Nezaštićena vrsta (2)

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Peta Iljič Čajkovski, Labuđe jezero, kor. i red. Vladimir Malahov (druga postava)

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Peta Iljič Čajkovski, Labuđe jezero, kor. i red. Vladimir Malahov, foto: © Mirko Cvjetko

    Kazališne premijere su u pravilu svečani događaj puštanja novog umjetničkog djela u svijet – pred publiku i kritiku. To je i službeni događaj, i neka vrst primopredaje rada autorskog tima producentu i vlasniku koji će odsada skrbiti o predstavi kao dijelu svog repertoara. (Usput, Labuđe jezero Malahova je rasprodano za cijelu sezonu i vjerojatno bi moglo biti barem još toliko izvedbi, i to uvijek otvara temu pretijesnog prostora jedne zgrade za tri velika ansambla.) I iako daljnji život baleta ovisi o cijelom ansamblu i mogućnostima solističkih alternacija, u pravilu samo premijerna postava ostaje upisana u povijest. Od u programskoj knjižici navedenih alternacija za glavne uloge Odette/Odilije (Miruna Miciu, Natalia Horsnell, Catarina Menesis, Rieka Suzuki, Iva Vitić Gameiro) i princa Siegfrieda (Andrea Schifano, Guilherme Gameiro Alves, Tomislav Petranović i Takuya Sumitomo) u najužem izboru za prvi blok izvedbi bili su parovi Miciu – Schifano i Horsnell – Gameiro Alves, te je konačni izbor pao na Miciu – Schifano (premijera, 17. i izvedba 20.ožujka) dok su drugu i četvrtu izvedbu (18. i 21. ožujka) iznijeli Natalia Horsnell i Guilherme Gameiro Alves, dan nakon što bi sjajno i nadahnuto odigrali: Gameiro Alves ulogu Rotbarta a Horsnell Dva labuda. Tako blizu, a tako daleko! Naime, u programskoj knjižici, kao ni na stranici HNK nema ni jedne fotografije drugog para, i velika je sreća da smo se sjetili Mirka Cvjetka, fotografskog zaljubljenika u balet koji nam je za ovu prigodu ustupio svoje fotografije.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Peta Iljič Čajkovski, Labuđe jezero, kor. i red. Vladimir Malahov, foto: © Mirko Cvjetko
    U emisiji Svijet klasike posvećenog novoj redakciji Labuđeg jezera u HNK-u u Zagrebu, emitiranoj 21. ožujka na 3. programu HTV, sam koreograf Malahov napominje da se do posljednjeg trenutka nisu mogli odlučiti za premijernu postavu, čime je potvrdio trenutnu situaciju nedostatka neprikosnovenih prvaka ali i poziciju mogućnosti biranja između više talentiranih protagonista. Snimku navedene emisiju pogledala sam dan kasnije jer sam tu istu večer bila na izvedbi druge postave baleta, želeći upotpuniti premijerni osvrt i posvetiti nekoliko redaka zaslužene pažnje Nataliji Horsnell i Guilhermeu Gameiru Alvesu.

    Gledajući predstavu u cjelini ne mislim da je odabir premijerne postave kriv. Ni Miciu niti Horsnell još nisu dostigle najvišu tehničku i izražajnu razinu interpretacije, ali su obje vrlo korektne u složenom kontrastu kvaliteta pokreta lirskog adagia bijelog i dinamičkog allegra crnog labuda, lijepih i čistih linija, izbrojanih fouettesa; Miciu je nježna, plaha lika i nijansu sigurnije tehnike ali joj nedostaje osobnosti kojom zrači Horsnell, što bi se moglo reći i pri usporedbi njihovih partnera. Natalia Horsnell i Guilherme Gameiro Alves su zapravo iznijeli jedan drukčiji par, nekako aktivniji, suvremeniji, zemaljskiji. Očitija je unutarnja borba, strast, pokušaj spašavanja, nisu tako zasanjani, spiritualni, prepušteni sudbini. Horsnell je dražesna, ali ženstvena i kao Odetta a nismo ni sumnjali da će se još bolje snaći u brzim, akcentiranim, napetim stavovima zavodljive Odilije.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Peta Iljič Čajkovski, Labuđe jezero, kor. i red. Vladimir Malahov, foto: © Mirko Cvjetko
    No, ono u što sam sigurna jest da je Guilherme Gameiro Alves jedinstven u ulozi Rotbarta (i nije usporediv s alternacijom Georgea Stanciua) tako da bi se moglo reći da je kroz četiri večeri i on mijenjao svoju crnu i bijelu varijaciju, obje vrlo zahtjevne i potpuno kontrastne u tehničkim i izražajnim zahtjevima uloge.

    Baletna predstava su u prvom redu plesači koji radeći neprestano na svojem rastu i umjetničkom rasponu, istražujući osobne granice i moguće interpretacijske nijanse unutar utjelovljenja likova održavaju baletno djelo živim i uvijek iznova uzbudljivim događajem i doživljajem. I stoga sve mora biti njima podređeno: tempo i dinamika glazbe kao organske potke baleta, okvir scene i njezinog osvjetljenje, lijep, raskošan a nenametljiv kostim koji ističe skladnost linija tijela i ne ometa pokret, što su dirigent Dian Tchobanov, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, i scenograf i kostimograf nove zagrebačke redakcije Labuđeg jezera Jordi Roig iznimno uspješno proveli. (Sjetila sam se kako se Maja Bezjak, Odetta/Odilija u prvoj integralnoj postavi baleta u Zagrebu 1962., u koreografiji tada znamenitog ruskog umjetnika Rostislava Zaharova, u svojoj knjizi Na vršcima prstiju prisjeća insistiranja koreografa na kostimu bijelog labuda „od mnoštva metara nabrana tila“ koji je „zbog silnih volančića bio jako težak“ i zanosio u vrtnji pirueta!)
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Peta Iljič Čajkovski, Labuđe jezero, kor. i red. Vladimir Malahov, foto: © Mirko Cvjetko
    Plesači su u trenutku izvedbe medij i umjetnički čin, u dinamičnoj, živoj izložbi osobnih preobrazbi koje su rezultat beskrajno dugog, preciznog, discipliniranog truda profinjenog cizeliranja pokreta; zaključkom Andréa Levinsona u antologijskom tekstu Duh klasičnog plesa (u prijevodu Ive Nerine Sibile objavljen u časopisu Kretanja 15/16, 2011.) oni koji „mehaničke napore“ tijela pretvaraju u „estetsku pojavu“, i „ako je uopće moguće zamisliti stroj koji je sam po sebi živa, dahom pokretana stvar, podložna najfinijim osjećajima“ onda su baletni plesači „stroj za proizvodnju ljepote“. Izdvojena iz konteksta Levinsonova sjajnog i nadahnutog teksta (iz 1925., vremena i terminologije ruskih postrevolucionarnih umjetničkih pokreta) i izgovorena u gruboj suvremenoj zbilji jedinstvene moći profita i legalizirane zlouporabe čovjeka, sintagma „stroj za proizvodnju“ silno uznemiruje mogućim konotacijama i analogijom s aktualnim strategijama iskoristivosti stroja, podsjećajući na bolne teme: i ne samo hrvatskog i ne samo baleta.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 5. travnja 2017.
    foto: © Mirko Cvjetko

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji