U znaku YouTubea, muških ansambala i heteronormativnih dueta

Spring Forward festival, Sofija, Bugarska, 23. – 25. ožujka 2018.

  • Leon & the Wolf, Grčka: Opus, kor. Christos Papadopoulos

    O grčkom koreografu Christosu Papadopoulosu (Leon & The Woolf) ćemo zasigurno još slušati, a nadam se njegove predstave i gledati u Hrvatskoj. Da je riječ o koreografskoj zvijezdi u usponu može potvrditi njegova ponovna selekcija među dvadeset novih autora europske Aerowaves mreže, nakon što je u istu izabran 2016. Manje je više krilatica je koja sumira njegovu poetiku. I prethodni Elevedon i novi rad Opus, kojeg je izveo na Aerowavesovom Spring Forward festivalu u Sofiji prošlog vikenda, sofisticirane su koreografije za grupu plesača koje inzistiraju na postupnom usložnjavanju jednostavnih pokreta. Premda su jedva primjetni pomaci tijela u mantričnom ritmu naizgled mašinski, njegove su koreografije humanističke. U Opusu plesači (Amalia Kosma, Maria Bregianni, Georgios Kotsifakis i Ioanna Paraskevopoulou) utjelovljuju Bachovu Umjetnost fuge, pri čemu je svaki pojedinačno upravljan jednim instrumentom, svaki je ton novi pokret, što zahtijeva iznimnu koncentraciju i plesača, no ne i publike koju izgleda želi (dodatno) hipnotizirati. Papadopoulos ovim trodimenzionalnim crtovljem ipak uspijeva uvući gledatelja unutar kompleksne Bachove glazbene strukture, kako bi, ako ništa drugo, zajedno mogli cijeniti njezinu matematičku ljepotu.
    Premier Stratagème: Forecasting, autori Barbara Matijević & Giuseppe Chico
    Spring Forward festival održavao se ove godine od 23. do 25. ožujka u Sofiji u suorganizaciji s Plesnim centrom Derrida kao domaćinom. Među dvadeset autora predstavila se i hrvatska plesna i izvedbena umjetnica s francuskom adresom, Barbara Matijević, koja zajedno s Giuseppeom Chicom čini Premier Stratagème. Njihov rad Forecasting premijerno je izveden još 2011., u Zagrebu smo ga imali priliku vidjeti 2013. godine na Platformi HR, a od tada kontinuirano gostuje diljem svijeta. Tako da krilaticu novi autori u slučaju Aerowavesa treba uzeti sa zadrškom.

    No Forecasting jest i dalje svježe autorsko promišljanje koje osim što itekako na scenu stavlja aktualne teme suvremenog čovjeka, na zanimljiv način proširuje granice suvremenog plesa i što on sve danas može biti. O predstavi sam iz kuta uporabe ekrana već kratko pisala (Koreografiranje (elektorničke) slike, Kretanja 21, 2014., str. 51), a riječ je o duhovitom i inteligentnom duetu Barbare Matijević s prijenosnim računalom u kojem je ona ekstenzija slike na ekranu, a bavi se fenomenom YouTube videa odnosno začudnim načinima na koje ih ljudi danas koriste i kakvu sumanutu sliku o čovječanstvu pritom ostavljaju za budućnost. Barbara Matijević se osim toga u Forecastingu potvrđuje kao izvrsna glumica, jednako besprijekorna u engleskom izgovoru kao i u scenskom pokretu. Bila je to, po meni, jedna od boljih predstava festivala, kojem se ove godine potkrala i nekolicina onih upitne kvalitete.
    touching.just, kor. Aris Papadopouloas, Martha Pasakopoulo, foto: Manos Arvanitakis
    Osim što su generalno nezahvalni kao forma, muško-ženski dueti bili su lošiji dio programa. Prije svega zato što su uglavnom utemeljeni na stereotipnim rodnim ulogama i predvidljivo koreografirani, kao kod finskog Valtterija Raekallioa (Raekallio Corp) u nježnom pa nasilnom Rehearsal on Love i lokalnog bugarskog autora Jivka Jeliazkova (Derida Company) u F 63.9, gotovo pa robotičkoj varijanti prethodno spomenute predstave, gdje je čak i izvedba Yasena Popova bila ispod profesionalne tehničke razine. Možda je zbog tog konteksta vrckavi touching.just Grka Arisa Papadopouloasa i Marthe Pasakopoulou djelovao okrepljujuće dobro kao gegajući put k zbližavanju dvoje ravnopravnih i jednako uvrnutih likova. Duet pak dvojice plesača u Scarabeo, angles and the void čiji je autor Andrea Costanzo Martini iz Italije, prijateljsko je nadmetanje u stilu crtanih filmova, no na silu duhovito i izgubljeno u magli koja se i pojavljuje negdje u drugoj trećini predstave. Iako je jedna od tema kritičarskih panel diskusija tijekom festivala bila Što ne valja sa solom?, s obzirom na gore navedeno pravo je pitanje Što ne valja s duetima?
    Sandman: A Moment, kor. Sabine Molenaar, foto: Robert Benschop
    Solo su radovi zapravo rasvijetlili nekolicinu ekscentričnih koreografskih rukopisa, s tipičnim nedostatkom dramaturško-redateljskog oka. Mađarica Rita Góbi je žena-ptica u znanstveno sterilnim, ali zanosnim titrajima zglobova (Volitant), a Belgijanka Sabine Molenaar u A Moment izvještačeno je tijelo koje puže iz noćne more, izlomljeno, jezivo, pomalo lynchevski. Na sličan se način s percepcijom poigrava i Talijanka Luna Cenere u izvedbi Kokoro čije nago tijelo prolazi kroz već toliko puta viđene transformacije između skulpture i životinje, poznatog i stranog. Nabrijana Dankinja Hilde Ingeborg Sandvold u Dans, for Satan bez dlake na jeziku konfrontira seksualne maštarije o ženama, no njezin se rad doimao nedovršenim. Španjolac Jesús Rubio Gamo je s Ahora que no somos demasiado viejos todavía možda imao razlog za izlazak na scenu i nešto što je htio komunicirati, ali to nije uspjelo doprijeti do publike u nažalost neadekvatno prevelikom izvedbenom prostoru za njegovu vidno vrlo intimnu i furioznu borbu, krikove i bolne izraze lica. Za razliku od njega, Nijemac Mathis Kleinschnittger u Grrr, I'm Dancing vrlo je agresivan u svom prilično bahatom nastupu s plišanim medvjedima, prepunom deranja i hrkanja, u kojem ne skriva da nema što za reći, želeći valjda biti provokativan prema našim očekivanjima, a zapravo ispada neukusan i dosadan.
    Blanks, kor. Ingrid Berger Myhre, foto: Sara Anke
    Uz Forecasting su samo još dva sola bila cjelovito promišljena djela. Likes Španjolke Núrie Guiu Sagarra je kao i Barbara Matijević nadahnut YouTubeom, a uspoređuje yoga tutorijale s fenomenom cover dancea (kopiranja koreografija iz popularnih glazbenih spotova), rasvjetljavajući zavodljivim istezanjem njihovu sličnost u komercijalizaciji tijela, kroz svojevrsni lecture preformance koji se pretvara u peep-show. Šarmantna i zaigrana Norvežanka Ingrid Berger Myhre u Blanks nepretenciozno nas i vješto različitim scenskim sredstvima poput sjena, teksta, pantomime, zvuka i oblikovanja balona suočava s prazninom na sceni i izlaže brojne primjere u kojima je gledateljska imaginacija ključan sastojak recepcije.

