Na granici iscrpljenosti

19. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 19. – 22. srpnja 2018. (1)

  • Bolero, kor. Jesύs Rubio Gamo, foto: Christoffer Brekne

    Svetvinčenat, uvijek jednako šarmantan istarski gradić, ugostio je po 19. put festival suvremenog plesa. Kiša je u par navrata zaprijetila otvorenim pozornicama, no sve su se predstave održale u određeno vrijeme. Mještani pričaju da se još nije dogodilo da neka predstava bude otkazana zbog lošeg vremena – kroz punih devetnaest godina.

    Festival je na glavnom trgu otvorio plesni par iz Španjolske sa svojom inačicon Ravelova Boléra u koreografiji Jesúsa Rubia Gamoe. Plesači Clara Pampyn i Alberto Alonso svojim neprestanim gibanjem ispunili su čitav prostor pokretima u kojima povremeno prepoznajemo etno elemente. Kako se glazba razvija tako se razvija i njihov odnos. Isprva su ushićeni i skladni, no sve se ubrzava i nema odustajanja. Neprestano gone jedno drugo na nastavak kretanja, i ako jedan plesač želi odustati, drugi ga podstiče i tjera do krajnosti. Repetitivne sekvence postaju sve strasnije, plesači se služe glasom ne bi li olakšali napor i podržali sve snažniji i glasniji Ravelov finale, što im na kraju i uspijeva.
    No Dance, No Paradise, autor Pere Faura, foto: Bernhard Mueller
    Istu večer u Kaštelu Grimani također španjolski autor i izvođač Pere Faura, izveo je osobno utjelovljenje povijesti plesa pod nazivom No Dance, No Paradise, multimedijalnu predstavu u kojoj koristi četiri plesne ikone 20. stoljeća (Gene Kelly u filmu Pjevanje na kiši, John Travolta u Groznici subotnje večeri, Maja Plisecka i Ana Pavlova u divertissimentu Smrt labuda, i Anne Terese de Keersmaeker u predstavi Rosas danst Rosas). Ples na kiši Faura započinje tri puta prepričavajući koreografiju (usput je istjerao i mladi par sa psom koji je lajao na njegov kišobran), svaki puta iznoseći nove duhovite, logične, no i neobične opservacije dok izvodi jednostavan, planetarno popularan plesni broj. U svakom slučaju, ne može se načuditi svemirskoj popularnosti plesa toliko banalnog da gledatelju nije potrebno ništa ni zamisliti. Kod Travolte, autor se pita čiji je pokret – onoga tko je koreografirao, tko ga pleše ili onoga tko ga gleda. Poigravajući se siluetama na zidu tka plesnu kompoziciju koja se provlači kroz čitavu predstavu. Nakon toga Faura ulazi u kostim bijelog labuda i imitira interpretaciju Maje Pliseckaje, što je poveznica s Anom Pavlovom. Koja je za života na pozornici 2000 puta umrla kao labud. Čuli smo i njezine posljednje riječi: „Donesite mi kostim labuda.“ Citat Anne Terese de Keersmaeker vezuje se na promišljanja o živjeti za ples, od plesa, preživjeti s plesom. Koristeći kostim kao znak, autor u ove četiri koreografije upliće i djela iz svoje vlastite plesne povijesti tvoreći zanimljiv, duhovit i dopadljiv kontrapunkt isprepletenih plesnih i video zbivanja na sceni.
    Nine Lives, kor. Marjaterttu Willman
    Drugog dana festivala na trgu je Willman Dance Company iz Finske u koreografiji Marjaterttu Willman izveo duet nazvan Nine Lives koji govori o ženama sa Zapada u globalnom svijetu. Raspravlja se o savršenosti, nepravdi, sreći, nesreći i zadovoljstvu. Iako korektno izvedeno, možda najviše smeta doslovnost iznesenih poruka koje su upućene publici. No zasigurno najsnažniji događaj uslijedio je u drugom dijelu drugog dana festivala. Predstava Josefa Nadja Dark Union u izvedbi EnKnapGrupe iz Ljubljane duboko je dojmila publiku u prepunom Kaštelu. Nadj tim djelom zaokružuje trideset godina stvaralačkog života. Uzimajući iz predstave Pekinška patka iz 1987. samo jednu određenu temu, stvorio je njezinu inačicu koja je poslužila kao temelj nove predstave. Iz razgovora s izvođačima saznajem da je Nadj u stvari prikazao jedan stvarni događaj iz svog rodnog kraja koji vremenom dobiva patinu legende: naime, u Kanjiži postoji svadbeni običaj otimanja mlade u noći vjenčanja, tj. na dan udaje u ponoć je otima njezin muž. Jedan mladić, kradući mladu i zaobilazeći zapreke koje mu postavljaju prilikom bijega, pri izlasku kroz vrata ljubljenoj je djevojci slomio vrat. Emotivno razorna priča započinje scenom: muškarac u crnom odijelu dolazi na sredinu proscenija s punom prozirnom staklenom bocom rakije u ruci. Počne je ispijati, svakim gutljajem produbljujući tragičnu situaciju, bez stajanja, dugo i mučno, do dna.
    Dark Union, kor. Josef Nadj, foto: Andrej Lamut
    U potresnoj priči djevojke i mladići, uvjerljivo i precizno raspredaju mračnu i emotivnu intimnu mitologiju u kojoj se susreću i autor i plesači i, naravno, publika. Tri djevojke odjevene u ženstvene crne haljine obogaćene čipkom, i tri mladića u crnim odjelima, intimnu pripovijest kroz niz izmjena sola, dueta, trija, angažmana cijelog ansambla, pretvaraju u univerzalno umjetničko djelo. Na sceni se istražuje čovjekov odnos sa samim sobom crpeći nadahnuće iz mitova ljudskog roda, isprepliću umjetničke discipline i kulturne reference. Predstava je snažna i dinamična, koncipirana od niza mračnih, dramatičnih slika različite dinamike. Scene koje se izmjenjuju su profinjeno protkane, ulazeći jedna u drugu pažljivo, zastrašujuće sporo nagovješćujući tragediju, da bi potom autor dijelove odsijecao kao nožem, s nestrpljenjem, sirovo i strasno, jer nikakvo zadovoljavanje forme nije potrebno da bi se prikazalo ono što slijedi ili što se zbilo. Plesni izraz proizlazi organski iz tijela i naporan je odraz očajničke potrage za razumijevanjem, suosjećanjem, ljubavi i zaštitom, dok se istovremeno nalazi na granici iscrpljenosti zbog pomirenosti sa sudbinom koju tragični akteri nisu odabrali. Tako su nastale neobične i teške, gotovo cirkuske podrške (omanji plesač drži svojih pet kolega i kolegica na svome tijelu), nošenje mlade u svim položajima na stolici na leđima, nemogući položaji i nagibi u kojima se plesači kreću. Stvaraju se arhetipske slike koje postaju legende i utiskuju se u kolektivno pamćenje.

    Ansambl EnKnapGroupe je vrlo šaroliko društvo. Voditelj Istok Kovač i plesačica Ana Štefanec su iz Slovenije, Luke Thommas Dunne je iz Velike Britanije, Jeffrey Schoenaers i Gilles Noël iz Belgije, dok su Lada Petrovski Ternovšek i Matea Bilosnić iz Zadra. Za međunarodni i tehnički nadmoćan ansambl Nadj je rekao da ga je „ispunio obnovljenom energijom za što je velikim dijelom zaslužna kvaliteta EnKnapGrupe i njezinih plesača“.

    © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 9. listopada 2018.

Piše:

Sanja
Petrovski

kritike i eseji