Proces ritmičnog brainstorminga

18. Platforma HR, Zagreb, 20. travnja – 14. svibnja 2017.: TASK, 20. – 23. travnja 2017.: Dijaloški TASK 19 (Posvećeno C.L. i tekstovima koji nisu ušli u finalnu verziju), autori Iva Nerina Sibila / Bojan Gagić, Pogon Jedinstvo, 20. travnja 2017.

  • Dijaloški TASK 19 (Posvećeno C.L. i tekstovima koji nisu ušli u finalnu verziju), autori Iva Nerina Sibila / Bojan Gagić, foto: facebook PlatformaHRDijaloški TASK 19 (Posvećeno C.L. i tekstovima koji nisu ušli u finalnu verziju), autori Iva Nerina Sibila / Bojan Gagić, foto: facebook PlatformaHR

    Platformu HR službeno je 20. travnja u Pogonu Jedinstvo otvorila izvedba devetnaestog dijaloškog TASK-a plesne umjetnice Ive Nerine Sibile i multimedijalnog umjetnika Bojana Gagića. U hladnoj dvorani Pogona, gledatelji su spontano usmjerili pozornost na umjetnicu koja je čekala početak svoje izvedbu. Neposrednost same njezine prisutnosti na sceni, njezinog refleksnog kašljanja i pripremnog rastezanja, bilo je dovoljno da publiku nehotično usmjeri u proces, u sagledavanje atmosfere i razlaganje značenja. Unatoč uvjeravanju da je uistinu došlo do tehničkih poteškoća nakon što smo doznali da „nema malih zvučnika, sve ide na veliki.“, izvedba je započela, kako je za nju bilo predviđeno. Ono što se dogodilo u tom iščekivanju bio je prostor za introspekciju koja je zapravo poslužila čišćenju nepca od očekivanog, uobičajenog, izvedbenog, pri čemu je neposredno i suptilno zvukom i pokretom otvoren prostor za prepoznavanje rada Clarice Lispector.
    Dijaloški TASK 19 (Posvećeno C.L. i tekstovima koji nisu ušli u finalnu verziju), autori Iva Nerina Sibila / Bojan Gagić, foto: facebook PlatformaHR
    Ukoliko gledatelj dolazeći na izvedbu i nije znao da će biti njenog spomena, a imao je prilike susresti se s njenim djelima u prošlosti, mogao je osjetiti i povezati iz prvih minuta predstavljenog ono neprimjetno i temeljno iz djela brazilske spisateljice; kombinacija statičkog šuma i zvukova koji su u kompoziciji s pokretom tijela Ive Nerine Sibile zvučali kao šuštanje, struganje, otključavanje ili zaključavanje, škripa tijela plesačice u blagim zavrtanjima i izvrtanjima udova uz minimalne distorzije trupa, vrata i kralježnice i statični neutralni pogled, zatočen i vođen tijelom. Čudni dojam između plesa napamet, iz navike i vođenosti, usmjeravao je na pitanje – kako tako neiskrene kompozicije pokreta mogu djelovati toliko neposredno i iskreno? Djelovala je neka svjesnost o brojanju, nabrajanju, odbrojavanju… Svjesnost da se ilinx gradi umjetno te rezigniranost da se iz njega svejedno ne može pobjeći. Tematiziralo se stanje nijemosti, oduzetosti, postupnog gubljenja i svejednakog nastavljanja funkcioniranja po komandama, neprimjetno, osim u svojoj esenciji.

