Engleski odgovor na prošlost

Ciklus razgovora uz izložbu Balet i strast. Donacija Jelka Yureshe, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

  • Milko Šparemblek, Svebor Sečak i Davor Schopf

    Uz izložbu donacije hrvatsko-britanskog baletnog umjetnika Željka Jureše Balet i strast u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu upriličen je ciklus razgovora za posjetitelje muzeja i emisiju U svijetu baleta, u suradnji Muzeja za umjetnost i obrt i Trećeg programa Hrvatskog radija. Ciklus od pet razgovora tematski bliskih izložbi osmislio je i moderira ih Davor Schopf, autor i urednik istoimene radijske emisije u kojoj će se svi razgovori reproducirati. Nakon što je gost prvog razgovora, o životu i baletnoj karijeri njega i njegove supruge Belinde Wright, bio donator Željko Jureša, na drugom razgovoru, s temom o uspjesima hrvatskih baletnih umjetnika u inozemstvu i pogledom na britanski balet, sudjelovali su bard hrvatskih baletnih umjetnika Milko Šparemblek i nacionalni prvak Svebor Sečak. Evo nekih naglasaka iz toga razgovora.

    Željko Jureša otisnuo se u svijet 1958. iz Splita u London. Milko Šparemblek učinio je to nešto ranije, 1953., iz Zagreba u Pariz. „Bilo je to zahvaljujući Ninette de Valois“, naglasio je na početku Milko Šparemblek, „koja je tada posjetila Jugoslaviju te isposlovala stipendiju Dušku Trniniću iz Beograda, za London, i meni za Pariz". „Ninette de Valois zaslužna je za stvaranje nekih vrlo značajnih koreografe toga vremena“, objasnio je. „U to vrijeme u Europi nema ničega. Englezi jedini imaju neki odgovor na prošlost i poboljšavaju tu prošlost. Oni poznaju tehniku, imaju zanat, imaju vrlo dobre pedagoge. Na primjer, Margot Fonteyn odgojila je Olga Preobraženska koja je poslije bila i moja profesorica u Parizu. Tako da Englezi imaju tu staru školu i stvorili su ono čega u Europi nije bilo. Kod njih imate nekoliko vrlo zanimljivih koreografa: Fredericka Ashtona i Roberta Helpmanna, koreografa Crvenih cipelica. On je jedne godine, kao koreograf, postavljao Hamleta, a druge godine bio je Hamlet u dramskoj predstavi, vrlo zanimljiva osoba koja je kasnije mnogo pomogla u razvoju australskog baleta. Onda imamo još dva velika imena – jedan je Antony Tudor koji je završio u New Yorku i sve radio na bazi klasične tehnike, a drugi je John Cranko u Stuttgartu. Cranko je činio djela koja su svi htjeli imati po svijetu. Tako da su Englezi stvorili generaciju koreografa koji su bili daleko zanimljiviji od bilo koga u Europi", istaknuo je Milko Šparemblek.

    Britanska balerina, koreografkinja i pedagoginja Dame Ninette de Valois (1898.-2001.) irskog je podrijetla. Bila je učenica Enrica Cecchettija i Nikolaja Lagata. Debitirala je 1914. i prvi put nastupila u Covent Gardenu 1919. U Ruskom baletu Sergeja Djagiljeva nastupala je u nizu baleta Mihaila Fokina. Godine 1926. osnovala je vlastitu baletnu školu u Londonu. Koreografirala je na desetke baleta. Od početka tridesetih do 1963. ravnateljica je Kraljevskog baleta te osnivačica njegovih grana i baletne škole. Kao energična osoba, život je posvetila samo jednom cilju – stvaranju pravoga, samosvojnog engleskog baleta. Radila je i na razvoju baleta u Turskoj: osnovala je Tursku baletnu školu u Ankari (1948.) i Turski državni balet (1956.).

    Belinda Wright i Željko Jureša bili su više godina prvaci obaju britanskih nacionalnih baletnih ansambala. Belinda Wright došla je u Festival Ballet 1951. i ostala, uz dva kraća prekida, do 1962. Godine 1952. prestaje suradnja Antona Dolina i Alicije Markove, nakon koje se ona povlači iz London's Festival Balleta, a Dolin vidi Belindu kao njezinu nasljednicu čime počinje plodno razdoblje njihove suradnje. Jelko se pridružuje London's Festival Balletu potkraj 1959. godine.
    Zagrebački baletni umjetnici s Ninette de Valois 1953.: 1. red: Vjera Marković, Franka Hatze, Heda Šafranić, Olja Krasovski, Damir Novak, Velimir Šipuš, Dolores Horvatić, ?; 2. red: Silvija Hercigonja, Nevenka Biđin, Sonja Kastl, Štefica Kifer, Zlata Lanović, Blanka Belošević, Tosca Filipančić, Stela Lukičić, Vera Vaić, Anđelka Ilić, Đurđica Ludvig, Mary Šembera, Đuka Herceg; 3. red: Stjepan Poljaković, Štefica Kiš, Mirjana Tolić, Zdenka Ovčina, Đurđa Fučkar, Ninette de Valois, Margareta Froman, Ivica Ganza., Zvonimir Tajzl, Nada Mihajlović; 4. red: Zlatica Stepan, Ladislav Sertić, Ivica Sertić, Frano Jelinčić
    Gostujući u zemlji i u inozemstvu, London's Festival Ballet slovio je kao ansambl s prosječno najviše predstava u sezoni među britanskim baletnim ansamblima. Pod izvornim nazivom Festival Ballet počeo je djelovati u Bournemouthu, a zatim u Stoll Theatreu u Londonu. Od 1952. uspostavlja redovite sezone u londonskom Royal Festival Hallu, a od 1969. i u kazalištu Coliseum, od kada mijenja ime u London Festival Ballet. Godine 1989. mijenja ime u English National Ballet kako bi se istaknulo njegovo nacionalno i međunarodno značenje. Od 1997. prekida veze s Royal Festival Hallom, a kazalište Coliseum postaje mu stalno sjedište. Zadaća mu je bila upoznavanje što šireg sloja publike s popularnim baletnim djelima, od klasika 19. stoljeća, do neoklasičnih suvremenih djela sredine 20. stoljeća, u izvedbi baletnih zvijezda. Ansambl je od početka okupljao plesače sa svih strana svijeta i pozivao ugledne goste. Kao prvaci tog ansambla, Belinda i Jelko plešu glavne uloge u brojnim britanskim gradovima te na gostovanjima u Europi (Monako, Napulj, Rim, Venecija, Genova, Firenca, Katanija, Torino, Lausanne, Ženeva) i Latinskoj Americi (Buenos Aires, Bogota, Caracas, Lima, Santiago, Sao Paulo, Rio de Janeiro, Ciudad de México). Belinda je u London's Festival Balletu ostvarila oko 25 uloga, Jelko desetak.

    Drugi (ili prvi!) britanski nacionalni baletni ansambl, Kraljevski balet, potječe od Akademije za koreografsku umjetnost koju je Ninette de Valois osnovala 1926. godine u Londonu. Taj ansambl nastupao je u kazalištu Old Vic i novoobnovljenome Sadler's Wells Theatreu pa od 1931. nosi naziv Vic-Wells balet. Od 1935. nastupa samo u Sadler's Wellsu, a dvije godine prije pridružio mu se Frederick Ashton. Od 1941. ansambl je bio poznat pod nazivom Sadler's Wells Ballet. Od 1946. sjedište mu postaje Royal Opera House, u kojemu njegova novija povijest počinje raskošnom produkcijom Trnoružice (koreograf Nicholas Serguëeff, prema Petipau; scenograf i kostimograf Oliver Messel čiji se kostimi i kostimografske skice nalaze u donaciji Yuresha).

    Ansambl se razvija i njeguje vrhunski stil te surađuje s najvećim svjetskim koreografima. U isto vrijeme počinje djelovati sestrinski ansambl, tzv. Sadler's Wells Opera Ballet, čija je zadaća brinuti se za mlade plesače i koreografe. Bila mu je namijenjena uloga putujuće trupe, ali je uglavnom djelovao u Sadler's Wells Theatreu pa od 1947. mijenja ime u Sadler's Wells Theatre Ballet. Iz njega je potekao niz budućih slavnih mladih plesača i koreografa poput Johna Cranka i Kennetha MacMillana. Oba su ansambla usklađena, razmjenjuju plesače i repertoar.

    Krajem 1956. Sadler's Wells Ballet dobiva kraljevsku povelju i od 16. siječnja 1957. naziva se Kraljevskim baletom – The Royal Ballet. Dva mjeseca poslije i Sadler's Wells Theatre Ballet dobiva kraljevsku povelju, napušta Sadler's Wells Theatre, te postaje The Royal Ballet Touring Section, uobičajno nazivan Touring Company. Tako se, na toj točki razvoja, dva ansambla spajaju u Kraljevski balet koji ima dva sastava, stalni u Kraljevskoj opernoj kući (Royal Opera House), popularno zvanoj Covent Garden i putujući koji obilazi Veliku Britaniju.

