U znaku Andreja Sorokina

Gostovanje: Državno baletno kazalište Leonida Jakobsona, Sankt Peterburg, Ludwig Minkus, Don Quijote, kor. Johan Kobborg (prema Mariusu Petipau); Adolphe Adam, Giselle, kor. Marius Petipa (u HNK-u u Zagrebu, 8. i 9. svibnja 2018.)

  • Državno baletno kazalište Leonida Jakobsona, Sankt Peterburg: Ludwig Minkus, Don Quijote, kor. Johan Kobborg (prema Mariusu Petipau), foto: www.yacobsonballet.ru

    Prijateljstvo dvaju gradova, Sankt Peterburga i Zagreba, započeto 1968. godine i obnovljeno 2016., slavi ovoga lipnja pedesetu obljetnicu prijateljstva gostovanjem baletnih predstava što je najbolji način – dakako za ljubitelje baletne umjetnosti kojih kod nas ima mnogo, pa je uz strane turiste, domicilne gledatelje i one koji su radi tog gostovanja ciljano doputovali u Zagreb, gledalište nacionalnog kazališta bilo dupkom puno.

    U protekle dvije sezone Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu ugostilo je dva programa ruskih umjetnika, oba koncertnog karaktera. Uz mnoštvo pohvala i divljenja publike i kritike, mogla se čuti i pokoja želja za nastupom cjelovite predstave po mogućnosti novih koreografskih imena koje naša publika ne poznaje. Organizatori su uslišali naše želje i napokon doveli dvije predstave, doduše ne suvremenih ruskih koreografa, ali svakako koreografa čije je ime u cijelome svijetu sinonim za klasičnu baletnu umjetnost. Ovo gostovanje osim što slavi prijateljstvo dvaju gradova i naroda, izabranim naslovima odaje počast velikom majstoru baleta Mariusu Petipau, uz 200. obljetnicu njegova rođenja.
    Državno baletno kazalište Leonida Jakobsona, Sankt Peterburg: Ludwig Minkus, Don Quijote, kor. Johan Kobborg (prema Mariusu Petipau), foto: www.yacobsonballet.ru
    Državno baletno kazalište Leonida Jakobsona iz Sankt Peterburga predstavilo je dvije koreografije Mariusa Petipaa koje su temeljem današnjih izvedbi Adamova baleta Giselle i Minkusova Don Quijota. To kazalište njeguje vrlo zanimljiv repertoar u koji su uključena djela dobro poznatih klasičnih ostvarenja kao i djela samoga osnivača kazališta, koje danas nosi njegovo ime.

    Leonid Jakobson (1904-1975) djelovao je u tadašnjem Lenjingradu kao koreograf hrabrih poteza i pogleda na plesnu umjetnost. Bogatstvo njegove mašte odvelo ga je u raznolike mogućnosti oslobađanja tijela klasične baletne odjeće i obuće, slobodnijega pokreta i odnosa unutar kontakata plesnih partnera. Autor je velikog broja kratkih brojeva izražajne dramaturgije koje je spojio u cjelovečernji rad pod nazivom Koreografske minijature, koji ga je proslavio. Zatim je osnovao svoje baletno kazalište koje je povremeno djelovalo pod istim imenom, a danas nosi ime svojega osnivača.
    Državno baletno kazalište Leonida Jakobsona, Sankt Peterburg: Ludwig Minkus, Don Quijote, kor. Johan Kobborg (prema Mariusu Petipau), foto: www.yacobsonballet.ru
    U prve večeri gosti su nam predstavili balet Ludwiga Minkusa Don Quijote, čiju koreografiju i libreto, prema Petipau, potpisuje poznati danski plesač Johan Kobborg koji poslije uspješne plesačke gradi novu, a sudeći po ovoj predstavi – uspješnu koreografsku karijeru. Predstava je prvi puta postavljena 1869. godine za Boljšoj teatar u Moskvi, a nekoliko sezona kasnije 1871. i za Marijinski teatar u Sankt Peterburgu. Od tada je djelo preživjelo brojne preinake od kojih je najuspješnija bila ona Aleksandra Gorskoga koji uz Minkusovu glazbu ubacuje i poneki novi glazbeni broj skladatelja Eduarda Napravnika i Antona Simonea.

