj pod nazivom Mala tragedija. A kako dolazim do tog pionirskog istraživanja, nemam pojma. Vjerojatno isto kao što Goran Bare dolazi do istine kad piše pjesme poput Teške boje, Budi ponosan ili Gdje je nestao čovjek... Mukom Isusovom, čistim srcem, dugim jezikom i mirnom savješću. Nema tu nikakve filozofije – samo dosljednost i hrabrost. Probaš, zakoračiš, pogriješiš, padneš, digneš se i nastaviš dalje, pa što bude – bude.
    Mala tragedija
    Nakon predstave Mala tragedija 2011. godine povlačite se sa scene u Hrvatskoj. Zašto i kamo ste na neko vrijeme nestali?

    Godine 2011. sam zbog neadekvatnih uvjeta rada u tadašnjem ZPC-u odlučila otkazati svoj nastup na Tjednu suvremenog plesa, ukazujući na opasnost i neodrživost kazališnih kuća u kojima nije jasno definiran sustav rukovodstva i u kojima zapravo umjetnik ne zna kome se javiti, tko je za što odgovoran i sl. Međutim taj moj potez, iako identičan današnjem pozivu plesne zajednice na bojkot rada ZPC-a iniciranom od strane UPUH-a, tada nije bio niti prepoznat niti podržan nego naprotiv, protumačen je kao nekakav moj osobni hir previsokih očekivanja i produkcijskih standarda pa me nakon javnog pisma osude od strane rukovodstva ZPC-a dočekao i e-mail od strane tadašnjeg upravnog odbora UPUH-a da mi se ukida članstvo u istom. Odlučila sam da je to dobar povod da napravim pauzu što se Hrvatske tiče i podsjetim se što se radi vani. Na Googleu sam upisala „Artistic Director dance jobs“ i nakon slanja svog CV-a na par adresa, ubrzo sam dobila poziv ravnatelja Umjetničke akademije u Reykjaviku s pozivom da dođem na Island jer sam dobila posao voditelja Odsjeka za suvremeni ples na Akademiji.

    Kako je raditi u Šibeniku? Kako je raditi s djecom? Plesna scena u Šibeniku?

    Fantastično. Po povratku s Islanda, ravnatelj tada novoosnovane Škole za balet i suvremeni ples me nazvao i rekao za projekt osnivanja škole za balet i suvremeni ples i nekako je bilo prirodno i logično, budući da sam tada već bila u Dalmaciji, prihvatiti taj posao. Prvih nekoliko godina je bilo dosta izazovno i mukotrpno stvoriti i odgojiti prvu generaciju plesača, ali sada sve sjeda na svoje mjesto. Djecu učim da razviju svijest o svom tijelu, svom pokretu i o plesnoj umjetnosti općenito već u prvom razredu osnovne škole. Stroga sam, no jako pravedna i humor mi je najbitnije sredstvo na nastavi a koliko mogu primijetiti, to djeca obožavaju. Djecu ne možeš prevariti, ona uvijek kažu ono što misle a to što misle je u većini slučajeva točno tako kako kažu. To me doslovno preporodilo, a to je upravo ono što mi je nedostajalo u radu s odraslima. Uvijek neka kalkulacija, neki interes, neka dvosmislenost i manipuliranje… Jako, jako dosadno i zamorno.
    Marija Šćekić – Histeria Nova: Mala tragedija, kor. i red. Marija Šćekić (u suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom)
    Vertikalni ples je novost na hrvatskoj plesnoj sceni. Što je uopće vertikalni ples? Što je vertikalni ples za Vas: izazov, uzbuđenje, kako se zaljubiti u njega? Koliko ljudi je zainteresirano? Otkad to radite i kako ste došli na ideju?

    Vertikalni ples je plesna umjetnost u kojoj se tijelo plesača nalazi u okomici na neku okomitu površinu (stijena, zid) i u konstantnoj je suspenziji. Sve fizikalne zakonitosti koje vrijede u kazalištu ovdje ne znače ama baš ništa. Doslovno, sve je naopako i to volim. To me privuklo jer kod nas u zemlji je isto sve nekako naopako, sve su ljudske vrijednosti nekako izvrnute i izopačene, samo što nitko ne hoda na glavi zbog toga, dok ja, eto, visim. Šalu na stranu, to je vrlo zahtjevna i po život opasna grana suvremene umjetnosti s kojom sam se počela baviti spontano i slučajno radeći predstavu o ranjenoj ptici za koju mi je trebao visinski element, tj. sekvenca skoka s jednog podesta na drugi (izvedeno na dvoetažnoj sceni ZPC-a). Da bih to realizirala, išla sam korak po korak tražeći pomoć najprije u Hrvatskog kaskaderskog društva, po planinarskim i alpinističkim školama i na kraju do HGSS-a, s čijim članovima do danas surađujem. Putem autorskog projekta Vrata Velebita, koji promovira kulturno-prirodnu baštinu Nacionalnog parka Paklenica, ali ujedno i predstavlja vertikalni ples, Histeria Nova je postala članicom velikog međunarodnog razvojnog projekta pod nazivom VDF (Vertical Dance Forum) čiji je osnivač Fabrice Guillot, koreograf i umjetnički direktor Cie Retouramont iz Francuske. VDF čine predstavnici vertikalnog plesa iz EU i svijeta, od kojih Francuska, Irska, Wales i Velika Britanija, Italija i Hrvatska putem Histeria Nove. Cilj i svrha VDF-a je stvoriti adekvatne profesionalne uvjete za razvoj i promociju vertikalnog plesa u svijetu s naglaskom na izgradnju sustava zaštite i mjere sigurnosti plesača (što zasad ne postoji). VDF je svoj službeni početak u Hrvatskoj imao u Starigradu Paklenici u prosincu 2015. godine u organizaciji Histeria Nove, kad je ujedno održana i prva radionica vertikalnog plesa na stijenama kanjona Velike Paklenice. Ovaj projekt ima strahovito velik potencijal za Republiku Hrvatsku i nadam se da ću izdržati u svom nastojanju da ga sprovedem do kraja.