    Na sceni je u početku vladao pokret kao ponavljanje nečeg što bi u svojoj stiliziranijoj verziji posjedovalo prepoznatljivu estetiku. Kroz repetitivnost pokreta prepoznalo se na trenutak, nešto kao suptilno pokazivanje broja dva prstima… Pokret, u svom ritmu na neko vrijeme odustaje, a slijedi predstavljanje knjige autorice Lispector, nabrajanje dvostrukih naslova djela na engleskom jeziku…. Za čuti plesačicu dok čita dovoljno je vidjeti geste njenih ruku. Prelazak predstavljačkog, prisnog, opuštenog i svakodnevnog glasa u dublje, značajnije, ritmično izgovaranje prologa koje se nakon suptilnog pokazivanja broja tri napustilo, zaustavilo i vratilo u pokret. Ponavljajuća prostorna shema kretnji s više dodira s podom izmara tijelo, te glas koji se vraća u nastavak prologa sada oblikuje izmijenjeno disanje, kao posljedicu tjelesnih kretnji.
    Dijaloški TASK 19 (Posvećeno C.L. i tekstovima koji nisu ušli u finalnu verziju), autori Iva Nerina Sibila / Bojan Gagić, foto: facebook PlatformaHR
    Diskurs glasa umjetnice, praćen je njezinim glasom sa zvučnika koji na engleskom kanonski prati plesačičino rastvaranje pokreta, sve veće obuhvaćanje prostora scene i ritmično zahvaćanje veće brzine kretnji: dijagonalno klanjanje, šepanje, rasplesavanje. Njezini čujniji izdasi prouzrokovani naporom tijela u pokretu, preklapaju se s glasovima s zvučnika koji su distorzirani, prožeti statičnim šumom. Plesačica kradom prstima pokazuje broj 4 poslije čega polako prekida intenzivno prepuštanje tijela pomaknutim zvukovima glasa sa zvučnika te započinje predstavljanje druge knjige, jednako namjerom, načinom i posljedicama kao i prethodno, uz uvođenje jezika spisateljice, portugalskog. Postepeno uslojavanje jezika, hrvatskog, engleskog i portugalskog, gradilo je vezu, most prema nekoj vrsti udomljavanja univerzalnog koje se prepoznaje unutar različitih kultura i naslijeđa.

    Posljednji dio izvedbe, nakon ambijentalnog usmjeravanja distorziranim glasovima bez tijela koji su kanonski stvarali tkanje misli Clarice Lispector i okruživali i zatvarali scenu i kretnje na njoj u kupolu njezinog izražaja, slijedio je odmak. Plesačica se na sceni presvukla iz opuštene tamne trenirke i svijetle majice u sjajnu zeleno-zlatnu (zeleno-žutu, poput boja brazilske zastave) haljinu, tijekom čega je scenu počeo prožimati latinski melos elektronske glazbe. Glas Ive Nerine Sibile je posljednju cjelinu misli Clarice Lispector snažno pjevao, ne uistinu pjevajući, nego svojom izražajnosti i ritmom prateći glazbu, nastavljajući i nakon što je elektronski melos koji ju je vukao u pokret stao.
    Dijaloški TASK 19 (Posvećeno C.L. i tekstovima koji nisu ušli u finalnu verziju), autori Iva Nerina Sibila / Bojan Gagić, foto: facebook PlatformaHR
    Ostvareni tokovi i prekidi, prekid plesačičinih kretnji s zvučnim korištenjem teksta Clarice Lispector koji je Iva Nerina Sibila čitala, izgovarala na sceni, njezin ne utjelovljeni glas koji je Bojan Gagić preuzeo kao instrument pritom ga uslojavajući u zvukovne tokove, gradili su proces svojevrsnog ritmičnog brainstorminga. Ne na način neprimjetnog kompromisa, nego uslojavanjem gustoće iskustva jezika, ritma, diskursa, fenomena automatskog u zvuku i pokretu. Cjelokupni diskurs same izvedbe, iako je odražavao ideju koja je sama po sebi pomalo jeziva, prepuštanje u ograničeni tijek iz kojeg se ne izlazi i kojim se ne može vladati, svojevrsni je brainstorm koji se uvlači, provlači i preuzima svaku funkcionalnost uspijevajući ostati prisan i prikazati estetiku samog čina, što je uglavnom i krajnje iskustvo djela Clarice Lispector.

    © Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 26. travnja 2017.

kritike i eseji

...zabilježili smo