Distopijski osjećaj indiferentnosti

Pet pjesama u dva dijela za tri plesačice, autorica Mie Štark

  • Pet pjesama u dva dijela za tri plesačice, autorica Mie Štark, foto: Ivana Škvorčević

    U osječkoj galeriji Kazamat 27. lipnja 2019. svojim se završnim radom sa Odsjeka za suvremeni ples zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti Pet pjesama u dva dijela za tri plesačice predstavila Mia Štark, inače Osječanka i likovna umjetnica poznata po istraživanjima procesa spajanja izvedbene i vizualne umjetnosti. U predstavljenoj autorskoj minijaturi uz Miu Štark nastupile su još jedna Osječanka – Tessa Ljubić te Viktorija Bubalo, obje sa studija suvremenog plesa, dok su ih zvučnim performansom pratila dvojica glazbenika – Lucian Mirdita i Branimir Štivić. Galerija se pokazala prikladnim mjestom za petnaestak minuta eksperimentalnog zvuka i stilizirano sterilne gestikulacije izvođačica. Prazni, bijeli izvedbeni prostor bez sjedećih mjesta povukao je gledatelje prema rubovima galerije, ali su nepostojeće granice izvođačicama omogućile kretanje između i kroz publiku. Odjevene su u ljetne djevojačke kombinacije svijetlih, blijedih boja; njihova lica, pogledi i pokreti odišu istom blijedosti, a kretanje zrači inercijom, gotovo bolesnom anemičnošću.
    Pet pjesama u dva dijela za tri plesačice, autorica Mie Štark, foto: Ivana Škvorčević
    Prvi zvukovi gitare stvaraju dojam napetosti koje izvođačice otjelovljuju opreznim, kratkim i repetitivnim pokretima i pogledima. Poglede zadržavaju dugo na pojedinim gledateljima, stvaraju kontakt i razbijaju ga, zatim se vraćaju i šapuću, prilaze i promatraju. Čitava je izvedba izravno usmjerena na odnos izvođač – gledatelj, ali samo u smjeru prema gledatelju. Stoga je čitav koncept može interpretirati kao antipredstava. Gledatelj postaje gledan, a izvođač simulira publiku na izvedbeni čin. Zvukovi koji djeluju programski, na trenutke onomatopejski, sugeriraju prirodne elemente zraka i vode šumovima vjetra i protjecanja rijeke. Kretnje plesačica u tim trenucima postaju gušće, uigrane i sinkronizirane. Ostatak se svodi na istezanje površinske napetosti koju posjeduje voda, a osjećaj koji takva prirodna napetost izaziva u čovjeka prenosi se u ambijent bez ikakvih prirodnih obilježja prirode, ali s puno artificijelnosti. Ondje se događa druga napetost potaknuta nedovršenim komunikacijskim činom šaptanja jednog dijela ili samo jedne riječi pjesme, snažnog pogleda ili bivanjem na rubu granice između dodira i blizine.
    Pet pjesama u dva dijela za tri plesačice, autorica Mie Štark, foto: Kristina Marić
    Naziv izvedbe sadrži intertekstualnu referencu na pet poetskih tekstova, ali oni se ne mogu izravno iščitati iz izvedbe. Fragmentarnost njihova sadržaja dobiva tek poneki gledatelj, no te informacije ne služe za sastavljanje fragmenata u pjesme. One služe kao pokretači, ali se njihova nužnost u interpretaciji negira. Pet-dva-tri je vrlo atmosferična kratka forma koja izvedbom obrće osnovne uloge unutar izvedbe, a tri izvođačice svojim kretnjama, ali najviše suptilnom mimikom i jedva primjetnim tjelesnim finesama, slažu izvedbu distopijskog osjećaja indiferentnosti.

    © Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 12. srpnja 2019.
    Pet pjesama u dva dijela za tri plesačice, autorica Mie Štark, foto: Kristina Marić
    Pet pjesama u dva dijela za tri plesačice
    autorska ideja Mia Štark
    izvedba i koreografija Viktoria Bubalo, Tessa Ljubić, Mia Štark
    oblikovanje zvuka Lucian Mirdita i Branimir Štivić, autor fotografija Marko Vranješević

kritike i eseji