Femina faber

Ljubav i otpor Ivane Popović, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 21. ožujka – 28. travnja 2019. (uz otvaranje izložbe i katalog izložbe, kustosica i urednica kataloga Nataša Ivančević)

  • Naslovnica kataloga izložbe Ljubav i otpor Ivane Popović, ur. Nataša Ivančević, Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2019.Iznimna je uloga Nataše Ivančević, muzejske savjetnice Muzeja suvremene u umjetnosti u Zagrebu, u osmišljavanju retrospektivne izložbe kiparice i modne dizajnerice Ivane Popović (1968.-2016.), preminule od posljedica karcinoma dojke – nakon mastektomije (p)ostala je 50 postotna invalitkinja što je za njezinu vokaciju kiparice bilo emotivno pogubno. Naime, od 2011. godine (kada je oboljela od karcinoma dojke) radila je na nabavi linearnog akceleratora zajedno s aktivisticama jedne udruge, uređaja koji se u tretiranju raka dojke koristi jednokratno, tijekom samog operativnog zahvata te kao što je navela – taj jedan tretman zamjenjuje šest tjedana liječenja, a mogućnost recidiva je minimalna: „Da sam ga ja imala, ni moj oporavak ne bi bio toliko bolan, a rehabilitacija opasna.“ Nakon Ivane ostaje gorak okus na savjesti ove Države koja u vrijeme kada je umjetnica oboljela od raka dojke nije imala potrebni aparat zbog čega joj je pored desne dojke moralo biti izvađeno 28 limfnih čvorova iz desne ruke (pazuha). Kao što je navela u tekstu povodom izložbe Promatrači iz 2013. godine: „Nakon što sam rodila i dojila dvije djevojčice, starija danas ima četrnaest, a mlađa osam godina, trebala sam prihvatiti činjenicu da sam polužena. (…) problem je i to što sam po zanimanju kiparica, pa mi obje ruke trebaju žive i zdrave.“ Mogu samo konstatirati: tragično s obzirom da se radi o primarnom pravu na liječenje a koje ova država, nijedna Vlada dosad, nijedan predsjednik/ica, još uvijek nije sposobna osigurati i što je samo dokaz da Država, nijedna Država ne može voljeti.

    No, krenimo na izložbu. Kustosica izložbe Nataša Ivančević otvaranje je osmislila kao posvetu (riječ je o plesnom performansu u izvedbi studenata/ica Akademije dramske umjetnosti) Ivaninom životnom konceptu Žrtva mode, po kojemu je bila i više nego poznata (kod nekih i prezrena) u modnim krugovima. Odnosno, kao što je u svome tekstu u katalogu izložbe zapisala Lea Vene: „Koncept žrtve posebno je relevantna tema, ambivalentno artikulirana: kao traumatizirano tijelo i identitet, ali i kao moguća emancipatorska i aktivna pozicija konfrontacije s konvencijama modnog sistema.“ Ukratko, žrtve mode s onesviještenim modelima Ivana posvećuje onim ženama, koje, kako je to istaknula u jednom i od razgovora 2002. godine, a povodom projekta Ja sam žrtva mode (Bundek, HDLU, Zagreb, 2002.), zaista mogu zbog mode umrijeti – žene koje trape vlastito tijelo, žene koje ovise o svojim i tuđim kreditnim karticama kako bi mogle pribaviti svakosezonske modne modele... Navedeni je koncept žrtve mode Ivana već najavila s katatoničarkama blizankama slastičarkama u Ribizl bombi 1991. godine o off-programu Eurokaza.