    U budućnosti će se, početkom sedamdesetih, prigodom reorganiziranja Kraljevskog baleta, putujući ansambl ukinuti i zamijenit će ga manji, tzv. Royal Ballet New Group, sa zadaćom izvođenja manjih i eksperimentalnih baleta. Taj se ansambl 1976. transformira u Sadler's Wells Royal Ballet i prelazi u kazalište Sadler's Wells s obvezom brojnih gostovanja. Godine 1990. seli se u Birmingham, od kada se naziva Birmingham Royal Ballet i djeluje kao samostalni ansambl.

    Kraljevski balet okupljao je samo britanske i plesače iz zemalja Commonwealtha. Željko Jureša bio je treći stranac u ansamblu koji se u to doba tek počeo otvarati umjetnicima iz inozemstva. Na pozornici Covent Gardena nastupao je, od 1962. do 1965., u petnaestak naslova. Posebno se ističu praizvedba baleta Marguerite i Armand Fredericka Ashtona s Margot Fonteyn i Rudolfom Nurejevim u naslovnim ulogama, kada je tumačio ulogu Margueritina obožavatelja, a kreirao je i ulogu Gustava na praizvedbi Plesa lopova Leonida Massinea, s partnericom Carlom Fracci. U svibnju 1964. sudjelovao je u defileu solista na svečanoj predstavi posvećenoj umirovljenju ravnateljice Ninette de Valois.

    Belinda Wright plesala je u Covent Gardenu Cvijetni festival u Genzanu i Silfide. Zajedno su, na turnejama, bili partneri u glavnim ulogama u Giselle i Trnoružici. U Kraljevski balet došli su kada se njegova organizacija ustalila, a repertoar se zasnovao na sistemu dviju zvijezda, baletnom paru Margot Fonteyn i Rudolfu Nurejevom, kojima je sve bilo podređeno. Kada se tome doda i niz drugih omiljenih balerina i plesača, također sa statusom zvijezda, te ne baš velik broj baletnih predstava u toj prvenstveno opernoj kući, tada Željkov i Belindin angažman u Kraljevskom baletu ima još veće značenje.

    Prije i poslije Milka Šparembleka niz hrvatskih plesača odlazi u inozemstvo gdje stvaraju svoje karijere. Četvrt stoljeća poslije situacija je drugačija. Domaći muški plesački kadar postaje deficitaran pa u Hrvatsku dolazi sve više stranaca. Na to se osvrnuo Svebor Sečak, docent na Studijima iz područja plesne umjetnosti Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Odmah je napomenuo kako uživa u razgovoru s gospodinom Šparemblekom jer je on svojevrstan primarni izvor. „Divno mi je slušati o engleskim koreografima o kojima sam puno čitao, učio i koji su me nadahnuli za neki rad", rekao je Svebor Sečak i dodao: „U moje vrijeme, kada sam počinjao karijeru, dosta je ljudi odlučilo otići u inozemstvo, a neki su odlučili i ostati. Ja sam jedan od onih koji su odlučili ostati. Školovao sam se u Zagrebu i u Sankt Peterburgu, gradio svoju karijeru ovdje, pa ipak sam imao prilike obići cvijeli svijet, tako da nikada nisam požalio tu odluku.

    Često, kada se govori o problemu domaćih i inozemnih plesača, uzimam primjer baleta Đavo u selu čiji su autori skladatelj Čeh te koreografi Slovenac i Njemica, a dobili smo hrvatski nacionalni balet. Taj karakter internacionalnosti definitivno se pretvorio u ono što danas nazivamo transnacionalizmom. Dakle, kada danas pogledate naše baletne ansamble u Zagrebu, Splitu ili Rijeci, većinom su to ljudi sa svih strana svijeta, od Japana i Australije do Engleske i Italije. Tu se vidi kako sva ta metodika i sve te škole, bilo ruska, bilo danska, talijanska ili francuska, imaju isti cilj do kojega možda samo dolaze nekim drugim putem. A taj je cilj klasičan ideal ljepote, to su linije i harmonije, to je simetrija, to je vladanje vlastitim tijelom. To je osnova na kojoj se može graditi bez obzira otvaramo li se modernim tendecijama ili radimo neke starije balete“, istaknuo je Svebor Sečak.

    © Mladen Mordej Vučković, PLESNA SCENA.hr, 24. siječnja 2018.

kritike i eseji