Nedokučivi prostori slobode

Festival svjetskog kazališta: Another Sleepy Dusty Delta Day Jana Fabrea u izvedbi Ivane Jozić

  • Što je bliži, bliskiji, osvješteniji doživljaj smrti, to je intenzivniji osjet života. Opipljiv, bolan do sladostrašća, izaziva vrtoglavicu, pročišćuje i nadahnjuje. To su trenuci u kojima se ljudsko biće ili posve izgubi ili naraste. A rast traži prostor i slobodu; bezuvjetnu osobnu slobodu leta. I obrnuto: nakon dostignutog vrhunca osobnog ispunjenja u ovoj, zemaljskoj dimenziji, na koju stranu krenuti, da se izbjegne pad?
    Troubleyn, Antwerpen, Belgija, Another Sleepy Dusty Delta Day, redatelj  Jan Fabre, koreografija Jan Fabre, Ivana Jozić
    Čudna su to, rubna, da li razmišljanja ili osjeti teško pretočivi u riječi, ili oblik umjetničke slobode. I teško je shvatiti osobu koja svojoj ljubavi, svojoj slatkoj princezi, piše pismo na mostu sa kojeg će uskoro skočiti u ponor, bezdan, ništavilo. Nema bijesa, krivnje, nekog pravog razloga, materijalnog dokaza za crnu kroniku. Nježno i tužno, ali ne i tragično, ispunjeno ljubavlju i mirom, nadahnuto slobodnom odluke, bez želje za povratkom ili bez vjere u mogući nastavak: i živjeli su sretno…

    Troubleyn, Antwerpen, Belgija, Another Sleepy Dusty Delta Day, redatelj  Jan Fabre, koreografija Jan Fabre, Ivana JozićFabreove refleksije, poetski, intimni tekst, na rubu je spram onostranog; u obliku pisma voljenoj ženi: lijepoj, putenoj, nježnoj, divljoj, gruboj, prljavoj, ciničnoj, ganutoj, okrutnoj… živoj kao Život. Ivana Jozić, zapamćena pred dvije godine u Zagrebu kao Crni anđeo, ponovno solistički gradi i nosi, i nadahnjuje Fabreovu predstavu; ovaj put još složeniju i zahtjevniju u smislu umjetničke transformacije i izvođačke spremnosti. (Ona vlada scenom bez grča, bez taštine, prirodno uživajući u svojoj prisutnosti i poslanju, u liku i drami, improvizaciji i igri da ni malo ne čudi njezin internacionalni status muze Jana Fabrea…)

    Nadrealistički, poetičan i znakovit scenski okvir podržava Ivanu Jozić u vrlo jasnom ključu: djevojka u prozračnoj žutoj haljini njiše se na stolici za ljuljanje; razbacana brdašca ugljena po kojima je postavljena željeznica pa mali vlakovi mirno prolaze svojim putanjama (koje uključuju i crvene mostiće) kriju zakopane boce piva. U zraku se njišu kavezi s kanarincima. (Ptice će prve uginuti u rudniku kao znak ne više nema kisika!) Ona je, još jedna žuta ptičica u krletki, ili pak sama – krletka za emocije. A istovremeno i ona koja te emocije vreba, poput mačke pod krletkom, i poigrava se njima s nekim, možda i perverznim užitkom, do iscrpljenja.

    Troubleyn, Antwerpen, Belgija, Another Sleepy Dusty Delta Day, redatelj  Jan Fabre, koreografija Jan Fabre, Ivana JozićAnother Sleepy Dusty Delta Day je predstava čvrste strukture, raste u obliku spirale iz niza naizgled nepovezanih radnji i stanja, koje se ponavljaju i nadograđuju da bi se na kraju zatvorila u zgusnutu cjelinu značenja i doživljaja. Isprepliću se dvije osnovne, paralelne jezgre, pjesničke kule koje suptilno, po proživljenom osjetu i asocijaciji, povezuje (da ostanem u Fabreovoj simbolici) konkretni, tjelesni most izvedbe Ivane Jozić. Prva je oproštajno pismo umjetnika, njezinog Dragog (što je ujedno i jedini tekst predstave), točno datirano noćnim satima tijekom pripreme za konačni skok. Djevojka čita pismo s pauzama, pažljivo ga ljubi, sprema, da bi mu se opet vratila i nastavila.

    Drugo uporište, i zapravo osnovni motiv djela je poznata, nikad objašnjena tajnovita sadržaja pjesma Bobbyie Gentry iz 1967. Ode to Billy Joe, čiji je početni stih i naslov Fabreove predstave, i čiji se blues (u obradi Toma Tiesta) stalno provlači scenom, i koju Jozić sjajno pjeva, odnosno interpretira, u više navrata, uvijek iz početka, ali tek posljednji put do kraja. I tada je po prvi put «razumijemo» iako je ni onda ne možemo objasniti. Pjesma počinje nevino, iz obične obiteljske atmosfere, poziva za stol i usputne mamine vijesti da je danas Billy Joe MacAllister skočio sa mosta Tallahatchie. Razgovor se tijekom jela nekako stalno vraća na neobjašnjiv skok poznatog im mladića u ponor, šturih prisjećanja i upitnih primjedbi brata i roditelja koja sve više upućuju na vezu pripovjedačica/pjevačice sa samoubojicom. Ona se ne brani i ne odgovara, ali iz epiloga pjesme saznajemo da je i poslije mnogo godina ostala sama, i bere cvijeće koje s mosta Tallahatchie baca u rijeku… I to je sve.
    Troubleyn, Antwerpen, Belgija, Another Sleepy Dusty Delta Day, redatelj  Jan Fabre, koreografija Jan Fabre, Ivana Jozić
    Poput pisma: tajnovito, tužno, od slutnje, možda i prihvatljivo ali ipak neobjašnjivo, otvara prostore zaumnog jezika čiji je izraz pokret. Ivana Jozić medij je u kojem se sljubljuju pismo i pjesma, kroz nju prolazi naboj koji potresa. Pokret izlazi nepredvidivo u naglim promjenama raspoloženja, puknuću i smirenju, ljubavi i bijesu, ironiji i gorčini, kao i u rješenjima koja osciliraju od infantilne igre bagera, ili pijanca do impulsa koji naizgled nekontrolirano protrčavaju tijelom.

    Post scriptum, vrisak I believe in the legend of love!!! više se čini činom očajničkog hvatanja za slamku nego vraćanjem nade. Ili je to ipak – poenta? Vjera u Umjetnost – transcendentni stvaralački duh koji pamti, čuva, prenosi i povezuje ljudske inačice priča iz izvorne pokretačke legende o ljubavi, i usađuje čežnju za nedokučivim prostorima (slobode)?

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 24. rujna 2008.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji