Elastičan prostor virtualne scenografije

35. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 6. – 12. lipnja 2018.: Pixel, autori Adrien M i Claire B

  • Pixel, autori Adrien M i Claire B, foto: © Krunoslav Marinac

    Posljednja predstava 35. Tjedna suvremenog plesa izvedena je 12. lipnja u Zagrebačkom kazalištu mladih. Iako posljednja, karte za nju bile su rasprodane u gotovo jednom danu pa je šteta što je organizator nije imao priliku ponoviti jer bi zbog svoje atraktivnosti zasigurno privukla još više posjetitelja. Radi se o predstavi Pixel francuskog koreografa alžirskih korijena Mourada Merzoukija koji je u suradnji s digitalnim umjetnicima Adrienom Mondotom i Claire Bardainne osmislio koreografiju za svoj ansambl Cie Käfig. Ansambl sačinjavaju mahom plesači snažne suvremene i hip hop tehnike koji su ujedno i cirkuski artisti različitih vještina a jedina plesačica u predstavi je ujedno i kontorcionistička umjetnica. Već sam sastav ansambla upućuje na to da je koreografija svojevrstan meltingpot različitih plesnih i cirkuskih vještina a zajednička crta im je velika umješnost izvođača. Povezanost s cirkusom nije začuđujuća kada govorimo o Mouradovoj umjetnosti jer on sam od malih nogu trenira cirkuske i borilačke vještine no poseban sukus ovoj predstavi daje interaktivna digitalna projekcija kojom plesači upravljaju.

    Virtualna scenografija reagira na pokrete plesača bilo da prati njihov smjer ili se raspada u zamišljenom dodiru s tijelom, radi valove kako se plesači približavaju mreži ili staju na nju. Može se i rastvoriti kada plesači prilaze mreži ili naglo stvoriti zidove iz ničega i iznenada ih zarotirati. U srazu s tako agilnim i dinamičnim prostorom koreograf i plesači prisiljeni su istraživati interakciju putem atraktivnih akrobacija te osjetiti i prenijeti novonastalu energiju i novu poetiku proizašlu iz dodira virtualnog i stvarnog svijeta. Svijet Pixela je elastičan crno-bijeli prostor koji se u trenu može promijeniti – dižu se virtualni zidovi, stvaraju pukotine u podu ili veliki stojni valovi po kojima se plesači nastoje kretati. Plesači se bore sa svjetlosnom kišom, preskakuju jureće valove, kao da putuju kroz vrijeme... Sve im to omogućuje suvremena tehnologija koja u simbiozi s izvođačkom kvalitetom oduševljava publiku vizualnom virtuoznošću.

    Plesači odgovaraju izazovu nizom bravuroznih kombinacija suvremene plesne tehnike ili hip hop stila, te nizom akrobatskih etida kao npr. s velikim prstenom ili egzibicijama na koturaljkama. Sve to prati diskretna glazbena podloga koju je skladao Armand Amar no koja na žalost povremeno postaje previše monotona te više zamara nego što aktivno potiče radnju. No zato niz interaktivnih trodimenzionalnih projekcija na nevidljivo platno te vještom rasvjetom vođena virtualna scenografija postaju sama nekom vrstom plesa. Tako iz tunela prelazimo u svjetlosnu kišu ili na valovito more, iluzije koje plesači svojim kretanjem još više potenciraju. Prednosti digitalne tehnologije su mogućnosti brzih i fascinantnih izmjena scenografija i dramaturških situacija, a dobro došlo smirenje donose solistički brojevi uklopljeni u male svjetlosne niše u kojima koreograf do krajnosti iskorištava virtuoznost izvođača.

    U samoj koreografiji teško je pratiti neku fiksnu dramaturšku nit, sličnost i prelazi pojedinih brojeva dovoljno su konzistentni ali izostanak jasne dramaturške linije umanjuje cjelokupni dojam predstave. U tom nizanju iako odličnih plesnih brojeva predstava na moment gubi tempo i šteta što se koreograf nije poigrao s višeslojnošću materijala i konzekventnije razvijao svoje zamisli.

    Publika fascinirana vizualnim doživljajem ali i oduševljena trudom i vještinom nagradila je plesače i digitalne umjetnike dugotrajnim pljeskom. Više se zaista ne možemo zavaravati da tehnologija ne utječe na našu percepciju stvarnosti (ponekad i na našu štetu) zato što je vizualni dojam ove predstave još dugo titrao pred našim očima.

    © Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 20. lipnja 2018.

kritike i eseji

...zabilježili smo