Impresivne brojke i djelo

Milku Šparembleku Nagrada Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika za cjelokupan doprinos baletnoj umjetnosti

  • Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika je u nedjelju, 4. studenoga 2018. (na Dan hrvatskog baleta) u HNK-u u Zagrebu dodijelilo Milku Šparembleku Nagradu za cjelokupan doprinos baletnoj umjetnosti. Kako ovaj neprikosnoveni majstor i teško dostižni uzor i autoritet hrvatskog (plesnog) teatra ove godine bilježi sedamdeset godina umjetničkog rada, zanimljiv je detalj da je ovo zapravo prva nagrada njegove matične baletne struke. Naravno da ni sam Milko Šparemblek prigodom primanja nagrade nije odolio to primijetiti, ali i gospodski i šarmantno prijeći preko toga s duhovitom primjedbom da je razlog tome vjerojatno i u njegovoj „prgavosti” ali i dosljednom otporu spram pripadnosti bilo kojoj grupaciji (kako političkoj tako i umjetničkoj).

    Šparemblek je u svojoj dugogodišnjoj karijeri plesača, koreografa, baletnog i opernog redatelja djelovao na najznačajnijim pozornicama svijeta kao što su pariška Opera ili milanska Scala, Metropoliten u New Yorku, Gulbenkian Balett u Lisabonu, kazališne kuće Londona, Montreala, Madrida, Amsterdama, Bonna, Strasbourga, Atene, Rio de Janeira, Venecije, Lyona, Napulja te u nacionalnim kazalištima Zagreba, Splita i Rijeke, Ljubljane i Beograda, na kojima je postavio više od stotinu scenskih djela (a neka djela su imala pet ili šest uprizorenja na različitim pozornicama). Hrvatsko glumište poštuje i pamti (i nagrađuje) Šparembleka i kao koreografa i autora scenskog pokreta u dramama (npr Kraljevo u Osijeku, Tri kavalira frajle Melanie u Varaždinu, Seviljski zavodnik i Kameni uzvanik te Dom Bernarde Albe u Zagrebu). U svom kratkom obraćanju okupljenoj struci i prijateljima sjetio se da je četiri puta bio na poziciji ravnatelja Baleta. Najviše prostora za istraživanje i isprobavanje je bilo u Lisabonu gdje je imao i impresivnu (očito nikad više ponovljenu) financijsku slobodu u uspostavljanju Baleta Gulbenkijan. Naime, u Portugalu je u tom periodu još bila obavezna cenzura, a kako u svakom kazališnom komadu ima neka rečenica koja smeta, tako je dramsko kazalište bilo lošijoj poziciji od plesnog. Obavezna komisija od šest svećenika i šest redovnica, veselo se prisjetio Milko, vrlo je pozitivno ocijenila njegov rad nakon čega je slijedio period njegovog iznimno kreativnog ispunjenja koji je potrajao pet godina (1970.-1975.).

    Na poziv Koste Spajića koji mu je objasnio da će sada „tu biti gospodin” i da „drugovi” više nisu tako rigorozni Šparemblek se usuđuje prvi put vratiti u Jugoslaviju (nije odslužio vojsku i u Francuskoj je tražio i dobio azil), odnosno kako je sam rekao „od 1975. se počinje vraćati u Jugoslaviju“.

    U Zagrebu se koreografski prvi put predstavio 9. prosinca 1975. u Hrvatskom narodnom kazalištu. Autorsku večer domaćeg koreografa tako čvrsto i autoritativno postavljenog na međunarodnoj sceni činila su tri baleta: Opus 43 Ludwiga van Beethovena, Sonata Claudea Debussyja i Trijumf Afrodite Carla Orffa, a tom prigodom u programskoj knjižici objavljena su dva autorska, zapravo povezana i edukativna Šparemblekova teksta: Uz baletnu premijeru i Koreograf o predstavi u kojem on znalački i sa stavom ukratko prolazi kroz povijest i ključna imena i pojmove suvremenog baleta i modernog plesa, da bi onda priredivši teren prešao na postulate svoje „ekumenske“ autorske poetike i prakse ukorijenjene u povijesti plesa (ali i općem umjetničkom nasljeđu) a slobodne u odabiru tjelesnog rječnika i scenske forme. Šparemblek izbjegava pripadnost bilo kojoj školi ili stilu ili jednom uzoru: „Klasična tehnika je sama po sebi savršena kao škola i disciplina, ali ne kao krajnja kazališna mogućnost.“

    Stručna kritika (a tada pišu i Maja Bezjak i Tuga Tarle iz vrlo različitih ishodišta je rijetko kada bila tako ujedinjenih stavova o značenju tog događaja u ne tako dugoj nacionalnoj povijesti kazališnog plesa. Između ostalog Šparemblek je na neki način ponovno povezao baletnu i suvremenu scenu: spontano, bez predumišljaja i iz iskrenog uvjerenja. Bio je to Šparemblekov povratak nakon dvadeset i dvije godine; no, Zagreb se još sjećao tehničke superiornosti i scenskog šarma baletnog plesača koji je prema odabiru znamenite Ninette De Valois, osnivačice i direktorice engleskog baleta, 1953. otišao u Pariz s francuskom stipendijom za usavršavanje kod Olge Preobraženske....

    I nekoliko godina kasnije evo nas opet u Kazalištu gdje je prije sedamdeset godina kao slučajno zapeo mladi atletičar, sjajni trkač koji je čuo da se može zaraditi kao statist u kazalištu. Danas prekrasni, srebrni, ozareni i duhoviti gospodin koji nikad neće odbiti zainteresirane znatiželjnike, i s njima podijeliti iskustva, dojmove i spoznaje sticane tijekom godina uzbudljivog, ispunjenog umjetničkog života. Na prvom simpoziju o životu i radu Milka Šparembleka koji smo (Hrvatski centar ITI) organizirali prije deset godina Vjeran Zuppa ga je prozvao „Ludio doctus”. Za mene ostaje Rabbi, koji poučava ne prestajući sam učiti i rasti – i dalje zadivljen plesom i čudom života.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 9. studenoga 2018.

Piše:

Maja
Đurinović