    Ansambl predstavama dominirali su sve-muški plesači. Dok Fouad Boussouf (Company MASSALA, Francuska) u NASS (Les gens) spaja suvremeni ples s tradicionalnim utjecajima u energičnu i dopadljivu fuziju urbanosti, uz sedmoricu očekivano žestokih muškaraca, a Filipe Lourenço (PLAN-K, Portugal) u Homo Furens epigonski izlaže militaristički dril, Jordan Deschamps u Dédale posve suprotno ogoljuje četvoricu u nježnom, delikatnom poziranju grčkih atleta.
    Insiemi Irreali, Belgija, Wreck – List of Extinct Species, kor. Pietra Marulle, foto: @ Bertrand Nodet
    Vizualno upečatljiva bila je izvedba Wreck – List of Extinct Species u koreografiji Pietra Marulle i izvedbi kompanije Insiemi Irreali iz Belgije. Ogromna crna napuhana vreća kao plesno tijelo suprotstavljena je u tom kontekstu krhkim nagim plesačima koje zaklanja pa izlaže svaki put u drugačijoj konstelaciji, da bi se scenska magija s vremenom obrnula i razotkrila svoju mehaniku sve do razine prepuštanja vreće publici na isprobavanje. Ova izvedba, koja vjerojatno bolje funkcionira u otvorenom prostoru, ipak je samo zabavljački atraktivna, ne više od toga.

    Festival je prigodno zatvorila ekstatična predstava Brother koju je koreografirao Portugalac Marco da Silva Ferreira. Možda smo na rave partyju, možda usred kakvog flash moba, na trenutke i među indijanskim ili afričkim plemenima pri kakvom plesnom obredu. Grupa androginih plesača u kričavim patchwork kostimima i maskama kao da je ispala iz Mad Maxa u nezaustavljivom je nadmetanju s ritmom kojeg nabija glazbeni beat. Ova metafora današnjeg tempa življenja ili naprosto ilustracija ljudskog nagona za (slijepim) priključivanjem masi zaista teško gledatelja ostavlja mirnim u sjedalu, ali isto tako s vremenom samu sebe iscrpljuje.
    Góbi Dance Company, Mađarska: Volitant, kor. Rita Góbi, foto: Marcell Piti
    Zaključno, Spring Forward festival, odnosno Aerowaves selekcija za 2018., zanimljivija mi je u segmentima koji vrlo prošireno koriste područje koreografije i zalaze u druge forme i koncepte kao što to rade Barbara Matijević & Giuseppe Chico, Núria Guiu Sagarra i Ingrid Berger Myhre. Izuzev Christosa Papadopoulosa, koreografi plesačkim tijelom samim, uvjetno rečeno, ili teško odlaze dalje od puke reprezentacije ili ostaju na dosjetljivoj skici.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA,hr, 4. travnja 2018.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

...zabilježili smo