Čovjek pred zrcalom

Plesno sjećanje na Milka Kelemena

  • Milko KelemenVijest da je 8. ožujka, u 94. godini u Stuttgartu preminuo skladatelj Milko Kelemen, pokretač Muzičkog biennala Zagreb i „antologijska persona suvremene europske glazbene scene“, poklopila se sa završnicom istraživanja i sakupljanja materijala za izložbu Šezdesete u Hrvatskoj: Mit i stvarnost koja će se krajem travnja ove godine otvoriti u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Naime, Milko Kelemen je ušao i u segment plesne umjetnosti, prvi put 1960. kada je skupina Ballets Milorad Miskovitch (u kojoj su inače plesali sami francuski solisti: Milorad Mišković, Milko Šparemblek, Vassili Sulich /Veseljko Sulić, Duška Sifnios) praizvela Kelemenov prvi balet L'héros et son miroir prema libretu i u koreografiji Milka Šparembleka na Festivalu Enghien-les-Bains u Parizu.

    Milko Šparemblek, Nicole Nogaret i Veseljko Sulić; L héros et son miroir, kor. Milko Šparemblek, Belgijska televizija, 1961.Tom prigodom u Vjesniku od 18. kolovoza 1960. izlazi članak koji obavještava o dobrom prijemu publike i kritike u francuskoj štampi baleta Heroj i njegov dvojnik, a uključuje i kratki razgovor s mladim kompozitorom koji spominje susret sa Šparemblekom dvije godine ranije u Strasbourgu i njihovu izvanrednu suradnju. Prema libretu tri su protagonista psihološke plesne drame, moglo bi se reći i koreodrame (iako sam Šparemblek koristi termin: koreoakt): Čovjek, Njegova prošlost i Njegova žena, a Kelemen objašnjava ideju djela kao „kompleks starenja što ga proživljava glavni lik – Heroj, ostario čovjek slavne prošlosti, u dramatičnom sukobu i borbi sa svojim dvojnikom, mladićem u naponu snage, koji se kao rezultat sjećanja na mladost pojavljuje u mislima i snu Heroja“. Godinu dana kasnije, 1961. balet L'héros et son miroir snima Belgijska televizija a glavne uloge plešu Šparemblek, Sulić i Nicole Nogaret.

    Miljenko Vikić i Đurđica Ludvig; Čovjek pred zrcalom, kor. Nevenka Biđin i Sonja Kastl, HNK u Zagrebu, 1963.Spomenuti novinski članak najavio je ujedno namjeru uprave zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta da taj balet postavi unutar svog repertoara. To se ubrzo i dogodilo: Nevenka Biđin i Sonja Kastl koreografiraju Kelemenov balet u jednom činu (7 slika) Čovjek pred zrcalom, a glavne uloge interpretiraju Miljenko Vikić, Stane Leben i Đurđica Ludvig. Premijera je 15. svibnja 1963. na Muzičkom biennalu Zagreb, a djelo je u kritici Petra Selema (Telegram, 31. V 1963.) izdvojeno kao najuspješnije od četiri koreografije programu Baletne večeri Jugoslavenskih autora. „Koreografija se uspjela otisnuti od predmeta, siže je ostao samo predtekst, samo polazna točka od koje se gradila jedna slobodna igra pokreta i vizualnih varijacija. Psihološka stanja bila su uvijek prisutna, ali sasvim nenametljivo, donošena su, što je bitno, baletno a ne pantomimički, pretvarala su se više u fluid, u atmosferu, u prizvuk…“

    Na sljedećem Biennalu, 1965. godine Balet HNK u Zagrebu izvodi Kelemenove Napuštene u koreografiji Ivice Sertića, a Studio za suvremeni ples Dva plesna komentara na kompozicije Milka Kelemena: Dessins commentés i Equilibres u koreografiji Vere Maletić. Baletna drama Napuštene nije dobila dobre kritike, a ni sami autori nisu bili zadovoljni rezultatom te su se tek tridesetak godina kasnije zajednički, zrelo i promišljeno vratili Lorkinoj drami. Baletna jednočinka Dom Bernarde Albe dojmljivo je otvorila 20. Muzički biennale u iznimno ekspresivnoj izvedbi Irene Pasarić, Milke Hribar, Almire Osmanović i Suzane Bačić kao četiri sestre zatvorene i zakočene tradicijom i statusom iz kojih, pred pojavom Zaručnika najstarije sestre (Dubravko Kolšek) i asketskom strogoćom majke (Mihaela Devald) nijemo vrišti zapretena mladost, tjeskoba i strast. Ivica Sertić je za Dom Bernarde Albe primio Nagradu hrvatskog glumišta.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Milko Kelemen, Dom Bernarde Albe, kor. Ivica Sertić
    Moje znanje i sjećanje vezano uz osobni doživljaj Kelemenovog balete u Zagrebu završava Biennalom 1983. i Apocalypticom u monumentalnoj koreografiji Haralda Wandtkea i spektakularnom nastupu Baleta Državne opere Dresden, iako sam zapravo tek kasnije otkrila mladog skladatelja koji je tih uzbudljivih šezdesetih surađivao s – tada također mladim i nepoznatim, domaćim plesnim umjetnicima koji su se kasnije potvrdili kao svjetski autoriteti. Vera Maletić će se tijekom svog kratkog djelovanja u Zagrebu vratiti Kelemenu još 1966. radeći na svojem (i hrvatskom) prvom eksperimentalnom plesnom filmu Radiant, televizijski snimci koreografije za šest plesača (a strukturu glazbe i koreografije čini šest sporednih dijelova i jedan središnji koji sadrži njihove motive) na istoimenu Kelemenovu skladbu koju je režirao Vlado Seljan. Vera Maletić je govorila o velikom izazovu tih pionirskih pokušaja, kad su morali trčati prema kameri s ilustracijom da promijene fotografiju jer je program išao u živo.
    Eksperimentalni plesni filmi Radiant, kor. Vera Maletić, red. Vlado Seljan, TV Zagreb, 1966.
    Kako napominje Jelena Mihelčić u svom radu Arhiva videodancea u Hrvatskoj (Kretanja 9/10, 2008.) film Radiant je „zanimljiv zbog inovativnog korištenja tehničkih mogućnosti televizije, superimpozicije (višeslojnosti filmske slike) i umetanja fotografija i ilustracija unutar plesnih sekvenci. Koreografija je (…) inspirirana djelom suvremenog hrvatskog skladatelja Milka Kelemena, nekonvencionalnim po strukturi i teksturi, koji je autorici pružio osnovu za neku vrstu kaleidoskopa života. Plesne scene tako pojačane drugim vizualnim elementima upućuju na ideje klijanja, ovisnosti i napuštanja, antagonizme, razigrano ili uskraćeno djetinjstvo, duh i tijelo, strujanja života i zastoje smrti te vječnosti trajanja.“

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 14. ožujka 2018.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji