Poput zrcaljenja na vodi

Beogradski festival igre, 24. ožujka – 11. travnja 2017.; Posle Festivala, 23. – 25. travnja 2017.: Jaunais Rīgas teātris, Riga, Latvija i Baryshnikov Productions, New York, SAD, Brodski / Barišnjikov, red. Alvis Hermanis

  • Jaunais Rīgas teātris, Riga, Latvija i Baryshnikov Productions, New York, SAD: Brodski / Barišnjikov, red. Alvis Hermanis, foto: Jānis Deinats

    Scenom dominira ostakljeni paviljon, zimski vrt koji neodoljivo podsjeća na neka prošla vremena, tip građevine koja je i metaforički i doslovno okrhnuta zubom vremena, što je u samoj konstrukciji izvedeno kao da je oljuštena boja s drvenine i sa karijatidnih anđela pokraj prednjih vrata. Žice sitnih lampica poput prepletenog pruća vijugaju uokolo, razvodna kutija pokraj vrata je otvorena i tijekom predstave mnogo puta zaiskri, kao kod starih instalacija, a prozori su zamućeni dajući dodatni dojam trošnosti i napuštenosti – ostakljeni vrt kojeg su i ljudi i Vrijeme zaboravili. S desne i lijeve strane vrata nalaze se dvije obične drvene klupe, a na manjoj je starinski magnetofon.
    Jaunais Rīgas teātris, Riga, Latvija i Baryshnikov Productions, New York, SAD: Brodski / Barišnjikov, red. Alvis Hermanis, foto: Jānis Deinats
    Mihail Barišnjikov ulazi sa stražnje strane paviljona te izlazi kroz prednja vrata. Odjeven u sako ispod kojeg nosi prsluk na golo tijelo, hlače i cipele, s kovčegom u ruci izgleda poput bilo kojeg putnika/izbjeglice (prošlog stoljeća) koji u koferu nosi ono njemu najbitnije. Vadi cigaretu, odgriza filter, potapša džep, ali nema upaljač pa je isprva nervozno drži u ruci, a zatim je vraća u kutiju. Barišnjikov iz kofera vadi starinsku budilicu, bocu Jamesona (omiljeni whiskey Brodskog) i nekoliko knjiga. Stavlja naočale i počinje čitati, recitirati stihove Brodskog, četrdeset četiri pjesme, devedeset minuta ruskog jezika... Josif Brodski dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1987. godine a na internetskim stranicama švedske Akademije koja dodjeljuje nagradu uz ostalo piše: „Iosif Brodskiy rođen je u Lenjingradu 1940. godine, a umro je u New Yorku 1996. kao Joseph Brodsky. Između ta dva različita zapisa njegova imena (eng. spelling) leži jedna od najdramatičnijih ljudskih i poetičnih sudbina.“

    Fikret Cacan u predgovoru zbirke pjesama Postaja u pustinji, navodi kako je Brodski 1955. napustio školu (od malena suočen s antisemitskim reakcijama na njegovo židovsko porijeklo), da bi se nastavio razvijati samoizobrazbom, kao otpadnik u skučenom ruskom društvu. Brodski u svojoj knjizi eseja Less Than One navodi kako je ponosan što je učino taj korak jer je to bio njegov prvi istup, iskorak iz (totalitarnog) sistema. Od 1960. u užim književnim krugovima slovi kao prevoditelj i pjesnik, a 1964. je uhićen i u montiranom sudskom procesu osuđen kao društveni parazit i besposličar na petogodišnji izgon i teški fizički rad na krajnji sjever zemlje. Pod pritiskom inozemne i ruske javnosti, pušten je nakon godinu i pol, ali i trajno izgnan iz zemlje 1972.
    Jaunais Rīgas teātris, Riga, Latvija i Baryshnikov Productions, New York, SAD: Brodski / Barišnjikov, red. Alvis Hermanis, foto: Jānis Deinats
    Brodski u Less Than One navodi da mu je draže da je proveo godine u zatvoru nego u vojsci. Piše kako služenje vojnog roka u Ruskoj armiji obično traje od tri do četiri godine te kako nikada nije upoznao osobu čija psiha nije bila osakaćena luđačkom košuljom poslušnosti. „U zatvorskoj ćeliji ne postoji nevidljivi neprijatelj, on je izravno prisutan: nedostatak prostora. Formulu zatvora predstavlja nedostatak prostora koji je u kontrapunktu s nepreglednim viškom vremena i to je ono što te smeta i što ne možeš pobijediti, što te izluđuje, (…) ali je i dalje zdravije od služenja u vojsci.” Tema svih pjesama Brodskog je, kako sam kaže, „manje više ista – Vrijeme i što vrijeme radi Čovjeku”.

    Brodski, uz pomoć prijatelja odmah dobiva mjesto poet in residence na američkom sveučilištu u Michiganu. U kontekstu američkih godina, kako navodi Cacan, važnije od Nobelove nagrade je od Kongresa dodijeljeno zvanje poeta laudatus 1991. godine. Brodski je živio „prosvijećenu demokraciju”; tražio je da se antologija američke poezije prodaje u dućanima i apotekama te nalazi u svakoj hotelskoj sobi uz Bibliju jer „okolnost što smo živi ne znači da nismo bolesni”. Lijepio je na malim plakatima stihove po metroima, stanicama, na autobuse i tramvaje. Cacan ističe dio njegovog govora prilikom primanja Nobelove nagrade: „Poezija nije najbolji poredak najboljih riječi, nego je najviši oblik postojanja jezika.” U eseju o Marini Cvetajevoj, Brodski je iznio mišljenje kako je pjesnik kombinacija instrumenta i ljudskog bića u jednoj osobi, s time da instrument polako i sve više preuzima ljudsko biće.
    Jaunais Rīgas teātris, Riga, Latvija i Baryshnikov Productions, New York, SAD: Brodski / Barišnjikov, red. Alvis Hermanis, foto: Jānis Deinats
    Latvijski autor i redatelj predstave, Alvis Hermanis, koncipirao je predstavu kao posvetu Brodskom ali istovremeno govori o susretu dva čovjeka koji su bili najbolji prijatelji dvadeset godina i onda je jedan umro. Predstava je poput spiritističke seanse kojoj je publika svjedok. Hernanis je, u razgovoru s Joan Acocella (u njezinom osvrtu na predstavu, The Ghost Story, za The New York Review of Books), svjestan kako zvuče/znače djela Brodskog u prijevodu i kako se ne može usporediti poezija kada se čita na ruskom jeziku (ritam, mjera, rima) s prijevodom; iako je važan smisao važan je i zvuk – kako se kreće kroz tijelo: senzualno, erotično ili poput elektrošoka. U umu Brodskog, kaže autor, jezik „ključa, bubri, grebe, nikad ne prestaje”, a upravo su to Barišnjikov i on željeli prikazati u predstavi.

