Uživam u vibri riječkog Kazališta

Intervju: Tea Rušin, balerina

  • Tea RušinBalerina Tea Rušin stalna je članica Baleta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. U prošloj je godini oduševila riječku publiku te je osvojila najviše glasova i primila Nagradu Olga Orlova za ulogu u predstavi Čipka i dominantnu umjetničku razinu izvedbenosti u predstavi Plamteća voda. Svoje je školovanje započela u Osnovnoj školi za suvremeni ples i klasični balet pri Osnovnoj školi Vežica, a maturirala je na Konzervatoriju za glazbu i balet u Ljubljani 2016. u klasi Marinke Ribič. Ubrzo nakon mature počinje plesati na daskama riječkog HNK-a u kojemu se upravo priprema opsežan Homerov ep Odiseja koreografa Waltera Matteinija i Ine Broeckx (premijera je 18. ožujka) što je bio i povod za naš razgovor.

    U HNK-u Ivana pl. Zajca plešete od 2016. godine i u tih pet godina radili ste s mnogim domaćim i stranim koreografkinjama i koreografima. Po čemu se u tom kontekstu izdvaja rad Waltera Matteinija i Ine Broeckx?

    Njihov je način rada za nas, u početku, bio prilično šokantan. Počeli smo raditi u listopadu prošle godine, kad smo još plesali Čipku i Plamteću vodu, koje su mišljene na potpuno drukčiji način. Walter je uveo takozvanu treću nogu što znači da nikada nismo u balansu. Dvije spomenute predstave vrlo su centrirane i bilo nam je vrlo teško naviknuti se na taj njegov stil koji je zahtijevao da stalno budemo između neke težine. U početku smo svi bili pomalo lelujavi, labavi, gubili smo se u svemu tome, bilo nam je stvarno teško jer su koraci dosta komplicirani i zahtjevni. No sada je sve sjelo na svoje mjesto, noge su nam čvršće i puno nam je lakše.

    Tea RušinIz vaše perspektive, što biste rekli kako je osmišljeno baletno Odisejevo putovanje?

    To je Odisejevo putovanje kroz vrijeme. Vrlo je opsežno, s puno detalja, velikom scenografijom, mnogo različite i izvrsne glazbe. Ima dosta grupnih scena, ali i puno sola i dueta. Stvarno mislim da će to biti jako lijepa i zanimljiva predstava. 

    Tumačite božicu Atenu, u alternaciji s Ksenijom Krutovom. Zanimljivo je da je lik Atene podijeljen na balerine i baletane – mušku Atenu tumače Tilman Patzak, odnosno Svebor Zgurić u alternaciji. Kako tumačite tu koreografovu odluku da Atena bude ženskog i muškog roda?

    Mislim da je želio pokazati njezinu ženstveniju, nježniju stranu i stranu koja je borbena i odlučna, koja vodi Odiseja kroz taj put. Tilman u ulozi Atene ima duete s Odisejem kojega tumači Michele Pastorini, ja ih nemam. Ja plešem u tri dueta s Tilmanom u kojima trebam pokazati njezinu mističnost i uzvišenost. S Tilmanom u paru plešem već tri godine i ti su nam dueti bili vrlo izazovni.

    Zanimljivo je da je jedna od vaših prvih uloga upravo bila božica, odnosno muza plesa – Terpsihora. Solo iz baleta Apolon Igora Stravinskog koji je koreografirao Martin Chaix možemo vidjeti i na internetu, a u tom ste ga video ulomku izdvojili kao jedan od najdražih sola.

    Moram priznati da sam bila vrlo iznenađena kad me je Martin izabrao te u početku nisam bila sigurna hoću li uspjeti izvesti sve kako treba. Možda me koreografi biraju za božice jer sam visoka pa me doživljavaju eteričnom, no meni je svaka uloga lijepa i posebna. Što se tiče Martina Chaixa, on je stvarno divan koreograf. Prema svima se odnosi s velikim poštovanjem, nježno nam je prenosio svoje ideje, imao je puno strpljenja i razumijevanja. Mene je u početku bilo stvarno strah, no na kraju je sve super ispalo i Apolon mi je ostao kao jako lijepa predstava.
    Tea Rušin
    Ali najposebnija Vam je, i u sjećanju najviše urezana, ona prva – Rossini Cards.

