Balet je sánja…

DVD balet: Teatro alla Scala, Milano, San ljetne noći (Sogno di una notte di mezza estate), kor. George Balanchine, glaz. Felix Mendelssohn Bartholdy

  • Roberto Bolle (Oberon); Balet milanske Scale, San ljetne noći (Sogno di una notte di mezza estate), kor. George Balanchine, glaz. Felix Mendelssohn BartoldyIako će se svi složiti da snimka baletne predstave nije nikad prispodobiva pravom doživljaju baleta, ipak će većina priznati da se može uživati i u dobroj snimci, rađenoj po zakonima drugog medija ali s razumijevanjem ishodišnog. Kako inače i vidjeti veći broj djela baletne literature, kako učiti povijest i čuvati sjećanje na velike plesače koji su obilježili neko vrijeme i teatar?

    Snimka baleta Georgea Balanchinea San ljetne noći na glazbu Felixa Mendelssohna izvedenog u milanskoj Skali, u režiji Tine Protasoni, potvrdila je renome i znamenitog koreografa (poznatog po tvrdnji da je balet sánja) i znamenitog teatra. Balet u dva čina, prema Shakespeareovom vedro zaigranom predlošku, prenijele su Patricia Neary, Sara Leland i Nanette Glushak, a cijeli niz iznimnih plesača predvodio je karizmatični par: Alessandra Ferri – prozračna, profinjeno senzualna Titanija i Roberto Bolle – lijep i moćan Oberon.

    Izrastao na petipaovskoj tradiciji, vodeći koreograf djagiljevljevih i kasnijih Ruskih baleta, i utemeljitelj modernog američkog baleta, Balanchine je napravio sjajno djelo koje objedinjuje njegove poznate kvalitete. Čista scena je likovno riješena zastorima, dok se kao jedini scenografski element pojavljuje Titanijina cvjetolika ložnica. Balet je podijeljen na dva posve različita čina, iako je u oba u prvom planu ljepota čistih linija tijela akademskog plesa i muzikalna geometrija scene. U prvome je odigrana cijela priča: dramaturški savršeno jasno, uz vrlo malo mimskih objašnjenja, i odlično povezana; zapleti se paralelno dešavaju i isprepliću na sceni, ali su zapravo spretan okvir za solo varijacije, duete i corps de ballet (nimfe, vile, mladići i djevojke). Kostim je povijesni odnosno vilinski; Puk je sitan, nestašan i brzoplet, tehnički vrlo brz i precizan; u plesu i zaustavljenim slikama nimfi na trenutak kao da prepoznajemo posveta Poslijepodnevu jednog Fauna Nižinskog; začarani Vratilo riješen je s velikom, prilično realističnom magarećom glavom.

    Ima blagog humora i duhovitih detalja, ali dominira svijest o visokom baletnom stilu. Ipak, očite razlike u kvalitetama pokreta odaju unutarnje stanje lika, odnosno dramski naboj. Primjerice na početku, bojom kostima pripadajući plavi par Hermija i Lisandar u nježnom lirskom duetu, a crveni Elena i Demetrije u grubom, rastrzanih pokreta. Čudesno su riješeni lovački psi dugih nestvarnih linija hrtova koji projure scenom uz sjajni solo Hipolite Sabrine Brazzo.

    Drugi dio je svadbeno slavlje, ali zapravo čista baletna svečanost, simetrični ornament ansambla i parada briljantnih solista (plesačice su odjevene u pačke), koji će nizom varijacija pas de deuxa pokazati virtuoznu vještinu figura, okreta i skokova.

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 10. siječnja 2009.

Piše:

Maja
Đurinović