Umjetnički ravnatelj Festivala svjetskog kazališta Ivica Buljan najavio je Sestre Macaluso kao kazalište koje se približava neorealističkom filmu, a predstava u mnogočemu podsjeća na filmove talijanskih majstora neorealizma. Od sveprisutnosti postupka kazališnog totala gdje se svih deset likova reda u horizontali pozornice, presjeku socijalnog života talijanske obitelji te intimnim ispovijestima koje se uklapaju u tradiciju neorealizma duše, čini se da se talijanska obitelj uistinu niti ne može drugačije doživjeti.
Sedam sestara okupljenih na karminama, uz svađu i govoranciju, pjesmu i ples, kroz suze i ljubavi kao i očekivanu količinu obiteljskog nasilja, psihičkog i fizičkog – prave presjek kronike važnih obiteljskih događaja iz prošlosti. Oni se prepričavaju i proživljavaju, a rivalstva likova se sa svakim proživljavanjem bolnih i emotivnih događaja rađaju ili nestaju. Puno se toga međusobno trpi i zamjera u rekapitulaciji tužnog života svakog od likova. Nije riječ o malavoglianskoj patnji, socijalnim nevoljama i nemogućnosti da opstanu, da postanu nešto, nego o životnim nesrećama koje su gotovo antička prokletstva, a nemogućnost da se izmaknu od svoje prošlosti guši svaku svijest o sadašnjosti.
Gotovo vještičji, neobuzdani tjelesni smijeh sedam žena živopisno odzvanja pozornicom i kriomice otvara vrata macabre atmosferi, prostoru gdje mrtvi i živi postaju međusobna sjećanja ali i partneri za igru. Emotivne prljavštine za koje je jasno da ostaju neisperive do smrti, kao da su jedna od obiteljskih igara koje ujedno razaraju i spajaju obitelj. Jeziku koji je vječito žustar, brzoplet, otrovan i defenzivan, pripojen je pokret tijela likova koji je iskren, oslobađajući i intiman. U pokretu su likovi sami, nisu član obitelji, ne ovise i ne odgovaraju. Stupaju zajedno no čim združenost nestane, likovi se slamaju ili uzlijeću upravo kroz pokret.
Scenska glazba nježno vodi emotivna stanja obitelji koju postaje lako sagledati, i sažalijevati. Njihovi grijesi, greške i jadi ne izazivaju brigu budući da izlaza nema. Kada se ljubav na sceni iskaže ona djeluje gotovo sveto budući da dopire jedino s one strane, iz svijeta mrtvih. Mrtvački gorko ali čisto i konačno. Nema nade da će biti bolje na zemlji, ali ima smijeha i ima suza a pjesma i ples transcendiraju. Upotreba scenskog pokreta daje na snazi vrhuncima predstave koji uspijevaju pozatvarati sve načete ideje, stanja i emocije, odnosno sažaljenje kojem više nema mjesta.
Sestre Macaluso su zabavna i emotivna predstava tečnog karaktera i odličnih glumačkih izvedbi. Bučna i strastvena, talijanska u svom najboljem nasljeđu, vješto priča gotovo tradicionalnu priču o jadu, ljubavi i opstanku srčanih malih ljudi.
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 20. rujna 2017.
Emma Dante
Sestre Macaluso
redateljica Emma Dante
izvode: Serena Barone, Elena Borgogni, Sandro Maria Campagna, Italia Carroccio, Davide Celona, Marcella Colaianni, Alessandra Fazzino, Daniela Macaluso, Leonarda Saffi, Stephanie Taillandier
oblikovatelj svjetla Cristian Zucaro, administracija Daniela Gusmano
Produkcija: Sud Costa Occidentale uz potporu europskog programa Villes en Scene/ Cities on Stage u suradnji s Teatro Mercadante Napulj, Theatre National de Bruxelles, Folkteatern di Goteburg, Odeon Theatre d’Europe u Parizu i Avignon Festival, Theatre National Radu Stanca/Sibiu.
Organizator međunarodnih gostovanja: Aldo Grompone, Rim
