Životinjski identiteti

Uz zoo-performanse Irene Boćkai i Roka Nakića povodom zatvaranja izložbe O životinjama i ljudima u Etnografskom muzeju u Zagrebu 10. studenoga 2017. i uz izložbu-akciju EkoEko ljudsko mlijeko Tajči Čekade u Klubu mladih Club 21 KUC-a Lamparna, Labin (11.-25. studenoga 2017.)

  • Roko Nakić, performans Skhole, Etnografski muzej, Zagreb, u povodu zatvaranje izložbe O životinjama i ljudima, foto: Arhiv Etnografskog muzeja, Zagreb

    I više nego zanimljiva bila je izvedbena reakcija dvoje izvedbenih umjetnika na izložbu O životinjama i ljudima (kustosice: Željka Petrović Osmak, Tea Rittig Šiško, Gordana Viljetić), koja je otvorena 22. travnja 2017., na Dan planeta Zemlje u Etnografskom muzeju u Zagrebu, prvom pet friendly muzeju u Hrvatskoj. Riječ je izložbi koja dokumentira teme i dileme antropologije životinja, šireći etnozoološku nišu i na prava životinja. Povodom zatvaranja te naše prve etnozoo-izložbe, muzejski, izložbeni prostor je proširen u izvedbeni u okviru čega je Roko Nakić izveo performans Skhole (grč. skholḗ: dokolica, slobodno vrijeme), demonstrirajući pokrete čovjekolikoga majmuna – gorile, gotovo u smislu one tako odlične zoološke apoftegme Desmonda Morrisa – „Ja sam zoolog, a goli majmun je životinja.“ Značajno je da je kao prostor izvedbe umjetnik odabrao prvi izložbeni segment koji se odnosi na lov i domestikaciju jer mu se učinio „kao dobra polazišna točka performansa koja ističe ranjivost/izolaciju životinje koja nije u svom prirodnom okruženju“. Gestualni performans je bio koncentriran na pokrete i poglede čovjekolikoga majmuna – gorile (značajno je koliko je u našem jeziku atribut majmunski derogativan) i njegova zapažanja okoline, gdje je perspektiva apsolutno promijenjena jer ljudi su njemu/majmunu okoliš, a ne obrnuto. (Antropocentrički prirodu doživljavamo kao okoliš, a zapravo smo mi prirodi, biljnim i životinjskim vrstama, samo okoliš. Svi zajedno smo Zemljani, kako je to u svome istoimenom filmu istaknuo Shaun Monson.)

    Irena Boćkai predstavila je plesni performansa O premještanju ljudi i ostalih životinja, kojim djelomice i aplicira naslov knjige sociokulturne antropologinje Barbare Noske Humans and Other Animals: Beyond the Boundaries of Anthropology (Ljudi i druge životinje: s onu stranu granica antropologije) iz 1989. godine. Ona je odabrala izložbeni prostor petišizma koji se nalazi pored izložbenoga prostora klaonica, eksploatacijskoga prostora suvremenoga Holokausta, kako to navode aktivisti/ice za prava životinja. Objasnila je: „Zapravo, izvedba mog performansa smještena je u izložbenom dijelu koji se tiče odnosa ljudi i neljudi u kontekstu pet kulture 21. stoljeća, gdje neprestano našim životinjama dajemo nove uloge. Životinjski identiteti stvoreni su od čovjeka. One su književni simboli, kućni ljubimci, označitelji divljine, izvođači u zoološkom vrtu, cirkusu, na rodeima, u borbama, lovovima, na izložbama…“

    Irena Boćkai, performans O premještanju ljudi i ostalih životinja, Etnografski muzej, Zagreb, u povodu zatvaranje izložbe O životinjama i ljudima, foto: Arhiv Etnografskog muzeja, ZagrebInače, Irena Boćkai, među ostalim, je osnivačica Izvedbenog kolektiva Trećeprostor, a Roko Nakić je član istog kolektiva koji nosi naziv prema konceptu trećiprostor Edwarda W. Soje, prostora u kojemu se prožima realno i imaginacija. Postavila sam im još nekoliko pitanja.

    Roko, odabir primata, njegovih pokreta, geste ruku, pogleda, dodira, očito ste odabrali zbog evolucijskoga najbližega praga čovjeka i životinja, odnosno, kao što se izložba O životinjama i ljudima borila za terminološki susret ljudi i neljudi kao i npr. za terminološko brisanje specističkoga termina kućni ljubimac, o čemu je u svojoj knjizi Specizam detaljno pisala američka teoretičarka za prava životinja i feministica Joan Dunayer. Zbog čega uvodite pitanje empatije u kontekstu dokolice, slobodnoga vremena?

    Roko Nakić: Budući da je tema mog performansa svojevrstan prikaz vremenskog skoka između primatske dokolice koja je iskazana kroz znatiželju/igru i krajnjeg ishoda te prakse (znanstvena ekspertiza), pitanje empatije doveo sam u korelaciju s drugim dijelom performansa koji se tiče upravo civilizacijske uporabe sakupljenog znanja. Tekst o empatiji, izvadak je iz govora austrijsko-američkog psihoanalitičara Heinza Kohuta, te za mene predstavlja svojevrstan vrhunac metamorfoze igre u znanje, u kojemu Kohut elaborira o primarnim (možemo dodati animalnim) osjećajima (u ovom slučaju empatiji, i njenoj ulozi u ljudskim odnosima), koristeći se razrađenim rječnikom struke/ekspertize.