    Ma koliko protivnici Minkusove glazbe imali argumenata, ona je ipak sjajna podloga za ples, a Kobborg ju je znao iskoristiti gradeći veseli plesni izraz na mladim i očito uvijek nastupa željnih plesača Jakobsonova kazališta. Oni su s pozornice prštali radošću, optimizmom, zanatskim umijećem karakternog plesa koji je odmah prešao i na publiku te su se u pauzi između činova mogla vidjeti samo ozarena lica uz komentar koliko se uživa. Svaki dobar kazališni djelatnik drži se načela da predstavu kreiraju i sporedni likovi, a ne samo glavni, pa Kobborg, osim što na pozornicu stavlja lik samoga pisca Cervantesa iz čije knjige izviru likovi koji tvore radnju djela, osobitu pozornost posvećuje sporednim likovima. Vidjeli smo duhovite nastupe Sancha Panze (Leonid Hrapunsky), vjernoga pratitelja Don Quijota – viteza tužnog lika (Sergej Davidov), Gamacha (Tasman Devide) kao neželjenog mladoženje, a u njihovom smo brižljivo izrađenom mizanscenu mogli samo uživati. Niti jedne suvišne geste, nigdje pretjerivanja.
    Državno baletno kazalište Leonida Jakobsona, Sankt Peterburg: Ludwig Minkus, Don Quijote, kor. Johan Kobborg (prema Mariusu Petipau), foto: www.yacobsonballet.ru
    Početna scena dolaska toreadora predvođenih temperamentnim Andrejem Gudimom u potpunosti je razgalila publiku. Ništa manje atraktivna bila je i Mercedes – ulična plesačica koju je utjelovila Elena Černova, balerina koliko tehnički stabilna toliko i umjerena u izražavanju svojega temperamenta, u ulozi u kojoj balerine često pretjeraju. Sofija Matjušenskaja donijela nam je Kitri, veselu i zaljubljenu djevojku koju žele silom vjenčati za smiješna mladića, s puno sigurne tehnike, šarma i mladenačke iskrenosti. Njezino ime valja zapamtiti i nadati se ponovnom susretu. Skladni dueti kojima predstava obiluje s partnerom Andrejem Sorokinom kao Basileom pokazali su njegove zavidne partnerske mogućnosti u visokim podrškama. Osim te, za ovu ulogu neophodne spremnosti, pokazao je Sorokin preciznu tehniku pirueta, skokova uz vrlo elegantan rad ruku, izazvavši simpatije u komičnim trenucima prvoga čina vrhunskom tehnikom.

    Dvije prijateljice (Anna Skvorcova i Ekaterina Jaljinskaja) u svakoj svojoj pojavi plijenile su veseljem i vrhunskom uvježbanošću. Prizori u krčmi ili ciganskom taboru potvrdili su visoku razinu mogućnosti ansambla i nesvakidašnje veselu atmosferu na pozornici. Scena Sna potvrdila je vrhunsko vladanje klasičnom manirom, ujednačenom i skladnom, kako solista tako i cijeloga ženskog ansambla.
    Državno baletno kazalište Leonida Jakobsona, Sankt Peterburg: Ludwig Minkus, Don Quijote, kor. Johan Kobborg (prema Mariusu Petipau), foto: www.yacobsonballet.ru
    Koreograf Kobborg varijaciju Vile drijada dodjeljuje uličnoj plesačici Mercedes, a Elena Černova se i u tom činu besprijekorno nosila sa zahtjevnim tehničkim zadacima. Varijaciju Kitri Sofija Matjušenskaja donosi s velikom lakoćom, pa bi se manje upućenima u klasični balet učinilo kako to i nije tako teško. Eh, kad bi tako bilo… Amor mlade Nurije Kartamisove uz neke sitnije pogreške bio je lepršav i dopadljiv tim više što nas programski listić upućuje kako je to njezin prvi nastup u zahtjevnoj varijaciji.

