Dubinsko samoskeniranje

9. festival suvremenog plesa Monoplay, Kazalište lutaka Zadar, 30. kolovoza – 1. rujna 2017.

  • Ana Javoran, foto: Luka Gerlanc

    Monoplay, zadarski međunarodni festival plesnog sola pod umjetničkim ravnateljstvom Petre Hrašćanec i Sanje Petrovski, potvrdio je viziju, profesionalnost i stav zadarske plesne scene koja, bez obzira na međunarodne uspjehe i vidljivost brojnih umjetnika, nije izgubila na entuzijazmu i neobičnoj strasti zajedničkog djelovanja. I ove su godine publiku u Festival uvele mlade snage hrvatskog plesa, studenti Odsjeka plesa pri ADU: Viktorija Bubalo, Ema Crnić, Ana Javoran, Ariana Prpić i Šimun Stankov istražili su prostor ispred i u zadarskom Kazalištu lutaka, i pronašli svaki svoju komornu scenu za koreografske minijature, kratke solo radove nastale tijekom studija pod mentorstvom Nikoline Pristaš i Irme Omerzo. Uz ozbiljnost i promišljenost radova, duhovitom osobnošću autora/izvođača i scenskim potencijalom rada posebnu je pažnju privukao Simple Sample Šimuna Stankova.
    Simple Sample, autor Šimun Stankova, foto: Luka Gerlanc
    S druge strane programa, uvijek je posebno uzbudljiv posljednji dan festivala: zajednički program i svake godine malo drugačiji presjek Zadarske plesne scene u kojem svoje solističke radove ravnopravno prezentiraju iskušani profesionalci (ove godine Marin Lemić), aktualne plesačice Zadarskog plesnog ansambla (Patricija Gospić, izašla iz prve generacije zadarskih plesnih maturantica i Nataša Kustura, koja je stasala u Plesnoj radionici Ilijane Lončar u Požegi), kao i učenice plesnog odjela Glazbene škole Blagoje Bersa (već nagrađivane mlade plesačice: energična Laura Čerina i poetična Maja Petani uz mentorice Vlastu Marotti Hrašćanec i Sanju Petrovski). Uz njih je nastupila i Kristina Lisica u koreografiji Natali Radelić. Svi zajedno su obećanje i zalog daljnjeg razvoja plesa u Zadru, a od samozatajnog Marina Lemića, modernog fauna specifične gestike očekujemo daljnji umjetnički iskorak u solo formi.
    Marin Lemić, foto: Jure Mišković
    Glavni dio ovogodišnjeg programa plesnih sola činila su četiri rada sa međunarodne scene. Mladi talijanski umjetnik Alessandro Sollima izveo je solo Ad libitum, želeći utjeloviti spontani trenutak scenskog bivanja, ovdje i sada po vlastitom izboru i želji, što je, dakako, vrlo relativno s obzirom na koreografsku strukturu i izvježbanost tijela, osobnu plesačku memoriju i logiku izvedbe i fraziranja sekvence. Tijekom izvedbe Sollima drži pažnju u prvom redu plesačkom vještinom, no na kraju izmiče dojam cjeline; kao da još nešto nedostaje.
    Ad libitum, autor Alessandro Sollima, foto: Tomislav Kraljević
    Imena Milana Tomášika, Davida Hernandeza i Isabelle Schad nisu nova na hrvatskoj plesnoj sceni, no sve troje autora je u prikazanim solima nadmašilo očekivanja temeljena na ranije viđenim koreografijama pokazavši izrazitu zrelost umjetničkog rada i stava.

    Rad na improvizacijskom solu vuče u intimno samopromišljanje i rekapitulaciju u tijelu pohranjenih materijala. To je pozicija koja uključuje hrabrost osobnog izlaganja i iskrenu svijest o jedinstvenosti trenutka koja ne smije prijeći u pretencioznost; neka vrst dubinskog samoskeniranja. David Hernandez, koreograf koji nije naročito oduševio prošlosezonskom premijerom Zagrebačkog plesnog ansambla Devil's Garden ovdje se, u pokazao kao iznimna scenska osobnost i vrsni umjetnik koji s jednakom lakoćom pleše, pjeva i priča, organski prodisano vlada svojim body – mind – spirit instrumentom / materijalom, komunicira formirajući se u niz scenskih situacija. Hernandezov solo je rad koji poziva na ponovno gledanje i koji će daljnjim sabiranjem slojeva nesumnjivo samo rasti.
    Solo für Lea, autorica Isabelle Schad, foto: Luka Gerlanc
    Sasvim drugačijeg istraživačkog polazišta, pa onda i začudne vizualne poetike izloženog tijela u kontinuiranoj transformaciji je Solo für Lea Isabelle Schad. Njemačka umjetnica koja periodično, u pravilu zapaženo i uspješno, gostuje i surađuje na domaćim festivalima (podsjetit ću na Gradnju premijerno izvedenu u 4. Ganz novom festivalu) ovim je pročišćenim majstorskim radom u cijelosti postigla ono što najavljuje kao umjetničku preokupaciju: iskustvo prisustvovanja kazališnom događaju koje je stopljeno s doživljajem gledanja likovnog djela, što nas na neki novi, obnovljeni način vraća na povijesni termin plešućeg tijela kao pokretne plastike. Pritom je ključna činjenica da je Isabelle Schad u plesačici Lei Moro našla suradnicu za svoj koncept i izvrstan medij istraživanja skulpturalnosti tijela. Okrenuta prema unutarnjem ishodištu, posvećena i precizna u impulsu, repeticiji i pomaku pokreta, u neprekinutom tijeku otkrivanja i sjenčanja tjelesnih krajolika, u aktivnom preoblikovanju iz konkretnih tjelesnih oblika i oblina u apstraktne forme Moro je izvedbeni prostor koji proizvodi značenja i priziva nove asocijacije.
    Milan Tomášik, foto: Tomislav Kraljević
    Milan Tomášik je u Zadru ponovio Solo 2016., rad s kojim je ovog proljeća gostovao u ZPC-u (više pročitajte ovdje). Riječ je o slovačkom autoru čiji smo koreografski rad upamtili po vrlo specifičnoj poetici suvremenog plesa u koji su utkani stilizirani elementi (geste, držanje tijela, ornamentika koraka i prostornih putova) povijesnih plesova, renesansne fluidnosti i barokne pompoznosti. Kao autentični tumač svojeg stila i koncepta on si je ovaj put dozvolio i autentičnu slovačku glazbu, i krhku izloženost umjetnika koji, i sam poput asteroida zadane putanje, ima poslanje komunikacije na ovoj osjećajima prožetoj planeti.
    David Hernandez, foto: Luka Gerlanc
    9. Monoplay je i ove godine svaku večer nakon izvedbi organizirao Kritički parkour pod vodstvom Ive Nerine Sibile, koja je održala i kratku prezentaciju rada i uvid u trenutno stanje projekta Nomad Dance Akademy kao regionalne partnerske mreže za suvremeni ples. Kao neki bonus uz druženje u toplom, otvorenom a opet ugodno izoliranom prostoru ispred Kazališta lutaka program je završavao monostage nastupom gostiju Festivala. Prvu večer je Monoplay posjetio Ante Perković, prisutan kroz glas i svjetlo i one koji su ga poznavali; drugi dan je plesačica Lana Hosni oduševila šarmantnim i suverenim pjevačkim nastupom u kojem je izvela narodne pjesme i ojkalice istočnoeuropske regije; a posljednji je dan Festivala priveden kraju uz razigranu i duhovitu, crossover glazbenu improvizaciju Mate Matišića.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 20. rujna 2017.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji

...zabilježili smo