    Irena, za razliku od kolege u svojoj ste izvedbi odabrali kopitare, muflone, suodnos kopita i stopala, što dokazuju npr. i naše predaje o vilama s animalnim obilježjima nogu (kopitima). Zašto kao aktera odabirete figuru muflona/post-turista?

    Irena Boćkai: Izvedbom se istražuju dodirne točke migracija ljudi i ostalih životinja, i suodnos kopita i stopala kao arhetipa premještanja. U izvedbi se kroz izmjenu isječaka kulturnog i prirodnog prostor markira, ispunjava, te opet briše dolaskom novog aktera (muflon/post-turist). U izvedbi se neprestano izmjenjuju ta dva aktera. Muflon asocira na nešto divlje, daleko i prirodno, na prostore i narode tundre. Post-turist, prema Johnu Urryju, kao označitelj masovnosti turizma, sudjeluje u post-turizmu gdje je svjestan artificijelne prirode putničkog iskustva, ali se svejedno prepušta i uživa u tom iskustvu. On je konzument masovne kulture koji, s ponešto ironije, ali svejedno otvoreno prihvaća neautentična, komercijalizirana i simulirana putnička iskustva koja mu nudi turistička industrija.

    Umjetnici su najavili nastavak svojih istraživanja na temu premještanja ljudi i drugih životinja i rad na istoimenoj predstavi, čija je premijera u ožujku 2018. u Pogonu Jedinstvo. Odnosno, kao što navodi Irena Boćkai: „Izvedba predstave bavi se kulturom putovanja i premještanjem te oblicima mobilnosti koji su svojstveni ljudima i drugim životinjama. Izvedba s elementima fizičkog kazališta i suvremenog plesa u korelaciji je s kulturnom geografijom te temama javnih i privatnih prostora, temama izmještanja, socijalne mobilnosti i kulture putovanja te animalističkim temama.“

    Izložba-akcija: EkoEko ljudsko mlijeko
    Tajči Čekada, izložba-akcija EkoEko ljudsko mlijeko u Klubu mladih Club 21 KUC-a Lamparna, Labin
    Multimedijalna umjetnica Tajči Čekada, kao što sam nedavno istaknula na izlaganju o vizualnoj animalistici u Etnografskom muzeju u povodu naše, ovdje već spomenute, prve etnozoološke izložbe, može se ubrojiti u sve one istraživačke niše viševrsne etnografije i njezina Multivrsnoga salona, o kojemu je prva kod nas pisala Aida Brenko u monografiji objavljenoj u povodu izložbe O životinjama i ljudima. Tako je ovom prigodom na izložbi EkoEko ljudsko mlijeko, otvorenoj u Klubu mladih Club 21 KUC-a Lamparna u Labinu 11. studenoga, umjetnica posjetiteljima pripremila gastroperformans u okviru kojega je ponudila napitke i namaze od ljudskog mlijeka. Pritom u sklopu izložbe dokumentirana je i njezina akcija koja je prethodila samoj izložbi. Dokumentaciju akcije/performansa činile su sljedeće faze skupljanje ljudskoga mlijeka, izrada proizvoda od ljudskoga (majčinoga) mlijeka i plasiranje proizvoda pod nazivom EkoEko ljudsko mlijeko na Sajmu zdrave hrane.

    Navedeni se rad može interpretirati i u kontekstu banki majčinoga mlijeka za spas nedonoščadi, gdje Hrvatska namjeravati osnovati navedene banke u Zagrebu i pri KBC-ovima u Rijeci, Splitu i Osijeku. Prva takva banka u Hrvatskoj bit će otvorena 2018. godina, a riječ je o bankama u kojima se skuplja, testira te zamrzava mlijeko majki koje kod kuće doje svoje djecu, a izdojene viškove doniraju za potrebe hranjenja nedonoščadi u rodilištima i bolnicama.

    Ukratko, riječ je o izložbi-akciji kojom je umjetnica otvorila iznimno bitno pitanje o tome da je zaista začudno da ne postoji nelagoda kada pijemo kravlje mlijeko ili mlijeko nekih drugih životinja (koze, kobile), koje je namijenjeno njihovoj djeci, dok s druge strane, ljudsko mlijeko koje je jedino svojstveno čovjeku nalazi se u zoni zgražanja, zazornosti ili gađenja.

    Sve tri izvedbe – gestualni performans Roka Nakića, plesni perfromans Irene Boćkai i navedena izložba-akcija Tajči Čekade o ljudskom mlijeku kao jedinom nama primjerenom mlijeku – potvrdile su cinički paradoks koji je Nikola Visković detaljno dijagnosticirao u svojoj knjizi Životinja i čovjek: Prilog kulturnoj zoologiji (1996), kao prvoj zooetičkoj knjizi na domaćem terenu, koja ima kultni status među našim animalistima – i teorijskoga i aktivističkoga usmjerenja, danas kad je životinja (odnosno, neljudi u nespecističkim odrednicama) kao i cjelokupna priroda svedena samo na eksploatirajući objekt, u onome što animalisti nazivaju suvremenim Holokaustom, začudo nije nestala i njihova simbolička vrijednost.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 16. studenoga 2017.

kritike i eseji