Plesati s Andréom Prokovskym

1960-e iz arhive uspomena Maje Bezjak Moje zvjezdano razdoblje u zagrebačkom HNK-u

  • Marija Ignjatović, Miljenko Vikić, Ivanka Žunac, Maja Bezjak, Viktorija Slamnik, Slavko Pervan i Branka Zubčić; HNK u Zagrebu, Klasična baletna suita, kor. Walter Gore, 1959.

    Promatram kroz prozor topljenje posljednjih visokih naslaga snijega u dvorištu i sa krovova susjednih kuća nakon kratkog perioda nešto oštrije zime, na kakvu mlađi naraštaji nisu navikli, pa i ne znaju kako je visok snijeg i ljuta, suha hladnoća znala vladati ranih šezdesetih godina tokom siječnja i veljače u Zagrebu. No u to vrijeme mi, članovi Baleta HNK, živjeli smo u nekom radno užurbanom tempu pripremajući se uz obaveze na našoj sceni i za nastupe u inozemstvu. Zahvaljujući povoljnim menadžerskim ugovorima Ive Vuljevića sa stranim agentom, Balet HNK je redovito u tim mjesecima gostovao u Italiji, na sunčanoj Siciliji ili u Napulju, pa i nismo toliko osjetili našu zubatu kontinentalnu klimu, a grijao nas je i uspjeh koji smo redovito postizali na našim turnejama plešući po monumentalnim teatrima Italije. Bili smo u to vrijeme na neki način povlašteni građani, koji su mogli putovati izvan zemlje iako na zajedničku putovnicu i uz podosta smanjene dnevnice. Mnogi su naši članovi kretali na turneje dobro opskrbljeni konzervama i sličnom hranom, kako bi mogli po Standi i Upimu nakupovati jeftine robe lijepog izgleda u odnosu na ondašnje naše, tada vrlo oskudne prilike.

    Tijekom tih godina gostovali smo u Solunu, na Atenskom ljetnom festivalu, u Salzburgu, na Holandskom ljetnom festivalu, Ljubljanskom ljetu, Sarajevu, Puli, Dubrovačkim ljetnim igrama – bili smo veliki putnici te dobro uigrana i vesela baletna kompanija.

    Zakoračila sam u čudesno razdoblje svog umjetničkog života, jer onaj drugi, privatni, izgleda da nije ni postojao ili se pritajio prigušen snažnim kovitlacem mog naglog umjetničkog uspona. Vježbe, probe, pa opet poslijepodnevno studiranje i izrađivanje uloga do kasnih večernjih sati, i sretan umor nakon tako iscrpljujućeg radnog dana ukoliko nije bilo predstave navečer. Na dan predstave bih već od jutra osjećala neko posebno raspoloženje. Slijede samo kondicijske lakše vježbe i ponešto markirana proba, osim ponekih vrlo teških podrški s partnerom. To svjesno šparanje snage imalo je i svoj razlog, jer trema koja je tresla čitavo moje biće, oduzimala bi mi dosta energije i mnome bi zavladalo neko izuzetno psihičko stanje. Dolaskom u teatar dva sata prije početka predstave, nestajao je vanjski svijet. Šminkanje, frizura, ugrijavanje iza pozornice, posljednje korekture s partnerom, oblačenje kostima i treperenje od treme u očekivanju izlaska na scenu. Tog časa sam se posve predavala glazbi, baletnim koracima, liku koji sam tumačila i doživljavala svojevrsno vjenčanje s tamom gledališta pod sjajem reflektora i tišinom koja bi pratila moj ples... Aplauzi, ovacije s Galerije, nemirne noći nakon predstava u kojima ponovo proživljavam svaki učinjeni korak na sceni ili onaj koji mi se činio nesigurnim, sve me to tjeralo sutradan u baletnu dvoranu na brušenje takvih mjesta koja možda nije nitko ni primijetio, ali sam ja upamtila.

    Od Klasične suite (Rossini) i Ljubavne tragedije (Šostaković) u koreografiji Waltera Gorea, Rapsodije (Rahmanjinov) u mojoj koreografiji do Pepeljuge (Prokofjev) Pina Mlakara i Labuđeg jezera (Čajkovski) Rostislava Zaharova, Haydn op. 88 Françoise Adret, Lepe Vide (Ukmar) u koreografiji Pina Mlakara i Maketa (Malec) Pina Mlakara, bio bi najvažniji dio mog repertoara u tom relativno kratkom razdoblju naglog umjetničkog uspona, koji nazivam svojim zvjezdanim razdobljem ili tek njegovim dijelom vezanim uz HNK u Zagrebu.

    Maja Bezjak i Damir Novak u baletu RapsodijaMoj stalni partner svih tih nekoliko godina bio je Damir Novak. Po naravi – moja čista suprotnost. Došao u balet iz sportskog miljea koji zapravo nije nikada ni napustio, živio je izgleda na dva kolosijeka, stamen poput stijene, čvrstih živaca, fenomenalan partner i ono što je meni bilo najvažnije u našoj suradnji, bio je istančano muzikalan. Kad je počeo pobolijevati dolazili bi mi na zamjenu plesači iz Sarajeva i Ljubljane, fini dečki, pogotovo Janez Mejač, koji me je uvijek titulirao s milostiva! Niti jedan od njih kao partner nije imao onaj prirođeni Damirov dar za osjet točke stabilnosti partnerice što sam naročito osjećala kod izvođenja pirrouetta u pas de deuxima ili kod trenutka odskoka prilikom podrške u zraku. To su neophodne finese da igra u dvoje teče s harmoničnom lakoćom, a ne da je partnerica osjeća kao tešku bitku za ostanak u ravnoteži na vršcima prstiju. Ali za partnersku usklađenost potrebno je osim prirođenog dara i senzibiliteta za partnericu, podosta zajedničkog rada i nastupanja kako bi tehnička perfekcija izvedbe bila uvijek zajamčena. (Samo jedna prijepodnevna proba sa gostujućim partnerom, ujutro na dan predstave, velika je muka za partnericu.) No, postoji još i jedna rijetka komponenta koja oplemenjuje igru u dvoje. To je svojevrsna kemija koja se stvara između dvoje umjetnika, koja ih povezuje snagom vlastite kulture, zajedničkog doživljaja glazbe, plesa u duhovnom smislu i to jedinstvo emocija se onda poput zračenja prenosi na publiku, a nas plesače čini sretnima. Mi to pamtimo kao veliku radost koja nam je podarena da s nekim dijelimo iste emocije koje nas pokreću, istu radost umjetničkog čina, potpuno ispunjenje naše zajedničke kreacije...

    Pripremalo se ponovo gostovanje zagrebačkog Baleta, ali i Opere, u napuljskom teatru di San Carlo. Talijanski menadžer je tražio da angažiramo za taj nastup jednu svjetsku plesačku zvijezdu. Izbor je pao na Andréa Prokovskog, izvanrednog mladog plesača iz Pariza. Pobjednik na međunarodnim natječajima, zvijezda u trupi Janine Charrat i Ralanda Petita, Jeana Babillea, Marquisea da Cuevasa i London Festival Balleta. Dijete ruskih emigranata, rođen u Parizu, gdje se školuje kod Ljubov Jegorove i Sergea Perettia, uz prirodne predispozicije razvio se u briljantnog plesača čudesnih visokih skokova sa zadrškom u zraku, mekoćom doskoka, zadivljujućim brojem pirrouetta na visokim poluprstima, sjajnim povezivanjem koraka, prirodnošću i elegancijom manire. Bio je u to vrijeme najbolji plesač Minkusovog Grand Pas de deuxa iz Don Quijotea kojeg je trebao naučiti mene i izvoditi u drugoj večeri našeg programa, dok je za prvu večer gostovanja morao naučiti ulogu Princa u Pepeljuzi Sergeja Prokofjeva u koreografiji Mlakara. Za sve to nam je ostavljeno vrijeme od desetak dana.
    Maja BEzjak i André Prokovsky
    Pojavio se uoči novogodišnjih praznika za vrijeme ciče zime, crvenog nosa i obraza sa širokim osmjehom na čisto slavenskom licu. Odmah smo odigrali jednu predstavu Labuđeg jezera praćenu urlikom publike i dali se na rad s Mlakarom na Pepeljugi. On nas je držao u baletnoj dvorani do dva sata i opet od šest do osam poslije podne. Vrijeme od četiri do šest sati, prepustio je Andréu da radi sa mnom na Minkusu. Taj me je rad oduševljavao iako je bio ples sa naglašenim španjolskim karakternim stilom, koji još dotad nisam imala prilike plesati. André je bio tako sjajan učitelj, fenomenalan partner, koji mi je prenio jednu vrlo profinjenu i elegantnu verziju tog slavnog Pas de deuxa. Varijaciju, kode i igru s lepezom brusila sam sama u maloj baletnoj dvorani dok je Mlakar s Andréom uvježbavao sliku Prinčevih galopa širom svijeta i varijaciju iz drugog čina Pepeljuge u velikoj dvorani. Odatle bi se osim zvukova glasovira čuli Mlakarovi urlici bodrenja jadnog Andréa, da postigne maksimalni vizualni učinak bjesomučnih tehničkih parada u potrazi za nestalom ljepoticom sa bala.

    Negdje usred naših užurbanih pokusa, došao je poziv Prokovskom iz Ljubljane, da gostuje u Labuđem jezeru s beogradskom balerinom Jovankom Bjegojević. Ivu Vuljevića je taj poziv naljutio i odgovorio im je da je Prokovsky u našem angažmanu i ukoliko ga žele vidjeti na sceni, može gostovati samo sa mnom! Slovenski drugovi su pristali, ali onda je Mlakar pobjesnio, jer mu otimaju jedan dragocjeni radni dan pred odlazak na gostovanje, kamo je već otputovala Opera i gotovo cijeli baletni ansambl. André i ja smo uzeli svoje baletne kostime i autobusom se uputili u Ljubljanu ravno na pozornicu. Slijedila je orijentaciona proba svih naših scena s ansamblom i orkestrom; bez problema smo se uklopili i otišli na ručak i odmor u hotel. Predstavu Labuđeg jezera te večeri pamtim kao jednu od najboljih koje sam odigrala u svom životu, što iz prkosa i povrede mog ponosa koja je tiho kucala u mojoj svijesti, što iz savršenog sklada i produhovljenosti plesa s Andréem.

    Nakon urnebesnih ovacija ljubljanskog gledališta sjatila se oko nas na pozornici sva njihova plesna elita. Izjavili su da nisu znali da sam tako velika baletna umjetnica! Proslava te sjajne predstave bila je priređena u klubu kazališnih umjetnika i trajala je u jednom ludom štimungu do sitnih sati, kad smo se jedva dovukli u hotel i na kratko zaspali, jer nam je oko devet sati kretao autobus za Zagreb. André je u sjedalu do mene nastavio spavati ispruženih nogu, utonuo u okovratnik svog kaputa od devine dlake, a ja žmireći promatram smrznuti zimski krajolik na Dolenjskom, pod škrtim suncem i razmišljam o još jednoj svojoj pobjedi!

    Maja Bezjak u baletu PepeljugaRavno s autobusnog kolodvora odvezli smo se u Kazalište. Tamo nas je već čekao uzrujani Mlakar gledajući na sat. Skupo smo tog dana platili svoj trijumfalni pohod u Ljubljanu jer je Mlakar za osvetu iz nas iscijedio zadnju kap znoja. Imali smo još nekoliko dana rada do odlaska u Napulj. Sašili su mi prekrasan kostim za Don Quijotea i naše probe tekle su mirnijim tijekom. Kazalište se ispraznilo, jer su već svi bili u Italiji. Da bi utukli hladne zimske večeri iza proba, pozvala bih Andréa u svoj dom kod roditelja nedaleko HNK. Mama je pekla pogačice od čvaraka i slične zimske poslastice, u kalijevim pećima je pucketala vatra, tata je iz podruma donio domaćeg vina iz našeg vinograda, a André, pariško dijete, postajao bi pravi Rus. Tu je otkrivao svoje veliko poznavanje literature, skakali bi s teme na temu, od glazbe na slikarstvo, raspredali o politici, o životu, ma bio je prava široka ruska duša koja se opustila u toplini domaće atmosfere i nadoknađivala litre iscijeđenog znoja na pokusima...