    Spuštali ste se niz Bablju kulu u Zadru, po mraku s reflektorom okrenutim prema licu. Kako se zvao projekt? Je li Vas bilo strah?

    Nije me bilo strah, iako se pomalo bojim visina. Ali bojati se nečega i živjeti u strahu nisu iste stvari. Prvo je proaktivno, a drugo destruktivno i besmisleno iskustvo. Zato je vertikalni ples zanimljiv jer je riskantan, opasan po život, a jednom kad savladaš strah – doslovno, letiš slobodno kao ptica! Projekt se zove Vrata Velebita i radila sam na njemu s istim timom ljudi kao i na predstavi Odraz (osim plesača Lucije i Elvisa).
    Vrata Velebita - Stipe Surać
    Bavite se pomalo i filmom?

    Da. Projekt Vrata Velebita nastajao je tri godine tijekom kojih sam većinu vremena provodila na Velebitu družeći se s osamdesetogodišnjacima i devedesetogodišnjacima koji su me bogatili svojim pričama o životu kakav je nekad bio na Velebitu. Neki od njih su svoje živote dali i ostavili Velebitu. Meni najdraži od njih je bračni par Marija i Josip Ramić koji su ujedno i posljednji stanovnici Nacionalnog parka Paklenica. Marija je umrla prošlo ljeto, a Josipa su spustili u Starigrad, iako je njegova duša i dalje gore na planini. Film Babine suze upravo je inspiriran i u cijelosti posvećen Mariji i Josipu Ramić. Mislim da će za par dana biti projiciran u ZPC-u u sklopu plesne filmske večeri Ljiljane Mikulčić. Mislim da je to medij koji me čeka u budućnosti jer redateljstvo mi je uvijek bilo najdraži dio u procesu koreografiranja.

    Ljubav prema prirodi? Kako povezujete prirodu sa umjetničkim radom?

    Ples je harmonija pokreta tijela u prostoru i vremenu, a ima li veće harmonije od ove koja se odvija u prirodi? Mislim da ne. Odavno sam spoznala da me privlači samo ono što je prirodno, netaknuto, iskreno, izvorno i autohtono, kako u čovjeku tako i u plesaču i društvu općenito. I sama nastojim biti iskrena po bilo koju cijenu, što je također muka Isusova ali i svjesni izbor/odluka. Predstavom Modulacija oblik 2 iz 2007, nadahnutom načinom kretanja i komuniciranja Grbavog kita, dodijeljeno mi je Posebno priznanje Europske komisije za inovativan umjetnički izričaj za zaštitu prirode pa sam potaknuta njome odlučila da bi Histeria Nova trebala uvrstiti još jedan smjer umjetničkog djelovanja koji se odnosi na projekte za promociju kulturno-prirodne baštine Republike Hrvatske u sklopu kojega je nastala i predstava Mala tragedija te projekt Vrata Velebita.

    Kako vidite plesnu scenu u Hrvatskoj? Plesna mreža, mnoštvo festivala, sve više plesača, plesnih stilova i poetika, njihove dobre i loše strane?

    Poštujem i cijenim svakog plesnog umjetnika koji od svoga rada živi i koji se svojim radom ponosi. A sve drugo vezano za plesnu scenu, prepuštam s punim povjerenjem i dužnim poštovanjem, novinarima i plesnim kritičarima. Mišljenje o svemu što se događa rekla sam već prije, ne putem aktivizma nego osobnim bojkotom rada u kazališnim prostorima, pa vidimo što se dogodilo. Sada, punih šest godina kasnije, isti ZPC mi nudi dobre uvjete suradnje a cijela scena bojkotira isti taj prostor. Ne znam… Kao što sam već rekla: sve naopako. Zato i jesam otišla plesati vertikalno na velebitske stijene.

    © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 15. veljače 2017.

Piše:

Sanja
Petrovski