    Tako je. Rossini Cards sam počela plesati sasvim slučajno, u ljeto 2018., kad sam imala devetnaest godina. Ksenija Krutova je te godine uganula nogu i ja sam je zamijenila. Radila sam s Béatrice Mille, asistenticom koreografa Maura Bigonzettija. Njoj sam se svidjela pa sam tri, četiri predstave plesala u solu i triju, što će mi trajno ostati u pamćenju kao divno iskustvo. Mauro je došao par dana prije premijere i stvarno je bio super. To je prekrasna predstava, lijepo dramaturški posložena; koreografski mi se jako svidjela jer je vrlo ekspresivna, s kompleksnom mimikom lica i mnogo pokreta. Mislim da ću je pamtiti kao prvi, vrlo lijepi korak.

    Kad smo već kod prvih koraka, prve baletne korake napravili ste već s tri godine u Rotondu, jednoj od najstarijih i najtrofejnijih plesnih udruga u Rijeci. Koja vas sjećanja vežu za Rotondo?

    Prekrasna. Upisala sam se u Rotondo jer se tamo upisala i moja, dvije godine starija, sestra, a ja sam htjela raditi sve što radi i ona. Sjećam se prve koreografije u kojoj sam plesala malu pahuljicu. Imala sam silnu tremu, a prije predstave mi se otkopčala suknjica pa sam počela plakati. Imam slike na kojoj su sve curice nasmijane, osim mene koja sam sva crvena i uplakana. To je bila takva trauma za mene da sam rekla mami da više ne želim plesati, da je to tako strašno, ali nisam mogla odoljeti…i nakon dva mjeseca sam se ponovno vratila. I ostala u plesu zauvijek.
    Tea Rušin
    Strast prema plesu u vama je zapalila nekadašnja balerina riječkog HNK Tereza Dubrović koja vam je bila prva baletna pedagoginja.

    Tereza je kao moja druga baka, s njom sam cijeli život i sve što sam od nje naučila, pamtim još danas. Kod nje smo plesali karakterne plesove koji su me na neki način formirali kao osobu. Ona je vrlo temperamentna žena te je voljela španjolske i ciganske plesove, mađarske i ruske, mazurke i poloneze – stvarno nam je pokazala široku lepezu karakternih plesova.

    Nakon završenog Konzervatorija za glazbu i ples u Ljubljani, prve profesionalne korake napravili ste u svojem rodnom gradu – Rijeci. Koliko Vam to znači?

    Puno! Izuzetna sam zahvalna što radim posao koji volim u kazalištu u kojemu sam odrasla i u gradu u kojemu sam blizu obitelji. Stvarno volim ovo kazalište, baš sam silno za njega vezana. Često znam doći tri sata prije pokusa, u miru popiti kavu i jednostavno uživati u toj lijepoj vibri riječkog Kazališta.
    Tea Rušin
    U Balet riječkog HNK-a Vas je pozvala ravnateljica Baleta Maša Kolar s kojom ste surađivali i ranije. Plesali ste u dosta njezinih predstava – Macbethu, Allegru, 4 bolera, Veselom Božiću nestašne djece i Čipki. Kako biste opisali njezin koreografski rad?

    Prije nego što nam predstavi svoju koreografiju, Maša je detaljno, matematički precizno posloži do najsitnijih detalja. Sjajno je što je uvijek prije pokusa potpuno spremna, zna što hoće i kako to može dobiti. Ona se dosta koristi radom ruku, često ima komplicirane forme koje s nama vježba do savršenstva, što nije uvijek lako. Njezin je stil vrlo zahtjevan i nije ga lako svladati. No, kad sam to uspjela, postala mi je jedna od najdražih koreografkinja!

    To je primijetila i publika jer ste za ulogu u Mašinoj Čipki dobili Nagradu Olga Orlova, kao i za dominantnu umjetničku razinu izvedbenosti u predstavi Plamteća voda Andonisa Foniadakisa. Koliko se to dvoje koreografa razlikuju?

    Najviše se razlikuju po stilovima. Maša je matematički posložena i vrlo stabilna, a Andonisova Plamteća voda je potpuno luda predstava. Na početku smo se svi polomili, nismo znali što se od nas očekuje, pa nam je stvarno bila jako teška. Osobito zato što smo je izvodili u isto vrijeme kad i Čipku. Izuzetno mi je drago da je publika prepoznala taj trud i rad i da ga je nagradila.

    Tea RušinTijekom školovanja sudjelovali ste na mnogim baletnim natjecanjima s kojih ste donijeli zlatnu i brončanu medalju. U studenom prošle godine dobili ste drugačiju, specifičnu Nagradu Olga Orlova.

    To je prva nagrada koju sam dobila otkako radim u kazalištu. Baletna natjecanja su nešto sasvim drukčije jer se tu radi o bodovanju, a ovisno o bodovima koje stekneš, znaš koje ćeš mjesto na kraju osvojiti. Ova mi je nagrada važnija i bliža srcu jer mi je drago da su gledatelji prepoznali i nagradili moj trud i to što sam dala sve od sebe.

    Slogan riječkog Baleta je „Balet s karakterom“. Što bi to značilo?

    To smo svi mi – mladi ansambl koji ima puno volje, želje i ljubavi prema poslu kojim se bavi. Čini mi se da Maša uvijek izabere talentirane i sjajne plesačice i plesače koji su, svaki na svoj način, jedinstveni. Velika mi je čast što učimo jedni od drugih. Vrlo smo različiti, ali izvrsno funkcioniramo zajedno. Maša nas stalno postavlja pred nove izazove, gura nas naprijed, a mi ambiciozno grizemo i pokušavamo naučiti što više od svih koreografa s kojima radimo.

    U ansamblu je trenutno sedamnaestoro plesačica i plesača. U tako maloj zajednici teško je napraviti klasični bijeli balet. Nedostaju li vam velike, klasične predstave?

    Moram priznati da mi ponekad nedostaju. Odmalena sam stvarno htjela biti u velikom baletu, to mi je bio san. Jedan od mojih velikih favorita je Royal Ballet iz Londona. Oni još uvijek izvode velike klasične predstave, koreografije iz 19. stoljeća koje izgledaju potpuno drukčije nego što su tada izgledale. Fascinantno mi je koliko još uvijek, s istim koracima i s istom koreografijom, rastemo, plesači napreduju i predstave izgledaju sve bolje. Drago mi je da klasični baleti postoje i mislim da bi se zauvijek trebali sačuvati. To su remek-djela.

    Tea RušinA što mislite o suvremenom baletu?

    U suvremenom baletu ima puno koreografa i novih ideja. Svašta se događa, tehnika brzo napreduje i rađa se mnogo različitih stilova. Koreografija je za mnoge postala izazov.

    Je li i Vama izazov?

    Da. Voljela bih se upustiti u koreografiju jednog dana. Barem probati…

    Svidio mi se projekt Vašeg kazališta pod nazivom #ostanidoma u kojemu ste snimili par sola i na taj se način kratkim video ulomcima predstavili široj publici. Koliko je taj projekt i za Vas važan?

    Počeli smo snimati na početku prvog lockdowna, tijekom te duge karantene, a sve je počelo na inicijativu naših ravnatelja. Svatko je odabrao što je htio, neki su improvizirali, a ja sam izabrala varijaciju iz Apolona i solo iz Rossini Cards. Kad smo se polako vraćali iz izolacije, počeli smo snimati duete i trija, a Maša je imala odličnu ideju da improviziramo sa štapovima i koreografiramo nešto svoje. To smo snimali na Torpedu, bilo je sunce... Zatim je Michele Pastorini na Pećinama koreografirao kratki peece na plaži, što je isto bilo sjajno. Ne sjećam se da smo prije snimali videa, tako da nam je to bilo novo i zanimljivo iskustvo. Jako mi se sviđa ta ideja i stvarno je lijepo kako se umjetnička zajednica u ovo doba korone povezala, kako smo počeli funkcionirati na isti način, kako smo se ujedinili. Nadam se da ćemo s time nastaviti.

    I ja se nadam. Ali isto tako se nadam da ćemo vas češće moći viđati i na samoj pozornici. Zato se veselim skorašnjoj premijeri Odiseja. Želim vam puno izvedbi.

    © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 12. ožujka 2021.