ArtistRadnik iz najprljavije radne sredine

U povodu otvaranja izložbe J. P. Ivančića Mojih prvih 45 električarskih na Art sceni, Greta, Zagreb, 27. svibnja 2019.

  • Izložba J. P. Ivančića Mojih prvih 45 električarskih na Art sceniMinijaturna izložba koja obuhvaća 45 godina art-rada Josipa Pina Ivančića, pulskoga multimedijalnoga umjetnika, zadržala se iz tog gotova pola stoljeća duhovnoga i materijalnoga rada na svega tri izložbena fragmenata. Dakako, namjerno. Tako u središnjem izložbenom dijelu na postamentu postavljena je minijaturna realistička figurica-kipić, drvorez težaka s dvije krave u oranju (mogu biti i boškarini, kako navodi umjetnik), a odnosi se na biogram kada je Josip Pino Ivančić (poznat kao i.j. Pino) počeo raditi kao električar u pulskome Uljaniku te za okladu u RKUD Uljanik, „di san bahato i bezobrazno rekao da ću sigurno dobit nagradu na natječaju/izložbi RKS u Kraljevici (natjecanju u radničkom likovnom stvaralaštvu), poslavši uz ostale radove i rvorez/skulpturicu“. I umjetnik je u toj okladi dobio za svoje prvo umjetničko djelo nagradu, šalicu čaja i čokoladu od škvadre, a pritom na izložbenoj cedulji (riječ je o komadiću papira, u Pinovom dobro poznatom dadaističko-radničkom, siromašnom izložbenom aranžmanu) navodi kako je „kasnije u seljakanju skulpturica nastradala/pretrpjela krkove, a moja draga mama ju je skrpala da ne primijetim, a nisam ni gledao ju preveć, 'intervenciju' jer je godinama stajala iznad vrata na štoku“.

    Tih je socijalističkih godina Pino slovio kao jedini artist u industriji, i to onoj najprljavijoj (brodogradnji), i jedini radnik koji je bio na domaćoj art sceni… Na samom otvorenju izložbe umjetnik je izveo kratak predavački performans u okviru kojega je uputio na mini roman 45 rouTE, koji je napisao kao dadaistički biogram o tih 45 godina na domaćoj art sceni (na spomenutoj izložbenoj cedulji koja ima funkciju izložbenoga kataloga), i na svoju transgresivnu poziciju između dvije dimenzije rada – baze i nadgradnje, duhovne i materijalne dimenzije rada, rada kao koncepta i kao grube materijalne činjenice. Upravo po toj transgresiji Pino je prepoznatljiv na našoj sceni kao umjetnik koji je uspio ta dvije životne izvedbe povezati u jedinstvo, svojevrsni životni coniunctio oppositorum.

    Izložba J. P. Ivančića Mojih prvih 45 električarskih na Art sceniDrugi izložbeni eksponat odnosi se na njegovo radno odijelo električara u Uljaniku – trliš, radničko odijelo u kojemu je od sedamdesetih godina prošloga stoljeća nastupao na soc-art sceni kada se njegovao radnički amaterizam. Treći izložak čini konceptualni rad na tragu dripping slikarstva – crno platno s išpricanom bijelom bojom, tek u tragovima, pod nazivom Confini – granice iz 2012. godine. U daljnjem tekstu podsjetila bih na neke Pinove performanse s obzirom da ove godine obilježava četrdeset godina na performerskoj sceni uz 45 godina bivanja, slobodno možemo reći, na margini vizualne kulture.

    Nije slučajno što je i.j. Pino povodom performansa Dante A... izbori (1999.), u kojemu je preuzeo pobjedničku figuru krvavoga Diabola, a povodom, predstojećih onovremenih političkih izbora izjavio sljedeće: „Trenutno se nalazimo u simulaciji pakla, s obzirom da smo u paklu svaki dan." Ili kao što je i.j. Pino apostrofirao u svom manifestu Play… Balance…, demaskirajući sve razularene oblike moći na vlasti: "Opasna stvar je, a puno njih na vlasti to čak i ne shvaća, njena glupost. Uvjereni su da su Ispravni i Normalni, da su moralno ispravni građani koji govore u ime Tihe većine" (usp. Riječi i slike/Words & Images, uredila Branka Stipančić, Zagreb, 1995.).

    Stvarnosnu infernalnu optiku Pino je, primjerice, tematizirao i na jubilarnom PUF-u (Međunarodni kazališni festival, Pula, 2004.), koji je i otvoren njegovim petodnevnim performansom Život je feferon u okviru kojega je, pored toga što je prekrio vremensko trajanje petodnevnoga PUF-a, živio u uličnom izlogu bivše prodavaonice tepiha u Kandlerovoj 3. Pritom je, između ostaloga, u napuštenom prostoru na podu zatekao državnu sliku-fotografiju J. B. Tita i pripadajući joj čavao na zidu, što je naš majstor-performer iskoristio za obnavljanje zidne slike-fotografije političkoga tijela moći na vlasti kao aplikaciju za petodnevni socijalni ambijent. Spomenutim performansom, javnim, izloženim životom i.j. Pino je tematizirao neo/post/avangardne koncepte o sintezi života i umjetnosti izražene krilaticama – život i umjetnost, život kao umjetnost/kazalište i umjetnost/kazalište kao život, ili – Pinovom dijagnozom koncepta reality showa kao "TV marketinškoga zaluđivanja masa, pranja mozga, krađe novca".

    Izložba J. P. Ivančića Mojih prvih 45 električarskih na Art sceniNa ovogodišnjem PUF-u (2019.) riječ je o Pinovu povratku na PUF-ovsku scenu u konceptu samostalnoga izvođača, i to nakon petnaest godina, a u povodu četrdesete obljetnice performerskoga rada, odnosno 45 godina izložbenoga rada, kojim je ostao prepoznatljiv na istarskoj performerskoj sceni, uz npr. Labin Art Express, Fika Salija, Davida Belasa i Darka Brajkovića Đepeta Njapa, sa svojim radničkim performansima u kojima je vizualizirao temu rada, onog činjeničnog, realnog i, naravno, onog konceptualnog; rad kao koncept, ali i kao gruba materijalna činjenica u Uljaniku kojega više od ove godine nema.

    Završno podsjećam na Pinove konceptualne početke, odnosno na prvu službenu foto-registriranu akciji i.j. Pina, ili kako sebe voli i želi apostrofirati – "jedini AVANT-POP artist i jedini radnik Artist ili artistRadnik iz najneposrednije i najprljavije radne sredine". Riječ je o Radu-konceptu (1979.), izložbenom uratku (radničke cipele obojane u bijelo kao ready made i žičana skulptura) i akciji koju je izveo u tom bivšem pulskom galerijskom prostoru Salon u Opatijskoj 3, a u okviru izložbe Radničko stvaralaštvo. Naime, spomenutom akcijom a za vrijeme uvodne riječi, otvorenja izložbe iznio je na vidjelo oveći plakat/kolaž s tekstom "rad-koncept je jednakovrijedan kao i RAD, duplo podcrtano Vašim mozgovima". Narednih dana, Pinovim prisjećanjem, inicirane su i reakcije i sitna podmetanja iz likovne sekcije RKUD-a Uljanik, a bilo je i „pilanja mozga od strane etabliranih umjetnika".

    Bilo je to 1979. godine; sada smo u 2019. godini kada iza Uljanika ostaju samo njegove mačke. Podsjećam da je izložba prošle godine postavljena i u Galeriji Rigo (Novigrad) kao i u Galerija Događanja (Zagreb) gdje je Pino započeo svoju proslavu hommage radu i svim njegovim junacima – radnicima Uljanika.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 31. svibnja 2019.

kritike i eseji