U fazi antropocena

58. Annale; Priroda, društvo i druge priče, Poreč, 2. kolovoza – 15. rujna 2018.

  • Nora Turato: Leaning is the new sitting, performans, foto: Andi Bančić

    Porečki 58. Annale na temu Priroda, društvo i druge priče otvoren je 2. kolovoza u Istarskoj sabornici i Maloj galeriji, a u koncepciji ovogodišnje izbornice Nataše Ivančević, povjesničarke umjetnosti, pomoćnice ravnateljice i muzejske savjetnice u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Nataša Ivančević odabrala je radove 34 suvremenih umjetnika/ica koji tematiziraju prirodu, kako ističe, kao mjesta fizičkog i mentalnog prostora te kao otisak društvenih, povijesnih, ideoloških, egzistencijalnih, kulturoloških, rodnih i drugih priča. Radovi su razdijeljeni u šest tematskih cjelina, iako dakako među njima postoji tematska protežnost. Na samom otvaranju izložbe prikazan je film Kamen francuske umjetnice i redateljice Florence Lazar koji tematizira opasnu etnonacionalnu priču Emira Kusturice o njegovu lažnom Kamengradu-Andrićgradu i zaboravljenim muslimanskim žrtvama u posljednjem ratu. U kratkom razgovoru upriličenom nakon (prve u regiji) projekcije filma, redateljica je Kusturičin projekt Kamengrada, među ostalim, odredila kao novu vrstu genocida.

    Nadalje, na otvorenju izložbe mogli smo pogledati i performans Leaning is the new sitting umjetnice Nore Turato, koja trenutno boravi u Amsterdamu na rezidenciji pri Rijksakademie van Beeldende Kunsten. Upravo su navedena dva rada otvorila i razmatranje prirode kao pojma kojim definiramo ne samo fizički svijet, kako ističe izbornica, nego i uvjete naše fizičke, političke, društvene i metaforičke interakcije. Navedeno je Nora Turato demonstrirala u svom verbalnom performansu na engleskom jeziku kao živa, govoreća skulptura na razmeđu glumačke reprezentacije i prezentacije umjetnosti performansa s kritikom antropocena što se tiče međuljudskih odnosa – „Sentiment is OK, sentimentality is not.“ Tako je kritičarka Hettie Judah u online časopisu Frieze navedeni performans tematski povezala s najnovijom knjigom New Dark Age: Technology and the End of the Future (2018) vizualnoga umjetnika i književnika Jamesa Brindela u kojoj autor detektira da smo u ovoj hipertehnologijskoj stvarnosti i tehnokraciji izgubljeni u moru informacija, da smo sve više podijeljeni fundamentalizmom, jednostavnim i jednostranima naracijama/propovijedima, teorijama zavjera i postčinjeničnom politikom.
    Robertine Šebjanič: Aquatocene / Subaquatic Quest for Serenity, stakleno-zvučna instalacija, foto: Andi Bančić
    Najveća cjelina izložbe Umjetnost u razdoblju antropocena sabire radove umjetnika/ica koji detektiraju ekološku predapokalipsu jer će, prema prognozama, na primjer do 2048. godine svjetska mora i oceani nažalost ostati bez biljnih i životinjskih vrsta. Naime, doba u kojemu više preživljavamo nešto što istinski, punim plućima, srčano živimo, poznato je kao antropocen (era ljudskoga utjecaja), kako su ga imenovali atmosferski kemičar Paul J. Crutzen i biolog Eugene Stoermer opisujući novu epohu Zemljine povijesti. Ističu, naime, da je holocen, geološka epoha koja je započela prije dvanaest tisuća godina (prema Međunarodnoj uniji geoloških znanosti službeno se još uvijek nalazimo u holocenu), sada u fazi antropocena gdje je čovjek postao ambivalentna figura koja može ili zaštiti ili pak uništiti cijeli planet. Istina, Crutzen, danas poznat kao „Gospodin Antropocen“, navedeni je termin, ironijsku i metaforičku kovanicu, primijenio pod navodnicima.

