Zvijezda iznimna sjaja

Baletni gala koncert Roberto Bolle i prijatelji, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 3. i 4. listopada 2017.

  • Plakat za Baletni gala koncert Roberto Bolle i prijatelji, HNK u Zagrebu, 2017.Premda baletna sezona još nije ni započela u Zagrebu, pozornica Hrvatskoga narodnog kazališta ugostila je sjajne baletne umjetnike. U povodu obilježavanja 25. obljetnice potpisivanja Memoranduma o zaštiti prava talijanske manjine u Hrvatskoj i Sloveniji, imali smo priliku uživati u Baletnom gala koncertu Roberto Bolle i prijatelji, što je bio užitak koji dugo nećemo zaboraviti. Roberto Bolle, zvijezda milanskog Teatro alla Scala i njujorškog American Ballet Theatrea, zvijezda svjetskoga glasa, velikog talenta, velike baletne tehnike i golema iskustva stečena radom s pedagozima i koreografima jednake slave i znanja, stari je znanac zagrebačke scene. Prije četrnaest godina, 2003. godine, gostovao je u premijernoj predstavi Giselle Adolphea Adama i Labuđem jezeru Petra Iljiča Čajkovskoga u koreografijama Dinka Bogdanića, kao partner naših primadona, današnjih Nacionalnih prvakinja, Ireni Pasarić i Edini Plićanić. Tada smo se mogli uvjeriti da svi komplimenti koje su mu tijekom godina dodijelili i najstroži kritičari imaju svoje uporište u tom plesaču sigurnom u svoj zanat koji je pritom i sjajan partner, velik umjetnik i naravno sukladno tome, skroman čovjek. U kontaktu s plesačima HNK-a, ostvario je ugodnu suradnju u predstavama koje neminovno zahtijevaju kontakt i s partnericom, ali i s članovima ansambla.
    Maria Eichwald, Roberto Bolle – Thomas Höfs, Mono Lisa, kor. Itzik Galili, foto: facebook (Roberto Bolle Official Page)
    Danas, četrnaest godina kasnije, pred nama je Bolle, zreo umjetnik koji zna kakvu dionicu treba dodijeliti sebi unutar dobro osmišljene večeri, unutar programa kojim danas, dosegnuvši svjetsku slavu popularizira svoju umjetnost, balet, diljem svijeta. Oni koji su imali priliku vidjeti ga u ulogama prinčeva ili općenito lirskih junaka, nisu bili iznenađeni njegovim odabirom neoklasičnoga repertoara koji je sebi dodijelio predstavivši se za početak nadasve zanimljivom koreografijom Massimiliana Volpinia Prototype Reloaded na glazbu Leonarda De Amicisa. Koreografija prezentira pokrete koje plesač svakodnevno izvodi u dvorani, a zanimljiv video prateći plesača nudi i nazive koraka koji se izvode. Tijelo Roberta Bollea ne poznaje godine. Svaki mišić oblikovan je marljivim radom, njegova pojava podsjeća na one slavne radove kipara Michelangela ili crteže Da Vincija koji krase gradove i muzeje zemlje iz koje dolazi. Upravo zbog toga čini nam se na trenutke kako smo prisutni nečemu nestvarnom. Njegovo meko i tečno nizanje pokreta pravi je primjer na kojemu mlađi plesači trebaju učiti.

    Alena Kovaleva i Jacopo Tissi – Petar Iljič Čajkovski, Dijamanti, kor. George Balanchine, foto: facebook (Roberto Bolle Official Page)Birajući svoje prijatelje s kojima nastupa, Roberto Bolle naravno pazi na svaki detalj pa između onih koji su njegova generacija ne propušta pozvati mlade plesače i nova imena svjetskih pozornica. To su u ovoj večeri bili Alena Kovaleva i Jacopo Tissi, iako vrlo mladi već solisti uglednoga moskovskog Boljšoj teatra i gosti mnogih znamenitih pozornica. Predstavili su se u pas de deuxu iz 3. čina Labuđeg jezera Petra Iljiča Čajkovskoga. Zadivljujuće figure, linijama na kojima bi joj pozavidjele mnoge balerine, Alena Kovalova, koja je tek nedavno završila školovanje, zagrizla je ozbiljan zalogaj no nažalost za pas de deux je, kao i za svađu, potrebno dvoje. Njezin partner Jacopo Tissi još nije dorastao zahtjevima koje postavlja koreografija. Na trenutke sam se sjetila one, sad već davne izreke kako je partner samo treća noga balerine. Iako je povijest demantirala tu rečenicu i ples muškarca je itekako ravnopravan, u ovome je slučaju on zaista bio treća noga i to ona koja smeta, pa je rušio partnericu kad god je mogao. Zaista šteta jer uz sigurnijega partnera mogli smo ovu balerinu, unatoč mladosti, doživjeti kao sjajnu labudicu. Treba zapamtiti njezino ime jer budućnost svjetske primadone je svakako pred njom. U samostalnim dionicama, varijacijama i codama te sigurnom tehnikom i elegancijom opravdala je Bolleov odabir. Jacopo Tissi prvi Talijan, koji je poslije školovanja na baletnoj akademiji Teatra alla Scala angažiran u Boljšoj teatru; plesač kojega nazivaju novim Bolleom svojim će sjajnim predispozicijama u budućnosti vjerojatno opravdati tu usporedbu. Dobro školovan, lijepog skoka, prinčevske figure, vrlo mlad pa time možemo i opravdati sve probleme koje je na pozornici imao, vjerojatno će kroz praksu ispravljati svoje teškoće u partneriranju, dok bih pogreške pri završetcima zračnih okreta koji su na žalost svaki put pali u pogrešan smjer u odnosu na publiku, pripisala tremi.

    Isti se par pojavio i u Balanchineovim Dijamantima, koreografiji koja je unatoč zahtjevnosti ipak manji zadatak od Labuđega jezera. Blistajući pomalo predoslovnim sjajem dragoga kamenja nametnuli su svoju eleganciju, ljupkost i naravno besprijekornu tehniku koja im je omogućavala da kroz koreografiju donesu i svoju osobnost. Obzirom da su se protekle sezone s istim duetom pojavili pred publikom u Lincoln Centera u New Yorku te bili popraćeni laskavim komentarima, možemo samo reći kako smo svjedočili pojavi novoga para pred kojima je još puno posla, ali i puno mogućnosti.

    Adiarys Almeida i Taras Domitro – Ludwig Minkus, Don Quijotte, kor. Marius Petipa, foto: facebook (Roberto Bolle Official Page)Kubanski par Adiarys Almeida i Taras Domitro nastupio je u koreografiji Edwaarda Lianga Wunderland na glazbu Philipa Glassa kojega rado koriste mnogi koreografi te smo i mi imali priliku prije desetak sezona u zagrebačkome Baletu gledati Kralja Edipa na njegovu glazbu u koreografji Veselka Suljića. Ovaj plesački par pravi je predstavnik kubanske škole baleta koja stvara iznimno brojan kadar, njegujući vrhunsku tehniku i razvijajući kod plesača upravo one najbolje osobine koje mu tijelo pruža. U prvome nastupu Wunderland pokazali su izniman partnerski sklad, tečnost koreografije bila je izvedena vrhunski te je bilo očito da su i sami uživali u nastupa, baš kao i publika. U završnici večeri pripao im je pas de deux iz svima dobro poznatog baleta Don Quijotte, u kojemu je Adiarys Almeida, umjetnica međunarodne reputacije, zapanjila svojim piruettama i fouetteima. Njezin partner Taras Domitro, solist Baleta u San Franciscu, nije zaostao za njom pa smo dobili ono što ovakve večeri uvijek i imaju – virtuoznost koja je nekima vrlo draga, drugima manje, ali svi moraju priznati kako su mogućnosti ovoga para rijetko viđene, stoga ne čudi oduševljenje publike. Njegova lakoća skoka i temperamentni ali kultivirani završetci varijacija, epaulementi koje sve rjeđe viđamo, pružili su nam pravi užitak.

    Liudmila Konovalova, Dinu Tamazlacaru – Cesare Pugni, Karneval u Veneciji, kor. Marius Petipa, foto: facebook (Roberto Bolle Official Page)Karneval u Veneciji na glazbu Cesarea Pugnija bio je ujedno i treći koreografski uradak slavnoga Mariusa Petipa te večeri, a njega je nemoguće zaobići u slaganju klasičnoga programa. Zahtjevan i efektan, ali ne tako često viđen na našoj pozornici, razdragao nas je osobito jer je izvedba Liudmile Konovalove angažirane u Baletu Bečke državne opere, prave predstavnice moskovske škole i Dinua Tamazlacarua, solista Berlinskoga državnog baleta, bila vrhunski doživljaj. Preciznost izvedbe, balansi i partnerska suradnja krasili su njihov nastup kakav bismo željeli češće gledati. Dinu Tamazlacaru, također je poznat našoj publici jer je sa zagrebačkim ansamblom uz partnericu Mirnu Sporiš nastupio u pas de deuxu iz prvoga čina Giselle u koreografiji Iraide Lukašove 2005. godine. Njegov sljedeći nastup bio je velika poslastica za publiku, Les Bourgeois u koreografiji Bena van Cauwenbergha, vrlo zanimljiva koreografa, trenutno intendanta kazališta u Essenu, na sjajnu šansonu Jacquesa Brela. Plesač je uživao u nastupu, a njegovo se igranje tehnikom, tijelom i šarmom ne zaboravlja te je burno pozdravljen golemim aplauzom i ovacijama.

    Maria Eichwald i Roberto Bolle – Sergej Prokofjev, Romeo i Julija, kor. Kenneth MacMillan, foto: facebook (Roberto Bolle Official Page)Za kraj ostavljam komentar o nastupima Bollea u njegovoj večeri. Odlomak iz Romea i Julije Sergeja Prokofjeva, znamenita balkonska scena, u koreografiji Kennetha MacMillana koju svi dobro znamo, cijenimo i volimo bila je prava škola partnerstva velikoga majstora baleta Roberta Bollea. Lik Romea kakva pamtimo u izvedbi legendarna Nurejeva, nije mogao naći boljeg novog interpreta. Svladavajući vrlo tešku mušku plesnu dionicu u samom početku dueta, nastavio je Bolle s partnericom Marijom Eishwald, cijeli biserni niz plesnih elemenata s lakoćom i elegancijom. Poslije školovanja u kazahstanskoj Alma-Ati, Marija Eichwald već je godinama prvakinja značajnih baletnih kazališta. Njezina Julija ustreptala, ali strasna, lebdeći u rukama partnera proživjela je niz emocija, koje su prešle rampu i stigle do gledatelja. Dar koji nije svakome dan! Jednako snažan doživljaj pružio nam je isti par u koreografiji Mono Lisa Itzika Galilija na glazbu Thomasa Höfsa. Snažno ritmiziranje kako glazbe tako i tijela koja su izvodila nimalo lake plesne elemente, ostaju u pamćenju. Sklad izvedbe govori o tome kako se partneri međusobno dobro poznaju, a zanimljivost koreografije kod gledatelja budi želju za nastavkom gledanja koje na žalost uvijek mora završiti.

    Posljednja točka nastupa, Rencontre korografa Massimilijana Volpinija s čijim uratkom je večer i započela, bila je potpuno iznenađenje. Glazba Renéa Aubryja praćena je zanimljivim susretima plesača kroz vizualne efekte i unutar njih, pa ponovnim povratkom na scenu i tako slijedom sve dok Liudmila Konovalova i Roberto Bolle nisu u potpunosti nestali s pozornice i uronili u očito nebrojene tehničke mogućnosti koje nam današnjica pruža. No, unatoč sjajnoj izvedbi oba vrhunska interpreta, bilo bi mi draže, i ne samo meni jer se takav komentar mogao čuti od publike poslije izvedbe, da su plesači bili ti koji su imali posljednju riječ, no, vremena se mijenjaju. Scenski efekti postaju sve zanimljiviji, teško im je odoljeti.
    Roberto Bolle – René Aubry, Rencontre, kor. Massimiliano Volpini, foto: facebook (Roberto Bolle Official Page)
    Roberto Bolle dokazao je da razumije potrebe doba u kojemu živi  u kompletnom odabiru gala večeri. Nije propustio pokazati nasljeđe starih majstora koreografije Mariusa Petipaa i Georgea Balanchinea, a pružio nam je uvid i u radove srednje i mlađe koreografske generacije koje su neki iz publike prvi puta vidjeli. Baletani i balerine imaju kratak vijek aktivna trajanja. Neki od njih ne ostavljaju pozornicu ni kada tijelo više ne odgovara traženjima klasičnoga baleta te pronalaze načine da svoju umjetnost prezentiraju u obliku koji im omogućuje vrhunsku izvedbu i još važnije, nesebično ugošćuju sjajne plesače te ukazuju na nova lica. Roberto Bolle je, na našu sreću, fanatičan ljubitelj svoje profesije. Sada, kad se ne pojavljuje u ulogama prinčeva pronašao je model kako i dalje oduševljavati svojim nastupima, a oni koji s njim dijele pozornicu, zauvijek će u svojim biografijama nositi podatak nastupa s takvim umjetnikom kao jamstvo vlastite kvalitete. Nadajući se da će i sezona našega Baleta biti jednako uzbudljiva, pamtit ćemo još dugo izvrsnost Roberta Bollea i njegovih prijatelja.

    © Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 9. listopada 2017.

kritike i eseji