Pulsirajuća tijela plesa

20. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat; 18. – 21. srpnja 2019. (1)

  • 20. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, foto: Andi Bančić

    Pokrenut 2000., Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu već dvadeset godina nudi recentna plesna ostvarenja iz cijelog svijeta. Statistika svjedoči da je dosad izvedeno impozantnih 270 plesnih predstava i performansa. Ono što je na početku predstavljalo izazov i pravi podvig, danas je eminentni, kvalitetan festival koji privlači plesne umjetnike i brojnu publiku sa svih strana svijeta. Ljubav prema plesu, kazalištu i umjetnosti, organizatori Festivala zajedno s brojnim izvođačima prenijeli su i na žitelje što se itekako osjeća u atmosferi gradića. Na jubilarnom izdanju predstavili su se plesači i izvedbeni umjetnici iz Francuske, Rumunjske, Austrije, Hrvatske, Mađarske i Norveške. Ne bih sad spominjala romantičan renesansni očuvan gradić, nego bih samo naglasila zanimljivu selekciju predstava, te visoku produkcijsku i tehničku razinu koja uspješno i dosljedno prati predstave na četiri lokacije.
    Plesni studio Liberdance, Zagreb: Poskočite anđeli, autor Rajko Pavlić, foto: Andi Bančić
    Festival su na gradskom trgu otvorili vjerojatno najmlađi profesionalni plesači u Hrvatskoj predstavom Poskočite anđeli u koreografiji Rajka Pavlića i uz glazbenu pratnju Mate Matišića. Spoj tradicije i suvremenog plesa na trgu pitoresknog gradića djelovao je dirljivo nestvarno. Između dvije predstave publici se obratila osnivačica i umjetnička direktorica festivala Snježana Abramović Milković koja se prisjetila početaka festivala i visoko postavljenih ciljeva koji su i ostvareni. Publici su se kratko obratili i načelnik općine Svetvinčenat Dalibor Macan te istarski župan Fabrizio Radin, a u ime Ministarstva kulture Lorella Limoncin Toth, koji su svjedočili da i politika podržava plesnu umjetnost, Barem u Istri.
    Compagnie Vilcanot: People, what people?, kor. Bruna Pradeta, foto: Amdi Bančić
    Predstava francuske grupe Compagnie Vilcanota u koreografiji Bruna Pradeta najavila je motiv koji je prožimao većinu festivalskih predstava. Konstantno gibanje, vibracija, kratke oscilacije pokreta ponovljene nebrojeno puta, izolirano s dijelom ili dijelovima tijela, s cijelim tijelom, na mjestu, kroz pokret, gestu, okret ili skok, kroz sola, duete, masovne koreografske kompozicije, kao i fraktalna glazba dominirali su cjelokupnim Festivalom. Kao da se nešto pomiče u svemiru. U predstavi People, what people? plesači se sakupljaju i stvaraju tijelo koje pulsira, zatim se šire, ponovo sakupljaju kroz neprestanu vibraciju koja se odvija na nekoliko razina. Repetitivnim pokretima oživljavaju životinju sazdanu od sedam plesača koja mijenja pravce kretanja poigravajući se s ritmom i dinamikom istovremeno zadržavajući organski puls grupe i svakog pojedinca zasebno. Kreću se kao jedno tijelo svatko u svojoj vibraciji, kao boksači. Jednostavan, repetitivan pokret u raznim položajima tijela, konstelacijama, stvara začudne i povremeno dramatične žive slike.

    Negirajući plesnu tehniku, sposobni, snažni i brzi plesači nisu propustili tjelesnošću popratiti ni jedan udarac, ni jednu dobu. Onaj tren kada su utihnuli, zaustavili se, kao da se zaustavilo kretanje svemira, da bi ponovo krenuli sada koristeći glas i dah. Kako su prije među sobom komunicirali pokretom, sada to isto rade s glasom. Rituali starih plemena naziru se kroz koreografske kompozicije, a plesači su iskoristili, činilo se – sve poznate mogućnosti igranja glasom (bez teksta). Kontrapunkt pokreta, glasa, izdaha i smijeha. I kao po narudžbi, svetvinčentski ćuk se javi nepogrešivo u pravo vrijeme, duhovita i sveta ptica! Mijenjajući dopadljivu elektronsku glazbu i priklanjajući se etno ritmovima, glazbi seoskih sajmova i vojnih orkestara, plesači se beskonačno vrte i tu se gasi svjetlo. U programskoj knjižici se navodi kako je „predstava sastavljena kao glazbena partitura s naglaskom više na rezonanciji nego na razumu“.
    As far as we are, foto: Jelena Janović
    U Mediteranskom je centu naredna predstava As far as we are započela tek oko ponoći, što je bitno smanjilo odaziv publike. Austrijska kompanija Cie. Laroque, tri plesača i plesačica, dočekali su nas u prostoru podijeljenom na četiri dijela: gledatelji su raspoređeni u formatu križa i po rubovima pozornice. Četvoro plesača su svaki u svome prostoru okruženi ljudima i izolirani od kolega, snažnim impulsima dijelova tijela pokretali cijeli korpus i izvodili sola osjetljivo izloženi pod nogama auditorija. U programu je navedena ideja od koje se krenulo u principe kretanja: plesači su tzv. testne lutke koje se koriste pri simulaciji prometnih nesreća. Kroz interaktivno scensko iskustvo izvođači publici pristupaju otvoreno sa svojim tajnama i intimnim strahovima i dilemama (Npr. „Ja plešem za tebe, a ti me ni ne gledaš“). Razmještajući publiku po pozornici, razgovarajući s njima, upoznavajući ih s ostalim gledateljima i samim sobom, nagovaraju ih da izvode jednostavne radnje i zadatke. Publika i izvođači se transformiraju u jedno tijelo, i na kraju, izvođači zauzimaju mjesto u publici, a publika na nekonvencionalnoj pozornici. Humor je jedan od načina kako se izvođači u koreografiji Helene Weinzieri nose s eksperimentima koji nam povremeno nisu ugodni. Nakon nekog vremena šarmantno ozračje pretvara se u nelagodu a izložena ranjivost prekrasnog ljudskog tijela postaje otvoren znak za uzbunu.

    MASA Dance co., Zagreb: RAVE(ON), autori Aleksandra Mišić i Ognjen Vučinić, foto: Andi BančićDrugi dan festivala započeo je u Mediteranskom plesnom centru s predstavom Masa Dance Company premijerno izvedenom ovog proljeća u ZPC-u. Publika iz Pule masovno je došla pogledati solo predstavu Rave (on)! i podržati svoje plesne favorite, Ognjena Vučinića i Aleksandru Mišić. Ekspresivan i moćan, Ognjen Vučinić je nastavio s pulsirajućom glazbom i pokretom kao francuska i austrijska predstava večer prije.

    Ferenc Fehér autor je koreografije i ritmičke elektronske glazbe za rumunjski M. Studio Theatre koji je nastupio u Kaštelu Grimani. Predstava ELEVATOR – boys will be boys, smještena na velikoj pozornici za prostor izvedbe koristi pravokutnik svjetla veličine 3 x 1,5 metara. Unutra su smještena tri muškarca, poslovna čovjeka kostimirana u ozbiljna muška odijela zapela u liftu. I to je kostur nevjerojatno kreativne priče. Radni pokreti poput zapisivanja, dirigiranja, dijeljenja, razni kontakti, repeticijom se dezintegriraju, nanovo spajaju te transformiraju u geste i postaju ples. I tako bezbroj motiva koji se razgrađuju, rastu i pulsiraju bilom predstave. Izmjenjuju se stanja, odnosi, različite radnje, s nevjerojatnom lakoćom i maštovitošću unatoč skučenom prostoru koji plesači nisu ni jednom prekoračili. Promjena scene naglašava se promjenom svjetla, umnažaju se sjene zidovima i mijenja atmosfera. Duhovita, stilizirana tuča izazvana klaustofobijom u drugom dijelu, pokazala je svu tjelesnu sposobnost rumunjskih plesača. Konkretne i prepoznatljive mimske geste postaju apstraktne i nadrastaju jednostavnu priču oko koje se odvija ovo energično scensko djelo. Možda je upravo i najzanimljivije gledati kako se razvijaju i grade plesne sekvence nastale od rutinskih svakodnevnih pokreta, kako gube svoje značenje i postaju suvremeni plesni izraz. Djelo je u stvari narativno i kao čipka metastazira u sitna, no jasna događanja publici lako shvatljiva no nipošto banalna. Od svih zaboravljeni, zarobljenici vremena i prostora, tri muškarca su transparentni u prikazu promjena stanja iščekivanja, očaja, straha, ludila, malaksalosti i bijesa zbog nemoći.
    M. Studio Theatre, Elevator – boys will be boys, foto: Andi Bančić
    Od pet plesnih predstava prikazanih u dva dana, četiri koriste neprestano pulsiranje na sceni elektronske glazbe. Trend ili slučajnost?

    © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 16. kolovoza 2019.

Piše:

Sanja
Petrovski

kritike i eseji