    U tom kontekstu izdvojila bih rad ljubljanske multimedijalne umjetnice Robertine Šebjanič koja od 2016. godine hidrofonom snima zvukove podvodnog svijeta, dokumentirajući bogatstvo zvukova koje stvaraju podvodne životinjske vrste, no jednako tako i zvučno zagađenje koje je posljedica ljudskog djelovanja. Tako smo mogli poslušati zvučnu kompoziciju Aquatocene / Subaquatic Quest for Serenity koja je nastala, kako u opisu rada ističe umjetnica, miksanjem zvukova koje stvaraju stanovnici podmorja, zvukova vode i buke nastale ljudskim djelovanjem (zvuk je produciran na gramofonskoj ploči). U kontekstu širenja svijesti o očuvanju prirodne zvučne ravnoteže za sigurnost morskih životinjskih vrsta, Robertina Šebjanič surađuje sa stručnjacima iz raznih područja humanističkih i prirodnih znanosti te umjetnosti.
    Zrinka Barbarić: Majka, instalacija-mixed media, foto: Andi Bančić
    Nadalje, mogli smo jednako tako poslušati zvučnu instalaciju Dark Drops, gdje smo sami, otvaranjem čepića na staklenim bočicama (stakleno-vodena instalacija nalik je na eterični laboratorij), mogli rekreirati zvukove koji nastaju kapanjem vode u špiljama. Spomenula bih još instalaciju Majka (2017. instalacija-mixed media, biološki materijali – umrle životinje, kukci, biljke, tekstil i papir ambijentalne dimenzije) umjetnice Zrinke Barbarić, gdje namjerno ne koristim specistički glagol uginuti jer brisanjem dihotomije priroda i društvo, kako to navodi npr. američka teoretičarka za prava životinja Joan Dunayer, moramo protegnuti i na brisanje lingvističkoga specizma koji je izvor opresije prema svim drugim bićima. Riječ je o instalaciji-kolijevci s bijelim zavjesama, draperijama, složenim medvjedićima u košari, gdje taj djetinji ikonogram razotkriva da je deset medvjedića sačinjeno iz osušenih, prešanih tijela umrlih biljaka i kukaca, životinja koja umjetnica pronalazi u okolici svoga studija u Žrnovnici. Preko alkemijske pretvorbe biljnoga i životinjskoga svijeta u ikonogram djetinjstva – medvjedića, umjetnica uvodi i priču o stereotipima o ulozi majčinstva gdje je posvetu svim tim umrlim životima životinja umjetnica odala brižnim vezovima njihovih oblika na bijelim zavjesama koje okružuju instalaciju.

    Priču o prirodi i društvu ovom prigodom možemo zaokružiti skulpturom Isječak rijeke (1959./1960.) Ivana Kožarića, nastalom u fluxus maniri, odnosno kao što navodi Nataša Ivančević: „Oblikovati isječak rijeke iracionalan je pothvat jer se tekućina zdravorazumski ne može materijalizirati. U tom se pristupu očituje duh nihilizma, apsurda i protesta protiv etabliranih vrijednosti, koje su gajili članovi grupe Gorgona.“

    Završno, prizvala bih tezu Murraya Bookchina o ekologiji slobode, odnosno da antropocentrična dominacija nad prirodom proizlazi iz realne dominacije čovjeka nad čovjekom, što je to demonstrirala navedena izložba kroz svih šest segmenata (Umjetnost u razdoblju antropocena i segment Konstruiranje prirodom najveće su cjeline). Odnosno kao što je to na izložbi dokumentirao fotografskim ciklusom Udaljen od ljudi (Clear Of People, 2012.-2017.) britansko-poljski fotograf Michal Iwanowski – „Ne postoji nevino mjesto na Zemlji.“

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 24. rujna 2018.

kritike i eseji