    Mihail Barišnjikov (odnosno Mikhail Baryshnikov u engleskom zapisu imena, 1948), jedan od najvećih baletnih plesača druge polovine 20. stoljeća, dijeli sličnu sudbinu s pjesnikom. Rođen u latvijskoj Rigi, nakon tragične obiteljske situacije (samoubojstvo majke, distancirani otac) svoje započeto baletno školovanje nastavlja u Vaganovoj, najpoznatijoj baletnoj akademiji u tadašnjem Lenjingradu (Sankt Peterburg). Godine 1967. već pleše u Kirov baletu (Marijanski teatar), a 1974. preko Kanade, uz pomoć Natalije Makarove, bježi u Sjedinjene Države. Bio je prvi solist American Ballet Theatrea (ABT) i New York City Balleta i surađivao sa svim klasičnim, neoklasičnim i modernim koreografima tog doba (Balanchine, Robbins, Ashtone, Alvin Ailey, Thwayla Tharp, i dr.) Bio je ravnatelj ABT-a, umjetnički direktor i suosnivač kompanije White Oak Project, zajedno s Markom Morrisom.
    Jaunais Rīgas teātris, Riga, Latvija i Baryshnikov Productions, New York, SAD: Brodski / Barišnjikov, red. Alvis Hermanis, foto: Adi Bulboaca
    Kao plesač i umjetnik osvojio je niz značajnih nagrada i priznanja, a 2005. osnovao je Baryshnikov Ars Center u New Yorku. Glumio je u mnogobrojnim (ne samo plesnim) filmovima, u serijama (mlađa publika ga se najviše sjeća iz serije Seks i grad) te u mnogim avangardnim predstavama, a zadnjih godina intenzivno se bavi i fotografijom. Danas, u svojoj 69. godini, unatoč brojnim ozljedama (beogradski nastup bio je odgođen upravo zbog njegovog dugogodišnjeg problema s koljenom), diljem svijeta izvodi dvije predstave: Letter to a Man Roberta Willsona o Nižinskom i predstavu Brodski / Barišnjikov posvećenu njegovom bliskom prijatelju, ruskom pjesniku.

    U mnogi intervjuima Barišnjikov prepričava anegdotu svog prvog susreta s Brodskim. Upoznali su se na partiju Mstislava Rostropoviča (još jednog izvanserijskog ruskog umjetnika koji je 1974. prebjegao u Sjedinjene Države zbog otvorene podrške Solženjicinu): „Josif je sjedio na kauču, pogledao me i rekao: „Mihail, dođi i sjedni pored mene. Moramo popričati o nekim stvarima.“ Razgovor koji je potrajao do dugo u noć, izrastao je u prijateljstvo između dva čovjeka koji su dijelili iste sudbine stranaca u poznato-nepoznatoj zemlji, izopćenika i izgnanika, zemljaka i umjetnika. Svakodnevni razgovori prekinuti su tek smrću Brodskog 1996. godine. Ili zapravo nisu nikada prestali? Možda Brodski nije bio daleko od istine kada je rekao da jezik/riječ pobjeđuje Vrijeme?“
    Jaunais Rīgas teātris, Riga, Latvija i Baryshnikov Productions, New York, SAD: Brodski / Barišnjikov, red. Alvis Hermanis, foto: Jānis Deinats
    Acocella navodi kako je Brodski izjavio da ga je pjesnik Evgenij (Jevgenij) Rejn podučio da „ako želiš da tvoja pjesma stvarno djeluje, upotreba pridjeva mora biti minimalna, ali trebaš je napuniti što više imenicama, čak bi i glagoli trebali patiti. Ako preko svoje pjesme prebaciš taj magični veo koji bi odstranio pridjeve i glagole, kad makneš veo papir bi se i dalje trebao crniti od (količine) imenica.”

    Hernanis kao da je uspio pretočiti taj savjet u medij kazališta. Kao da je svaku pjesmu, raspoloženje i sentiment, životno iskustvo, esej i crticu iz života Brodskog pretočio na scenu kroz igru svjetla koje se zrcali i mijenja na konstrukciji paviljona, preko lica, tijela te kroz glas Barišnjikova koji na ruskom čita stihove i koji se u jednom trenutku stopi sa stvarnim glasom Josifa Brodskog preko magnetofonske vrpce. Život i lik umjetnika zrcali se na tijelu Mihaila Barišnjikova, a ponekad se i stapa s njim. Barišnjikov puno nježnije, tiše izgovara stihove, čak i u pjesmi koju izgovara specifično naričući, na koju se puno jače i glasnije nadovezuje glas Brodskog, podsjećajući na jedan intervju u kojem je ispričao kako je Brodski smatrao da bi samo pjesnici trebali snažno naglas čitati poeziju, a ostali ljudi potiho u privatnosti svog doma.
    Jaunais Rīgas teātris, Riga, Latvija i Baryshnikov Productions, New York, SAD: Brodski / Barišnjikov, red. Alvis Hermanis, foto: Jānis Deinats
    Pokreti Barišnjikova svedeni su na obične pokrete, geste, specifične manirizme Brodskog, ili barem kako ih se on sjećao, a momenti kada izvodi plesne pokrete su povezani s pjesmom opisno, poput stiliziranih flamenco koraka kad recitira pjemu o konju/vrancu, ili kada rukama imitira pokrete i lepet krila leptira, ili kada izvodi uznemirujuće mimske pokrete tijela i lica na granici groteske na temu smrti. Tijelo Barišnjikova je, poput paviljona, okrhnuto zubom vremena i utoliko nam više i priča jer nosi u sebi velebnu priču i publika prustovski traži u naborima njegove kože i mišićima to izgubljeno vrijeme kada mu je Brodski bio fizički blizu. Zahvaljujući njegovom glasu, diskretnom pokretu, baš takvom tijelu (Barišnjikov je i dalje u izvrsnoj formi; ovo samo više govori koliko su nas otuđili u plesu od gledanja protoka Vremena na plesačkom tijelu) proživljavamo i doživljavamo jednu dramatičnu i poetičnu ljudsku sudbinu.

    Svjetlo, poput izgovorenih pjesama, nosi svoju melodiju i dinamiku, mijenjajući toplo žuto svjetlo unutar paviljona, izmjenjujući ga s mrakom, iskrenjem žica unutar razvodne kutije te kombinirajući s video projekcijama koje manipuliraju izgledom paviljona od secesijskog, vrtnog i poetičnog (dok Barišnjikov izgovara stihove „Život – to je suma malih koraka”), a u trenutku kada izgovara stih „Čovjek je strašniji od skeleta svojeg”, svjetlo se mijenja te se trošni paviljon doima poput skeleta, poput gigantske lubanje izazivajući jezu, ali istovremeno i budistički smiraj poput pomirenja sa sudbinom/životom o kojem je pričao Hernanis. Barišnjikov zatvara kofer, kao da će izaći, ali zastane još jednom i čita za kraj pjesmu koju je Brodski napisao sa sedamnaest godina, „Zbogom sad, zaboravi me i ne osudi, a pisma spali kao most..”.
    Jaunais Rīgas teātris, Riga, Latvija i Baryshnikov Productions, New York, SAD: Brodski / Barišnjikov, red. Alvis Hermanis, foto: Adi Bulboaca
    Cijela predstava je pretapanje Brodskog kroz Barišnjikova. Brodski progovara ne samo preko magnetofonske vrpce nego i kroz tijelo Barišnjikova u čijoj je memoriji pohranjen. Poput zrcaljenja u vodi koje se stapa u jedno, a onaj koji gleda/sluša više ne zna tko je kome odraz. „Sad četrdesetu brojim. / Što reći o životu? Što iznenadi duljinom. / Da jedino s tugom osjećam solidarnost. / No dok mi nisu usta zatisnuli glinom / iz njih se neće čuti ništa do zahvalnost.“ (1980)

    © Iva Višak, PLESNA SCENA.hr, 21. lipnja 2017.

    Brodski / Barišnjikov
    prema poeziji Josifa Brodskog
    redatelj Alvis Hermanis
    izvodi: Mihail Barišnjikov
    premijera listopad 2015. (Jaunais Rīgas teātris, Riga, Latvija)
    scenografkinja Kristīne Jurjāne, oblikovatelj svjetla Gleb Filshtinsky, zvuk Oļegs Novikovs, Gatis Builis, video Ineta Sipunova, glazba Jim Willson God’s Chorus of Crickets, Karlis Tone

kritike i eseji