    Posljednji čin uvijek se čeka s posebnom radoznalošću kao vrhunac predstave. Ovaj završetak bio je pravo slavlje plesa svih sudionika koji su vidljivo uživali. Dvije prijateljice u teškom zadatku zajedničke varijacije koju u drugim verzijama pleše jedna balerina bile su do te mjere usklađene da su se doimala kao blizanke. Pas de deux završnoga čina između Kitri i Basilia potvrdio je visoku izvedbenu razinu tih plesača koje ni najteži elementi varijacija i coda nisu, poslije tri čina aktivnoga plesa nimalo umorili. Naprotiv, svježina kojom su završili predstavu sigurnim fuettesima za balerinu i grand piruettom za plesača odavala je dojam da bi mogli još malo plesati. Svježa je i razdragana bila i publika, a aplauz iskren i topao bez navijačkih strasti.
    Državno baletno kazalište Leonida Jakobsona, Sankt Peterburg: Ludwig Minkus, Don Quijote, kor. Johan Kobborg (prema Mariusu Petipau), foto: www.yacobsonballet.ru
    Koreografija Johana Kobborga uvažava predložak Mariusa Petipaa uz neznatne dramaturške i koreografske intervencije što je očekivano jer baletna tehnika stalno napreduje. Vrlo lijepa scenografija (Jerome Kaplan) osobito scene Sna, bila je često u sukobu s kostimima intenzivnih boja te se ponekad sve stapalo u šarenilo koje plesačima nije išla na ruku. Bila je to večer u kojoj smo uživali u plesu te radosni otišli iz kazališta. Vitez tužnoga lika nije se te večeri borio s vjetrenjačama, jer su one u ovoj verziji kao scenski element izostale, možda smo baš zato doživjeli toliko zadovoljstva, jer je vjetrenjača izvan kazališta i tako previše.

    Sljedeće večeri na programu je bila romantična predstave Giselle s jednako razdraganim ansamblom. Ta je predstava popularna u svim kazalištima i ne silazi s repertoara od svoje praizvedbe 1841. godine, koju su koreografirali Jean Coralli i Jules Perrot na glazbu Adolphea Adama s Carlottom Grisi u naslovnoj ulozi. Petipa je napravio svoju verziju na koju se do danas oslanjaju mnogi koreografi radeći klasični oblik te tužne priče o zaljubljenoj i prevarenoj djevojci.
    Državno baletno kazalište Leonida Jakobsona, Sankt Peterburg: Adolphe Adam, Giselle, kor. Marius Petipa, foto: www.yacobsonballet.ru
    Uvježbanost ansambla u prvome činu krasio je pas de deux u rijetko dobroj, gotovo briljantnoj izvedbi Ekaterine Jaljinskaje i Kirilla Vičužanina. Ansambl vila u drugome čina imao je malih poteškoća s prostorom u plivajućim arabesqueima no izvedba ansambla bila je za svaku pohvalu. Ulogu Giselle plesala je Alla Bočarova koju poznajemo iz prošlogodišnjih gostovanja peterburških umjetnika. Krhke figure i stabilne tehnike, osobito brižljivo biranih poza u drugome činu, koje su karakteristične za taj romantični stil imala je nešto sitnih neprilika s veznim koracima, dok u sceni ludila nije ostavila očekivan dojam na gledatelje. Andrej Gudima kao šumar Hilarion uspješno se nosio sa zahtjevnim tehničkim elementima i svojim je glumačkim darom ostvario lik zaljubljena mladića mučena ljubomorom. Myrta u interpretaciji Anne Skvorcove bila je samo na razini solidno obavljena posla, dok je grof Albrecht bio iznenađenje večeri. Umjesto najavljena Stepana Demina kojega je bolest omela u nastupu, mogli smo ponovno uživati u eleganciji Andreja Sorokina, kojega prethodne večeri otplesani Don Quijot nimalo nije zasmetao da se ponovno predstavi sigurnom i kontroliranom tehnikom, osobito u završnoj codi koja ostaje za pamćenja. Iste je večeri taj mladi plesač, odlukom Ministarstva kulture Rusije promoviran u status zaslužnog umjetnika, pa će mu Zagreb u kojemu je i on već boravio, zasigurno ostati u lijepom sjećanju.
    Državno baletno kazalište Leonida Jakobsona, Sankt Peterburg: Adolphe Adam, Giselle, kor. Marius Petipa, foto: www.yacobsonballet.ru
    Dvije raznolike večeri ovoga zanimljiva kazališta otvaraju apetite publike. Željeli bismo vidjeti koreografije samoga Leonida Jakobsona i još mnogih drugih koreografa današnje Rusije. Vjerujući kako će se suradnja dviju zemalja i dalje nastaviti, mogli bismo to i doživjeti. Rusija, osim najslavnijih Marijinskoga i Boljšoj teatra, ima još mnogo drugih baletnih kazališta koja imaju puno toga za ponuditi. Sudeći prema zanimanju i reakciji publike klasičnoga baleta nikada nije previše.

    © Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 13. lipnja 2018.

kritike i eseji

...zabilježili smo