Promocija istočnjačkog identiteta?

Gostovanje: Zhao Liang ART, Kina, Ratnički ples, red. i kor. Zhao Liang (ZKM, 10. i 11. rujna 2019.)

  • Zhao Liang ART, Kina: Ratnički ples, red. i kor. Zhao Liang

    „Znam da si sav mističan i kungfuičan ali možeš li mi reći kamo idemo?” Zbunjeno se obraća Panda Po (budući Zmajski borac, popularni lik animiranog filmskog serijala, u sjajnoj sinkronizaciji Franje Dijaka) majstoru Shifu. Naravno, ne dobiva brzi, verbalni odgovor nego započinje put osobne transformacije, otkrivanja značenja koja se polako (u prijeporu tjelesnih i racionalnih predrasuda i duhovnih predispozicija) upijaju ovladavanjem tradicionalnih kineskih borilačkih vještina objedinjenih i poznatih pod nazivom kung fu. Uz Poa je Paklena petorka majstora kung fua, grupa osebujnih, individualiziranih boraca (podcrtanih animalnih kvaliteta i svojstava: Tigrica, Majmun, Ždral, Zmija i Bogomoljka), zapravo neka vrsta superjunaka/superjunakinja koji danas na globalnoj razini spajaju očekivanja (filmske) publike Istoka i Zapada. Uostalom Kung Fu Panda (2008) je izvrsno i beskrajno duhovito poigravanje s motivima i klišejima sofisticiranih kineskih spektakala koji su nakon oskarovca Ang Leea Tigar i Zmaj (2000) krenuli u osvajanje svijeta, ali i komedijama Jackie Chana.
    Zhao Liang ART, Kina: Ratnički ples, red. i kor. Zhao Liang
    Povod za ovo prisjećanje je dakako gostovanje kineske predstave Ratnički ples, u koreografiji i režiji Zhaoa Lianga, koje je uz svečani politički protokol upriličeno 10. rujna. 2019. u Zagrebačkom kazalištu mladih. Citiram iz najave: „Kineska riječ za „ples” i „borilačku vještinu” jednako se izgovara. Iako se ta dva umijeća razlikuju u načinu izražavanja, u duhu se spajaju: oba slijede niz pravila da sjedine naše tjelesno i duhovno biće. (...) Kineske borilačke vještine pokazuju se svijetu putem suvremenog plesa da bi predstavljale, razvijale, inovirale i promovirale jedinstveni istočnjački identitet.“

    Suvremeni ples je po mnogo čemu blizak, odnosno otvoren kvalitetama istočnjačkih somatskih praksi. (I nije slučajno da plesni programski prekidi na HRT3 u svojoj poetičnoj viziji harmonične ljepote usporenog i zamrznutog pokreta, ali i odabiru kostima, prizivaju estetiku borilačkih vještina iz spomenutih kineskih blockbustera.) Samodisciplina, smirena usredotočenost, duhovnost i misaonost tijela, ritualnost i harmoničnost pokreta, prožetost forme i sadržaja, povezanost sa zemljom i prirodnim silama, uopće ta uspostavljenost tijela u prostoru uvijek ponovno fasciniraju, i nije mali broj plesača suvremenog plesa koji barem povremeno prakticiraju tai chi. No suvremeni ples je također prilična suprotnost komercijalnoj atraktivnosti borilačkih skupina čija je impresivna snaga u sinkronoj, dinamičnoj virtuoznosti, sigurnoj i nadasve preciznoj izvedbi obrazaca i figura.
    Zhao Liang ART, Kina: Ratnički ples, red. i kor. Zhao Liang
    Zhao Liang se, čini se, kao suvremeni i kazališni umjetnik nastojao poigrati s materijalom: obrascima sofisticirane mistike i vještine majstorskih ratnika dodao je kratke ispade u grotesku, neočekivano komično. No, u kontekstu predstave kojom dominira ozbiljni, apstraktni pokret, koji se, više ili manje stilizirano, ali logično i precizno pretače u borilačku sekvencu, to se činilo nekako čudno, neprirodno, odnosno redateljski nametnuto. Ne osjeća se motiv, priča, razlog ispada. Izvrsni plesači su vrlo različitih tjelesnih osobnosti i individualizirani kostimom i oružjem (koriste koplje, mač, nunčake, tai chi), i svjesno se zaigraju na paklenu sedmorku, ali, barem za naše pojmove – nisu duhoviti. Kao da se autor nije mogao do kraja odlučiti na koji način prezentirati i „promovirati jedinstveni istočnjački identitet“. Ili mu ne leži poigravanje s trashom.

    Predstava je kolaž u kojem se, bez vidljive dramaturgije i ne uvijek s najboljim kopčama, izmjenjuju grupne koreografije (borbene ili simbolične, apstraktne uz zadani princip), s duetima, solima; neki su dueti stilizirane borbe, neki, uspješniji i začudniji u simboličnom pomaku. Ne znam je li epilog u crnom teatru, u kojem kao da svjetleće oružje prelazi u zvjezdane dimenzije ironičan ili ozbiljan. Ili je problem u drugačijem poimanju humora? Svakako se čini suvišnim kao još jedan završetak. U konačnici najduhovitiji je kraj krajeva kad na scenu na naklon dolazi sam autor, svjesno i naglašeno egzotičan: duge kose, u sjajnom ogrtaču kao pravi majstor i učitelj Sedmorke i onda samoironijski iskoristi antologijski filmski citat iz Indiane Jonesa i izvadi – pištolj. Je li to šaljivo priznanje poraza ratničke i umjetničke tradicije koja, uz svu vještinu ovladavanja tijelom, osjetljivost i usklađenost sa silama prirode, čast i junaštvo, gubi bitku od onog koji (poput simboličnog holivudskog kauboja) ima moćnije oružje i manje skrupula? Odnosno svijest da se za volju prisutnosti na svjetskom komercijalnom tržištu valja i malo prilagoditi…

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 1. listopada 2019.
    Zhao Liang ART, Kina: Ratnički ples, red. i kor. Zhao Liang

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji