Narušeni prostori

Queer Zagreb 2017, 22. – 27. svibnja 2017.: My Body, My Country (Moje tijelo, moja zemlja), autorica Deborah Leiser-Moore

  • My Body, My Country (Moje tijelo, moja zemlja), autorica Deborah Leiser-Moore

    Deborah Leiser-Moore je australska performativna umjetnica koja je prije tri godine, s još četrnaest umjetnica i jednim umjetnikom sudjelovala u kazališnom djelu Imagining O u režiji Richrda ela Imagining Ou Schechnera. To djelo, podijeljeno i na mnoge solo komade umjetnika, temeljeno je na liku O iz kontroverznog erotskog romana iz 1954. godine Priča o djevojci O, te na liku Ofelije iz Hamleta. Deborah Leiser-Moore je svoj solo razvila u participativni komad trajanja i izdržljivosti.

    Atmosferično osvijetljen mali, skučeni prostor, obasjan raznobojnim reflektorima, ispunjen visećim cvijećem, laticama po podu, ambijentalnim zvukovljem koje istovremeno smiruje i otuđuje, i intenzivnim mirisom činio je set u kojem je performerica, Deborah Leiser-Moore, s malobrojnom publikom, maksimalno četvero sudionika odjednom, putem instrukcija-citata nudila da joj crtaju po koži te izvode određene vrste izmjena, prepravaka na njenom tijelu. Naglasak na prepravcima bio je ili unutar sado-mazohističkog koda putem motiva koji su izvorno pripadali liku O i seksualnim fantazijama koje su obuhvaćale prepravke njenog tijela i nanošenja boli… ili unutar koda evaluacije i rada na odnosu s ljepotom žene. Korištenjem boja, šminke, ružinih latica i markera, golo tijelo performerice se ukrašavalo, bojalo, mapiralo… uokvirivale su se specifičnosti poput ožiljaka s mastektomije ili imprintirale aliteracije, poput štipanja kože ili usnica kvačicama.
    My Body, My Country (Moje tijelo, moja zemlja), autorica Deborah Leiser-Moore
    Kada četvero sudionika zauzme svoja mjesta u krugu s Deborah Leiser-Moore, slijedi dijeljenje trenutaka, uspostavljanje veze pogledom performerice sa svakim. Zvukom, mirisom, prirodnim, ofelijskim elementima poput cvijeća, zemlje, vode te prostornom blizinom. Skučenošću i nagošću tijela umjetnice stvara se atmosfera koja bi trebala označiti prelazak u prostor neposrednog. Uz zamrznute smiješke koji su u najboljim namjerama bili tu kako bi označili dobroćudnu nastrojenost te uz naglašenu tjelesnu smirenost, mekoću pokreta i pristupa prihvaćenu i od strane sudionika, ostvarena je krnja komunikacija. Sudionicima je nježno ponuđeno i usmjereno što da rade putem papirića iz košare i navođenja umjetnice. Nije bilo poziva, a zapravo niti dopuštenja da se priča o sebi ili da se objasni, izjasni, zašto na nešto lakše ili teže pristaju; takve reakcije bile su preskakane. Unatoč tome, bilo je jasno da je performerica ta koja će poslušno dopustiti sve što joj sudionici požele učiniti nakon što prime instrukciju iz košare koju ona prosljeđuje. Takva logika podčinjenosti koja postaje obostrana ostvarila je neku vrstu zbunjujućeg odnosa gospodar-rob (master-slave).
    My Body, My Country (Moje tijelo, moja zemlja), autorica Deborah Leiser-Moore
    Nešto što je postavljeno kao eksploracija percepcije ženske ljepote, žene i ljepote, svelo se na ogoljenu prisutnost. Ukrašavanja, izmjenjivanja, pozivanje na bliskost i provođenje vremena, zahtijevali su određenu vrstu samo-ekspresije sudionika od koje su verbalna i tjelesna ubrzo bile dokinute i onemogućene nametnutim kodom komunikacije. Oslikavanje tijela performerice zahtijevalo je određeni likovni izričaj, a iako je i ono bilo nametnuto putem uputa, takva likovna ekspresija funkcionirala je kao forma konfesije. Taj jedini prostor nametnute konfesije na kraju je djelovao kao nenamjerno uništavanje. Tijelo performerice je bilo ljepljivo. Zbog korištenja previše vode pri oslikavanju boje su se po njenoj koži razlijevale i preklapale pri sjedenju. Pramen kose koji joj je pao na oslikanu ključnu kost razmrljao je uzorak i slijepio se. Jedini prostor sudjelovanja bio je ostvaren vrlo neosobno uslijed manjka navođenja na iskrenost. Došlo je do slijeda lošeg baratanja kistom, neoriginalnih kopiranja uzoraka, lijenih kombiniranja boja kao i neprivlačne kompozicije oslikanog na tijelu. Upravo je radi toga što je bilo kontekstualno jasno i nametnuto da performerica pruža iskustvo sudionicima koje potom oni (jednako tako nametnuto) iskorištavaju, cijela izvedba, iako djelujući kao poziv na smirenje, prihvaćanje i vraćanje iskonskom djelovala je vrlo nezadovoljavajuće i ogorčeno.

    Zanimljiv je bio medij fotografije u izvedbenom kontekstu koji se koristio kako bi se svaka od izmjena i dopuna na tijelu performerice fotografiranjem izolirano zabilježila, te uz citat koji ju je potaknuo, zalijepila na jedan od zidova izvedbenog prostora. Svaka od fotografija plemenski je obilazila sve prisutne u prostoriji, od Deborah Leiser-Moore do osobe čije je posljednje djelo fotografirano pa potom i ostalim članovima kako bi vidjeli kako je isto i fotografirano. Taj prilično dosadni i nepotrebni proces djelovao je kao bijeg. Uzimanje pola minute odmora zanemarivanjem i nijekanjem svega realnog što je netom i uslikano na gledanoj fotografiji.
    My Body, My Country (Moje tijelo, moja zemlja), autorica Deborah Leiser-Moore
    Zid koji se puni fotografijama, mural promjena na kojem jedna po jedna fotografija bilježi da je svatko učinio nešto, čini prostor dijeljene odgovornosti. Osobni prostor performerice, kao i sudionika je narušen. My Body, My Country nema onu uzajamnost koju pravo gostoprimstvo podrazumijeva. Bez ikakve vrste osiguranja, performativnih izjava dobrodošlice, ponuda i mogućnosti koje su tu da se ostvari prostor za mir. Ovdje se već ulazi u prisilan mir za koji se očekuje da se nastavi, unatoč njegovom pseudo sado-mazohističkom ogoljavanju. Iako djeluje ritualno i aktivno radi na tom dojmu, ritualni aspekt je skoro pa nepostojeći budući da je uzajamnost premala. Performans ne nudi toliko koliko traži. Ostaje iskustvo služenja kao dopuštenog zadiranja koje nije zatraženo. A što se tiče konteksta prihvaćanja ili procjenjivanja ljepote, traženje da se djeluje po uputama niti pridonosi niti ne odnosi od seta vrijednosti i kapaciteta s kojima se ulazi u samu izvedbu.

    © Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 4. srpnja 2017.

kritike i eseji

...zabilježili smo