Zanima me što je to ženska estetika

Intervju: Petra Zanki, izvedbena umjetnica i koreografkinja

  • Petra Zanki, foto: © Tim Summers

    Petra Zanki autorskim se radom počela baviti 2010., ali se na hrvatskoj plesnoj sceni aktivirala gotovo desetljeće prije toga kroz angažman u koordinacijskome timu ekscene, prve otvorene platforme za rad nezavisnih plesnih umjetnika. U međuvremenu, kao izvođačica surađuje s drugim autorima i kolektivima poput Olivera Frljića, Boruta Šeparovića, odnosno Montažstroj, Shadow Casters i Via Negativa. Već s prvim autorskim radom, na tada natjecateljski organiziranoj Platformi mladih koreografa (danas Platforma HR), osvaja nagradu za najperspektivnijeg mladog koreografa, a ubrzo se na međunarodnoj sceni afirmira kroz projekt Currator's Piece – A Trial Against Art (Predstava za kuratore – suđenje umjetnosti) u suradnji s Teom Tupajić. Riječ je o predstavi koju izvode kuratori, odnosno selektori festivala i kazališta, propitujući modele suvremenih izvedbenih umjetnosti i utjecaja umjetnosti na društvo.

    Zašto si odselila u Seattle koji nije baš poznat po izvedbenim umjetnostima?

    U Seattleu živim od 2014. godine, ali sam prvi put stigla 2010. zajedno s kolegicom Teom Tupajić s kojom sam u to vrijeme radila The Curators' Piece. Dobile smo rezidenciju u kazalištu On The Boards. Tamo programiraju suvremeni ples i kazalište, i kuća su za nezavisne produkcije. Prikazuju najnovija ostvarenja domaće i svjetske produkcije koja se mogu vidjeti na primjer na Kunsten Festivalu ili u Avignonu.

    U Seattle smo došle s namjerom da tadašnjeg umjetničkog ravnatelja privolimo da sudjeluje u izvedbenom dijelu The Curators' Piecea. Iako ga nismo uspjele nagovoriti, Lane Czaplinski nam je ponudio rezidenciju i sudjelovao o video radu Igra s objektima, te nas predstavio lokalnim umjetnicima. Među njima je bio pjesnik i izvedbeni umjetnik Allen Johnson u kojeg sam se snažno zaljubila na prvi pogled, u tolikoj mjeri da sam odlučila na njegov poziv k njemu preseliti. Za tu sam sezonu s Dubravkom Vrgoč, koja je tada bila ravnateljica ZeKaeM-a, dogovorila predstavu, dobila novac od Ministarstva, i trebala sam raditi jednu koprodukciju u inozemstvu. Sve sam to otkazala, spakirala dva kofera, kupila jednosmjernu kartu za Seattle, kako bi Allen i ja zajedno radili i živjeli umjetnost.

    U međuvremenu se tvoj autorski rukopis značajno promijenio. Premda je prijašnjim i sadašnjim radovima zajednička svojevrsna kontemplativnost, raniji su radovi, koje si radila u suradnji s Brittom Wirthmüller, posve formalistički, s interesom za pješački pokret običnih tijela ili pak politiku prema kojoj funkcionira scena izvedbenih umjetnosti. Danas su tvoji radovi izrazito intimni. Primjerice, iz predstave 365, koju smo vidjeli na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa, probijaju se neki bolni grčevi u mračnoj i tjeskobnoj atmosferi. Odakle to?

    365, autorica Petra Zanki, foto: © Krunoslav MarinacMoj se rad promijenio jer se moje životno iskustvo promijenilo i niz nesretnih okolnosti me natjerao da stvaram radove koji mogu proniknuti u dubinu ljudske psihe. Naime, nakon mog dolaska u Seattle, Allen i ja smo se vjenčali vrlo brzo, no tada se sve promijenilo. Veza je postala izuzetno nasilna. Krajem 2014. morala sam pobjeći, iako sam ga voljela. Dva mjeseca bila sam u skloništu za žene. Pomogle su mi brojne organizacije za zlostavljane žene i imigrante. Nakon što sam pobjegla, trebalo mi je dugo da povratim snagu, ojačam mentalno i fizički, jer je veza bila izuzetno psihički nasilna, a ja sam također bila i izolirana u Seattleu, nisam nikoga poznavala.

    Konačno smo se rastali 2016. u separaciji, međutim samo dva mjeseca nakon toga Allen je počinio samoubojstvo. Kako nije razgovarao s roditeljima dvadeset godina, ja sam bila ta koju je nazvao čovjek iz mrtvačnice, kao najbližu rodbinu, organizirala sam memorijal, pobrinula se da se sve njegove pjesme i fotografije sačuvaju kako bi ih jednog dana mogli objaviti. Njegova me smrt jako pogodila.

    Amerika je zemlja s jako puno tuge i osamljenosti i razbijenih obiteljskih zajednica, i to je nešto o čemu nitko nije baš voljan razgovarati. Ono što je jako teško prihvatiti i o čemu jako dugo razmišljam je koliko je teško razlučiti crnu, mračnu stranu, od svijetle, posebice kod vrlo teških, mračnih i kompliciranih ljudskih iskustava kao što su rat, obiteljsko nasilje, mentalna bolest, smrt…

    Kako si u takvoj situaciji uspjela napraviti predstavu, kako si ušla u stvaralački proces?

    Osim organizacija koje sam spomenula i terapeutkinje, koji su mi bile podrška i utočište na doslovno dnevnoj bazi, pomogli su mi i u On The Boards kazalištu i Velocity Dance Centru i ponudili mi da radim tu predstavu, što me doslovno spasilo. Umjetnički rad je za mene bio način da dam smisao nečemu što je toliko komplicirano, vezi između nasilja i ljubavi, života i smrti. Još u vrijeme dok sam živjela s Allenom počela sam pisati kratku, brzu poeziju, neka razmišljanja kada mi je u odnosu s njim bilo teško. Pisala sam o tome što je ljubav, kako se manifestira, što kad nekoga voliš, a ne možeš. I nakon svega sam nastavila pisati, kroz godinu dana. Zato naslov 365, iako nisam svaki dan pisala, a radi se o pedesetak tekstova. Ti su stihovi bili ulaz u predstavu. Najprije sam ih dala glazbenici Erin Jorgenson, koja svira marimbu i oboje nas je poznavala, i ona je napravila soundtrack predstave. On The Boards mi je ustupio prostor za probe, što je ovdje rijetkost. Radila sam preko dana da platim stan, čuvala djecu, a navečer sam radila na predstavi. U kazalištu su mi predložili da napravim audiciju, što sam i učinila i tako upoznala plesačicu Lauren Linder i druge plesače iz lokalne zajednice.

    Što se iz tvoje perspektive promijenilo u pristupu umjetničkom radu?

    Pokušavam iskazati emocije koje ne mogu iskazati riječima. Ne samo da me sada zanimaju puno elementarnije teme, nego i potpuno drugačije gledam na život. Imala sam priliku puno vremena provesti sa ženama žrtvama nasilja. Zajednički osjećaji su nam svima tuga i bol, ali i ljutnja na činjenicu kako se to nama moglo dogoditi, čak još više ljutnja na sustav. Nasilje nad ženama je u Sjedinjenim Državama, ali i u svijetu, sistemsko i žrtava je mnogo. Obiteljsko nasilje je po meni izravan produkt patrijarhata, u kojem pate i žrtve i nasilnici, i ništa se neće promijeniti dok se to ne promijeni.

    Preuzela sam čini se na sebe zadaću predstavljanja tih žena, s osjećajem da mogu na svoj način pomoći. Svi se bave politikom, poetikom, no ja ne razmišljam o nekakvom ženskom pitanju, nego me zanima ženska estetika. Što bi to bila ženska estetika? Toliko je malo referenci da je gotovo nemoguće pojmiti. Studirala sam komparativnu književnost i sve što sam učila većinom su kreirali muškarci, a tako je i u filmu i općenito u povijesti umjetnosti, pa sam se počela pitati što bi to bila ženska estetika. S čijim radom ja to uopće ulazim u dijalog? Na što da se naslonim? Kada se moj rad procjenjuje, tko ga procjenjuje, je li njihova estetika također oblikovana istim patrijarhalnim normativom? To su sve važna pitanja koja si gotovo nikada ne postavljamo, a pitala sam se kako se gleda na moj rad, je li sve to previše sentimentalno, je li previše plesno? (smijeh)

    Mislim da ću uvijek kreirati ples jer je to jedina umjetnost koju su pokrenule žene. Bojana Kunst je napisala da je glas plešućeg tijela ženski glas i da su se plesom počeli baviti oni koji nisu imali mogućnost javnoga govora pa su se počeli izražavati tijelom. Izravna posljedica onoga što sam proživjela je činjenica da više ne plešem u svojim predstavama kao prije. Trenutno ne mogu raditi s vlastitim tijelom.

    Petra Zanki, foto: © Douglas AbueloKako funkcionira nezavisna koreografkinja u Seattleu? Kako se financira? Gdje radi?

    Na cijeloj zapadnoj obali Sjedinjenih Država jako je snažan balet i s njihovim kompanijama rade ponajbolji američki plesači. Balet je brend s kojim puno gostuju po Europi i dovode popularne koreografe poput Williama Forsythea ili Crystal Pite. S druge strane, prostori za rad nezavisnih umjetnika su jako loše opremljeni i jako su skupi što te nauči da moraš brzo razmišljati i kod kuće se jako dobro pripremiti prije dolaska na probu, jer imaš na primjer samo sat vremena koje moraš platiti i dobro iskoristiti, što može, ali i ne mora biti dobro.

    Jedno od rijetkih kvalitetnih mjesta za rad bilo je i On The Boards kazalište, a to je zato jer je umjetnički direktor Lane Czaplinski bio voditelji kazališta u posljednjih petnaest godina, i radio jako dobar program, vješt je u privlačenju donatora, utjecajnih ljudi koji vole umjetnost, a nisu umjetnici, imaju puno novaca i žele pomoći. Za umjetnike postoji javno financiranje, ali je jako skromno, mali grantovi koje možeš dobiti samo rijetko, jednom u životu ili tek svakih nekoliko godina, samo ako si jako dobar, ali to ne znači godišnje financiranje. Godišnje financiranje za umjetnike ne postoji. Ostali se uglavnom financiraju crowdfundingom, što je posebna vještina koju moraš svladati. Moraš na primjer puno razgovarati s ljudima koji rijetko razumiju plesnu umjetnost i približiti umjetnost ljudima koji su voljni pomoći, ali znaju jako malo.

    Kako se ti snalaziš u svemu tome budući da dolaziš iz situacije gdje je umjetnicima gotovo pa zajamčen kakav-takav javni novac i reakcije publike nisu presudne za financijsku potporu?

    Polako učim pri čemu je najteže preskočiti vlastiti ego i krenuti u nešto što mi ovdje nikada nije palo na pamet, a to je da se doslovno moraš prodati. No meni to nije teško, želim to raditi jer želim platiti plesače. Naime, velika većina plesača u Seattleu uopće nisu plaćeni za svoj rad, rade to besplatno, a ostatak vremena konobare, čuvaju djecu, rade u školama i drugim javnim servisima. Gledam na to kao na dobro životno iskustvo koje me naučilo više cijeniti ono što imamo u Hrvatskoj. Nezavisni umjetnici u Americi umjetnost rade u trećoj smjeni, što samo govori da to rade jer jako žele i imaju potrebu stvarati. Kada sam to shvatila, čvrsto sam odlučila kako će svi moji plesači biti plaćeni jer ples je rad, tim više što su u plesu uglavnom žene, pa kako da ja nakon svega ne platim žene?! Zato imam snage raditi fundraisinge.

    Preživljavam tako što radim s djecom, podučavam u organizaciji koja se zove Arts Corps, a funkcionira na način da umjetnici koji žive u nekoj sredini rade umjetnički odgoj s djecom koja su siromašna, za vrijeme školskog odmora ili nakon nastave. Javne škole u Americi su jako osiromašene, učenici slušaju samo minimalan broj predmeta poput matematike i engleskog. To su škole na periferiji koje pohađaju uglavnom djeca koja nisu bijele rase, imigranti i na druge načine socijalno zakinuta, ali ne manje talentirana djeca. Umjetnici ovdje obavljaju dosta dužnosti koje inače pripadaju socijalnim radnicima.

    Surađivala si i s institucionalnim kazalištem, Washington Ensamble Theatreom. Kako je došlo do te suradnje i što te je u njoj zanimalo?

    Oni imaju program koji se zove reSET koji funkcionira na način da nakon odigrane predstave pozovu dva koreografa da na scenografiji dramske predstave naprave neku vrstu plesnog odgovora. Ja sam radila odgovor na predstavu Straight White Man, dramu Young Jean Lee. Hetero bijeli muškarac je u Američkoj sredini zapravo onaj koji nosi najviše moći i kojem su podređeni kako žene tako i svi ljudi drugih rasa. Sasvim sigurno to znači nejednakost među ljudima. Danas se u ženama i ljudima drugih rasa ponovno budi i jača pitanje: „Čekaj malo, zašto je to tako? Zašto ja nemam jednaka prava?“. I to je jako dobro. Pogledala sam predstavu dva puta i ono što mi je smetalo bila je činjenica da se gledatelj gotovo može poistovjetiti s tim likovima, pa čak biti i empatičan prema njima. Drugo, u toj predstavi nema ni jedne žene. Pa sam ja odlučila donijeti te nevidljive duhove na scenu, te osobe o kojima nitko ne govori i ne spominje ih i počela maštati što bi sve ti ženski likovi o kojima se govori, mogli raditi u tom srednjeameričkome kućnom dekoru iza zatvorenih vrata.

    Također, koreografi su pozvani da rade predstavu na već napravljenom setu. S obzirom da je ovdje, kao što to često i drugdje biva, ples podređen dramskome kazalištu, i često dobije dekorativnu ulogu, iznošenu odjeću starijeg brata, bilo mi je zabavno unijeti reference na nijema tijela plesačica, osobito u sceni Don't speak, dance.
    No One Will Ever Love You More Than You Are Capable of Handling, kor. Petra Zanki, foto: © Renee Bohelke
    Nakon Zagreba i TSP-a otputovala si u New York gdje je igrala još jedna tvoja predstava, solo, ovaj put za plesača. Zašto je nazivaju „neapologetski intimnom“?

    Dylan Ward, performer i plesač iz Denvera prvi je koji me zvao da napravimo njegov solo. Zove se Nitko te nikada neće voljeti više nego što si sposoban podnijeti (No One Will Ever Love You More Than You Are Capable of Handling) po istoimenom grafitu kojeg je Dylan taggao na zgradi liberalnog Fakulteta Evergreen u gradu Olimpija kada je imao devetnaest godina. To ga je koštalo zatvora, jer nije znao da je pisati po federalnim zgradama toliko kažnjivo. Meni se činilo kako je upravo ta rečenica umjetnika koji je toliko romantičan, nježan i buntovan, s tim grafitom na Evergreen Collegeu, koji reprezentira sve liberalno i buntovno, mogla Dylana koštati zatvora, i koja iskazuje svu agoniju paradoksa u Americi.

    Predstavu smo igrali u BASE u Seattleu i u WOW Café Theatreu u New Yorku odmah nakon Tjedna suvremenog plesa. Iako se u svim drugim predstavama bavim ženama, ova je predstava o muškosti i muškoj emotivnosti.

    U radu s Dylanom shvatila sam da ne mogu krenuti od sebe jer moje i njegovo iskustvo nije isto. Tako smo kroz veliki niz razgovora došli do zaključka da je najbolje da radimo solo o bijelom muškom umjetniku u Americi, i zaključili da njegov život jest Amerika: bijela obitelj srednjeg staleža u kojoj je većina na opijatima i antidepresivima, suicid, nemogućnost preživljavanja od umjetnosti što je Dylana, kao i neke druge umjetnike koje ondje poznajem, otjeralo o beskonačnu potragu za besmislenim poslovima, pa i u prostituciju, u barem jednom dijelu njihovog života. Amerika u kojoj svakom ljudskom biću zapravo nedostaje intime za kojim svi toliko žude. O tome Dylan govori i pleše u predstavi.

    Na čemu trenutno radiš?

    Recimo da je 365 dio trilogije u koju pripada i predstava Pleasant Place (Ugodno mjesto) koja se bavi smrću i pitanjem je li to kraj, postoji li život nakon smrti. Kako sam odrasla u izrazito katoličkoj Dalmaciji, prema kojoj je suicid veliki grijeh, morala sam se okrenuti nečemu drugome. Okosnica mi je priroda i razmišljanje o tome što je život, što je smrt, ljubav, univerzalne teme. Kada dotakneš tu razinu patnje i boli, formalizam u umjetnosti postaje nevažan. Treći i najnoviji rad na kojem sam počela raditi, Freight, je o imigraciji.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 17. rujna 2018.

Piše:

Jelena
Mihelčić