    Došao je dan odlaska u Italiju. André je odletio avionom a ja, naš pijanista Guči i nekoliko djevojaka iz ansambla smo se ukrcali u putnički vagon. Put kroz sleđenu Italiju na petnaest stupnjeva ispod nule, uz stalne zastoje i prekide grijanja, dovezao nas je u Napulj sa zakašnjenjem od trinaest sati. Na kolodvoru su nas u sedam sati ujutro dočekali Vuljević i Kavur s obavijesti da me na pozornici u devet sati očekuje Mlakar, a generalna proba u kostimu počinje u jedanaest sati i na nju dolaze kritičari, što je običaj u Italiji! Smjestili su me u hotel Ambassadors Palace. Bacila sam se u mramornu kadu punu vruće vode i ležala posve obamrla: ništa ne mislim... čekam da mi procirkulira smrznuta krv, dok pohlepno srčem čaj čudesne arome, praznim tanjur sa panetonima s maslacem i to je u tom času vrhunac mojih želja...

    Maja BezjakTočno u devet sati pojavljujem se na sceni gdje me već čekaju Mlakar i André. Mora da sam izgledala kao duh jer me André zagrlio i šapnuo: „Iza probe te vodim na tatarski biftek da dobiješ snage!“ Generalka je prošla odlično! S vrha nebodera Ambassadors Palacea gdje se nalazi restoran, André i ja, tamaneći tatarski biftek, promatramo osunčani napuljski zaljev i ćaskamo o našem pozivu. On ne shvaća zašto ja nisam mogla otputovati s avionom zajedno s njime i odmorna dočekati sav ovaj napor koji me kao primabalerinu očekuje ovih dana? „To ti je socijalizam.“ – odgovorila sam.

    Pobrali smo fantastične kritike za Pepeljugu, a u drugoj baletnoj večeri u kojoj smo izvodili uz ostale kraće balete i Minkusov Grand Pas de deux, toptanje nogu publike i neprekidni aplauz; na zahtjev publike morali smo ga ponoviti od početka do kraja. Nisam mogla ni sanjati, da bih mogla uz tako malo rada postići toliki uspjeh! Zagrebačke novine prenosile su vijesti o našem velikom uspjehu u Italiji, pa su odmah po povratku u domovinu organizirane dvije baletne večeri u kojima sam s Prokovskym plesala drugi čin Labuđeg jezera i zagrebačku premijeru Don Quijotea. Kažu da su već četiri dana prije predstave sve ulaznice bile rasprodane, a repovi su – unatoč velike hladnoće vijugali sve do Kavkaza i uokolo Trga.

    Kako je naše kazališno grijanje već ušlo u svoju problematičnu fazu, a probu s orkestrom na dan prve predstave za Don Quijotea vodio je umjesto Papandopula Pavle Dešpalj, koji je teže ritmom glazbe pratio naš ritam plesa, to mi je od silnog ponavljanja koraka na hladnoj pozornici odjednom nešto kvrcnulo u lijevom kuku. Pala sam na pod. Odmah su me prevezli u traumatološku bolnicu i konstatirali napuknuće ligamenata. „Nema plesanja!“ – kaže dr. Solter. „Ima, ima!“ – odgovorim ja – „dajte mi blokadu u kuk jer nemam alternacije a kazalište je rasprodano!“ Dobijem blokadu na moju odgovornost i plešem navečer. Dogodilo se isto što i u San Carlu. Plesali smo na bis cijeli duet iz Don Quijotea; sutradan ponovo dobivam blokadu, plešemo navečer opet na bis... i moje kolegice mi kažu da bih uvijek trebala plesati s potrganim kukom, kako mi je sve uspijevalo, a da se ništa nije primijetilo...

    Bio je to jedan mali odlomak iz arhive mojih uspomena vezanih uz HNK, a nadasve uz jednu sjajnu kazališnu sezonu uz plesačku i umjetničku ličnost kao što je bio André Prokovsky.

    © Maja Bezjak, PLESNA SCENA.hr, 21. ožujka 2018.

kritike i eseji