    Na otvorenju izložbe ukazala se, možemo tako reći, u gotovo vilinsko-vještičjoj dihotomnoj prikazbi multimedijalna umjetnica Xena L. Županić u jednom od modela-halji Ivane Popović iz 2007. godine gdje je gotovo kao živa skulptura tretirala cijeli izložbeni prostor, dajući živi pečat sjećanju na našu feminu faber. (U povodu navedenoga fotosessiona Xena L. Županić je zabilježila: „Moj usud (biti laička Gospa u viđenju Ivane Popović) opet se materijalizira 2007. godine. Na vrhu zagrebačkog nebodera, u Ivaninoj maestoznoj haljini, u zanesenoj gesti Pietà, držim njezinu četveromjesečnu kćerkicu Avu. Sve je tako dostojanstveno i tiho, prepuno filozofskog patosa. Natpis BE, izvezen u visini grudi na haljini, upućuje na sveobuhvatnu prisutnost (Biti) ili još jedna je igra gdje riječi i govor izmiču našoj umišljenoj kontroli? Možda je samo okrnjeno tumačenje nekoga sasvim drugoga natpisa, neke druge misaone koncepcije? BE kao blaženo meketanje ovce čije ruho puno kovrči i nabora Ivanina haljina nesvjesno oponaša. Blaženi mir meketanja, idila nekoga nama sasvim nepristupačnoga svijeta, u kojem anđeli se glasaju poput skrušenih životinja dok promatramo zabezeknuti.“)

    Monografiju Ivane Popović otvara uvodni tekst kustosice izložbe Nataše Ivanković, u kojem se ističe njezina svestranost – bavila se kazalištem, performansom, kostimografijom, kiparstvom, modnim dizajnom, slikarstvom, crtežom, kolažima i primijenjenom umjetnošću. Ivanković također piše i opširan tekst o vizualnoj umjetnost kao liniji otpora Ivane Popović. Slijedi intervju Milivoja Đilasa s umjetnicom, objavljen u časopisu Metro 22. svibnja 1995. godine gdje se Ivana završno zadržava na kazališnim kritikama koje su negativno (neke pritom i bez razumijevanja antimodne predstave; upućujem dakako na Valentov pregled Eurokaza i prateće kritike) pisale o njezinoj antimodnoj predstavi Ribizl bomba na Eurokazu 1991. godine, ističući kako je navodno od dvorane Janje u ZeKaeM-u napravila kozmetički salon „jer se tamo moglo vidjeti bijele ženske noge i polunabildanog muškarca. Pet godina kasnije, na Eurokaz dođe predstava s istom estetikom i to je svima super“ (citat iz navedenoga intervjua). Vladimir Stojsavljević zadržava se na Ivaninim kazališnim fenomenima, gdje se, među ostalim, prisjeća kako su članovi Ivanine trupe Virus Teatar Michelangelo upadali u predstave redovitog repertoara tijekom večernjih izvedbi, što je izazivalo burne reakcije kazališnih uprava kao i ostalih lidera kulturnih institucija.

    Ivana Popović: Ovcohalja, za Xenu L. Županić, foto John PavlišDragan Živadinov iz vlastite niše retrovangarde prisjeća se Ivanine kostimografske suradnje na predstavi Dramski opservatorij Kapital, dok Marko Peljhan oživljava sjećanje na suradnje s Ivanom Popović u okviru svoga projekta Makrolab na planini Mjesec na otoku Krku, no jednako tako prisjeća se uvodno i Eurokaza 1989. godine kada su zajedno gledali rusku postavangardnu skupinu Popmehanika koja je glazbeni performans izvela na ondašnjem Trgu Republike uz opće oduševljenje predratnoga i psihotičnoga Zagreba. I dok sam se u svome tekstu zadržala na antimodnim performansima Ivane Popović, Lea Vene u sjajnom tekstu interpretativno postavlja modne revije, Ivanine modne procesije u kontekst modnih događaja te napominje, među ostalim, kako su dizajneri poput Alexandera McQueena, Martina Margiele ili Johna Galliana devedesetih radikalno preispitivali konvencije modnih revija. „John Galliano je 1998. predstavio spektakularnu reviju The Diorient Express izvedenu poput filmskog seta, Alexander McQueen je 1999. na pistu izveo Aimee Mullins, model s protetskim nogama dok je Martin Margiela 1989. svoju publiku pozvao na reviju u napuštenom igralište u predgrađu Pariza."

    Ivan Salečić u tekstu Kipovi, kostimi, kazalište i couture – svi za jednog, jedan za sve ističe kako je svoju šivaću mašinu Ivana Popović upotrebljavala kao prijenosno računalo – „njezina bijela prijenosna šivaća mašina radila je svuda gdje bi se Ivana Popović zatekla i taj se rad nije odnosio samo na nju kao 'šilicu', nego i na ostale – spomenute i nespomenute – aspekte njezina umjetničkog integriteta.“ Tako i nije slučajno što je na poleđini naslovnice monografije Ivanin logo – njezina Singerica koju je ovjekovječila na brojnim svojim slikama – modificirano kao Singer Sing, Super Bagat, Super Slavica, prema nazivima šivaćih strojeva koje je u kojem životnom razdoblju imala.

    Martina Petranović u znanstvenom pristupu kostimografiji Ivane Popović iznimno detaljno prati sve njezine kostimografske anamorfoze u kontekstu njezinih djelatnih modusa: rada u vlastitim izvedbenim trupama krajem osamdesetih i početkom devedesetih (dakle, u Studiju kinetičke figurativne skulpture Linija manjeg otpora, formiranom 1989. godine u Zagrebu, kako i Virusu Teatra Michelangelo, osnovanom 1992. godine u Ljubljani), suradnje s predstavnicima nezavisne i neo/post/avangardne kazališne scene u Hrvatskoj i Sloveniji početkom devedesetih (do povratka u Zagreb 1993.) te djelovanja u institucionalnim hrvatskim i slovenskim kazalištima od sredine devedesetih do nažalost prerane i tragične smrti.

    Nataša Ivančević se u isto tako detaljnom tekstu posvećuje kustoski, urednički Ivaninoj vizualnoj umjetnosti gdje se, među ostalim, zadržava na izložbi Moje cice koju je umjetnica organizirala nekoliko mjeseci nakon mastektomije 2012. godine u Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta, u okviru čega je izložila kaširane oklope u obliku odljeva prednjega dijela torza. Ponukana bolešću željela je oblikovati grudi kao oklope koje će žene sa/čuvati od karcinoma dojke, zloćudne bolesti od koje je umjetnica preminula četiri godine nakon tih izložbenih apotropeja. Slijedi autobiografski tekst Ivana Vidića o Ivani Popović, o beskrajnim druženjima s njom gdje ističe kako je Ivana kao umjetnica umjetnosti pristupala inženjerski – željela je napraviti sve rukama – od haljine, slike, skulpture, predmeta od gline, plastike, metala do kuće; tekst Ive Šimata Banova o Ivaninim Promatračima (njih 10 000, svaki težine po dva grama, pritom je svaki portret imao svoju osobnost i ekspresivnost u izrazu lica) kao i Ivanin tekst o istom radu u stalnom postavu Muzeja suvremene umjetnosti, Zbirke u pokretu.

    Slijedi biografija i pregled Ivanina umjetničkoga djelovanja, pregled kostimografije, bibliografija kao i popis radova, što navedeni katalog izložbe uzdiže iznad odrednica kataloga u monografski pristup na 376 stranica i s 430 fotografija. Završno mogu samo anamorfotički ponoviti da je Ivana bila i jest jedinstvena arhitektica prožimanja umjetnosti i života, veličanstvena naša femina faber i načinom na koji je ljude spajala u svojoj izvedbenoj čergi, urbanoj gerili… Svakodnevno i sa širokim, širokim osmijehom. (O njezinoj velikoj umjetničkoj duši svjedoči i podatak da je otvorenje njezine retrospektive posjetilo najviše posjetitelja od otvorenja Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.)

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 19. travnja 2019.

kritike i eseji