Umjetnost dostupna svima

Festival Perforacije, 11. lipnja – 13. kolovoza 2018.: Koprivnica, 14. srpnja 2018.

  • Nebojša Vuković: Cipelar, performans, foto: Petra TravinićOve godine Perforacije su prvi put održane u Koprivnici gdje od 2014. godine, kada je pokrenut FIUK, mlada alter-scena vodi izuzetno bogat program, prema recepturi kada neće grad, onda je red da se sami za sebe pobrinemo. Tako je nakon Dubrovnika, Splita, Rijeke i Zagreba, koprivnički program Perforacija 14. srpnja otvoren performansom Cipelar Nebojše Vukovića, koji kao hodajuća živa skulptura (nalik na zvončara s cipelama) reagira na ekonomsku emigraciju mladih kojoj svjedočimo svakodnevno diljem psihotične naše. I dok se odvija migrantska, humanitarna kriza, paralelno uz svesrdnu podršku političkoga kretenizma, vidljiva je ekonomska migracija mladih koji odlaze trbuhom za kruhom u neka perspektivnija mjesta. I dok je tako hodao koprivničkim ulicama i sretao prolaznike i namjernike (odličan je bio susret s barjaktarima jedne svatovske povorke tog subotnjeg popodneva) stvarao se začudan sklop susreta tog hodajućega cipelara koji je na megafonu izvikivao na svome putešestviju neartikulirane poruke onima koji kao i svatovski barjaktari ostaše u neperspektivnosti. Nebojša Vuković pritom je odlično složio taj konglomerat gas maske, navijačke majice (u duhu nogometnoga srčanoga zanosa), zvončarskoga animalnoga motiva s iznošenim, razgaženim cipelama koje su mu vezane oko struka (simbolika svih cipela domaćih cipelara koje su ostavili odlaskom u inozemstvo) te upozoravajućim megafonom o bijegu iz neartikuliranoga kretenizma i izvikivanje cijena ostavljenih cipela.
    Ksenija Kordić: Feministički niqab, performans, foto: Petra Travinić
    Ksenija Kordić performansom Feministički niqab isto je tako preuzela izvedbu hodajuće i upozoravajuće žive skulpture (prošetala je koprivničkim ulicama u bijelom nikabu na kojemu je ispisala feminističke poruke), demonstrirajući time vrlo otvoreno odnos feminizma i islama kroz njihovu opoziciju (neo)liberalizmu. Odnosno umjetničinim: „Niqab sam ispisala citatima radikalno feminističkih autorica i ponegdje ukrasila simbolom žene ili Venere. Bijeli niqab je stoga bio i tehnološka nužnost jer bi pisanje na crnom platnu bilo znatno teže, ali bi imalo i drugačiju političku poruku, budući da je crna boja – boja političkih pokreta koji nisu u skladu s idejom performansa, a to je re-aproprijacija niqaba u feminističke svrhe, te je verizam suvišan.“ Na moje pitanje: „Kakvo je Vaše shvaćanje položaja žena danas, kada Afrodita slovi kao pin-up girl, a neke se mlade djevojke boje feminizma?“, umjetnica odgovara: „Za razumijevanje opresije žena danas, nužno je razumjeti neoliberalnu kapitalističku ideologiju, jer je to ono što uglavnom oblikuje taj problem, iako on drugačije izgleda u različitim geopolitičkim i kulturnim centrima. U tom smislu je ovaj performans pokušaj premošćivanja tih kulturnih razlika da bi se bolje razumio cilj borbe i neprijatelj ženskog oslobođenja. Fragmentiranje perspektive njezinom subjektivizacijom i individualizacijom, dovodi do toga da je feminizam, ali i svaki drugi oblik politike, ridikuliziran, te se čak namjerno ne razlikuje ekstremizam od radikalizma. U to pripada i antifeministička propaganda koju kreiraju i desni i liberalni i lijevi, što samo dokazuje koliko su sve tri političke snage korumpirane (iako je ljevica, naravno, jedini put za feminizam, kao što je i feminizam jedini put za ljevicu)."
    Bojan Koštić: Transfiguracije, videoinstalacija, foto: Petra Travinić
    Večer koprivničkoga izdanja Perforacija zatvorena je videoinstalacijom Transfiguracije koprivničkoga multimedijalnoga umjetnika Bojana Koštića kojom kroz istraživanje, kako ističe u opisu videoinstalacije, transformativne naravi svakodnevnih rituala prikazuje slow portrait u ikoničko-sakralnoj formi (model: Petra Travinić), uz prateću ambijentalnu skladbu Ivana Grobenskog. Kao prostor svoje videoinstalacije umjetnik je odabrao unutrašnjost koprivničke sinagoge, ističući nadovezivanje na De Sagazanov istoimeni performans: „De Sagazanov performans, iako ga nisam gledao uživo, ostaje jedan od meni najdražih performansa koje sam gledao. Kao što De Sagazan nanosi slojeve gline i boje na sebe, isti sam obrazac primijetio kad sam jednog dana gledao svoju djevojku dok se oblačila – u tom svakodnevnom ritualu, kada stavljamo slojeve odjeće na sebe, kao i De Sagazan, bez da znamo kako mi izvana izgledamo, poprimamo razne oblike. De Sagazan može samo naslutiti kako on u kojem trenutku svog performansa izgleda, ali sve što radi tijekom izvedbe je ustvari potaknuto njegovim unutarnjim nagonima, ne estetskim impulsima jer on sebe ne vidi. Na isti način sam pristupio snimanju ovog rada – Petri sam dao instrukcije ili, možda bolje rečeno, koreografiju oblačenja, ali prilikom izvedbe ja, kao autor rada, nisam bio prisutan. Stoga, Petra je prepuštena svojevrsnoj introspekciji prilikom izvedbe, gdje je jedino objektiv kamere služio kao mogući supstitut ljudskom oku, pogledu odnosno publici."

    Pritom valja naglasiti da su programi Perforacija dio inicijative Umjetnost dostupna svima, da je ulaz na programe Perforacija slobodan, što je i više nego dobra inicijativa u doba kada je većina nas prepuštena strategijama Vukovićeva cipelara.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 24. rujna 2018.

kritike i eseji