Misao voditeljica i dekorativna tijela

Bad Co.: 1 siromašan i jedna 0, red. Goran Sergej Pristaš, Tomislav Medak

  • 1 siromašan i jedna 0  Bezimenog autorskog društva (BADco.) Praizvedena u listopadu 2008. na festivalu Steirischer Herbst u Grazu, nova produkcija Bezimenog autorskog društva 1 siromašan i jedna 0 doživjela je hrvatsku premijeru u Teatru &TD 14. siječnja 2009. Iznimno respektabilna i međunarodno uspješna skupina poznata po prilično hermetičkom izričaju, ovaj put publici je pružila mnogo veću priliku, čak i određenu ugodu spoznaje. Podsjetilo me to na Elizabeth LeComte, voditeljicu The Wooster Group koja je priznala da je Siromašno kazalište - predstava s kojom je gostovala na posljednjem Eurokazu, nastala nakon primjetno slabe reakcije publike na prijašnji rad u koji je uložila silan trud ali koji očito nije uspjela prenijeti, i iskrenog osobnog pitanja zašto se onda bavi kazalištem? Ako izostaje komunikacija, nešto nije u redu. A Siromašno kazalište sjajna je, pametna, duhovita  i provokativna predstava, ne samo – autoričinim riječima: "neka vrst eseja" ili "jednostavno dokumentarac o tome kako se stvara umjetnost".

    Tako je i projekt 1 siromašan i jedna 0 pristupačan i na neki način znanstveno popularan, nešto kao kazališni esej, jer je dokumentiran, obiluje citatima i posvetama; poučava, objašnjava, oprimjeruje tezu koja upućuje na povezanost povijesti suvremenog plesa, filma i postindustrijalizacije. Program u obliku novina navodi nadahnuće djelom Augusta i Louisa Lumièrea, Samuela Becketta, Vlade Kristla, Jean-Luca Godarda i Haruna Farockija, što znači da korišteni materijali i citirane ličnosti iz područja plesa: Rudolf Laban, Steve Paxton, Xavier Le Roy, nisu bili toliko inspirativni koliko iskoristivi…  Ipak, novi rad Bad Co. ostaje u karakterističnoj intelektualno ohlađenoj interpretaciji i strogoj podjeli funkcija te hijerarhiji uma i tek dekorativnog tijela. Izbjegavajući emotivno i osjetilno, sugerira intelektualno povezivanje prezentiranog materijala, rješavanje scenskog rebusa.

    1 siromašan i jedna 0  Bezimenog autorskog društva (BADco.) Ishodište i lajtmotiv predstave je Izlazak radnika iz tvornice Lumière u Lyonu – prve snimljene pokretne slike iz 1895. braće Lumière; prve režije, koreografije tijela u prostoru. Goran Sergej Pristaš kao jedan od redatelja (uz Tomislava Medaka) i jedan od autora i izvođača (uz Medaka tu su još Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Aleksandra Janeva Imfeld, Ana Kreitmeyer i Zrinka Užbinec) dočekao je publiku kao pravi domaćin i meštar ceremonije. I on je, poput svih izvođača,  u inačici radničkog kombinezona od trapera, ali se ističe elegantnim smeđim cipelama, dok su svi ostali u crnima. Medak i Ivković su izdvojeni mikrofonima. Tako autori, filozofi i dramaturzi uz plesače postaju tjelesno prisutni radnici scene, izlazeći iz tame tvornice koncepta pod svjetlo reflektora. Očito žude tjelesno iskustvo, pri čemu ipak zadržavaju privilegije i superiornost misaonog vodstva.

    Jedno od programski zabilježenih pitanja jest – što se događa nakon izlaska radnika iz tvornice. Koga zanima što se događalo u tvornici? Filmu su zanimljivije osobne sudbine, emotivni zapleti. (Ali to nije isto što i nizanje klišeja.) Pitanje koje kreće u smjeru društveno-klasne problematike, danas silno aktualne, poput umora i iscrpljenja radnika, zatvaranja tvornice, štrajka, bogaćenja Jedinice dodavanjem sve većeg broja (iscrpljenih, iskorištenih) nula, zapravo promišlja tezu iscrpljenosti teatra: teatar iscrpljen u pokretnim slikama, slike iscrpljene u teatru pokreta. Nesumnjivo je da je iscrpljeni teatar otkrićem plesnog kazališta i filma ponovno zaživio i da nemilice i često nekritički koristi dvije umjetnosti koje su obilježile 20. stoljeće i koje su mu pokretom udahnule novi život. One, teatar pokreta i film, još uvijek unose začudnost, doživljaj, strast i ono najvažnije – smisao, i razlog. Postoji iscrpljenost, hiperprodukcijom brza potrošenost umjetnika / radnika, prepoznajemo iscrpljenost medija, stila, forma, izraza, ali nikada i umjetnosti. Ona se uvijek smješta negdje drugdje. Uostalom, ples je u ishodištu teatra i u redu je da pomogne nezahvalnom zalutalom sinu

    1 siromašan i jedna 0  Bezimenog autorskog društva (BADco.) Izmjenjuju se projekcije, predavanja, pokret. Filmska sekvenca skida se s platna, analizira i utjelovljuje na sceni, repetira i vraća u opisu svakog pojedinog puta koji u zajedničkom dojmu filma čini jedno tijelo – grupu radnika, nešto blisko pokretnom zboru Rudolfa Labana. Laban je prisutan i u tzv. radnim pokretima, stiliziranim sekvencama u kojima izvođači sjedeći na hoklicama  koriste ruke i kao alat i predmet obrade. Što je, dakako, specifičnost suvremene plesne umjetnosti u kojoj je tijelo i materijal i instrument, i autor i djelo. Dvorana (za vježbanje) usporediva je s halom (doduše, u nas, nikad tih dimenzija!). Suvremeni ples je i tjelesni rad, ali osviješteni, promišljeni i produhovljeni. Dakle, suprotnost onome što definiramo pod tvorničkim. On je pobuna, organska revolucija na mehaničko, automatsko, na traci, skriveno jednako u tvornici kao i u uredu, ono na čemu počiva sistem. Laban nije radio samo na analizi funkcionalih pokreta, to je bilo kasnije, ali vrlo rano promišlja koncept modernog odgojnog plesa i plesne rekreacije, čiji su dio i zborovi,  kao nužnu protutežu kočećim uvjetima suvremenog življenja. Time mislim na početak 20. stoljeća kada kreće prva umjetnička avangarda, revolucionarna i transparentna, različitih izraza a ujedinjena u borbi za novu umjetnosti i tzv. novog čovjeka. Zapravo za: čovjeka. To je vrijeme u kojem raste i jača suvremeni ples kao rijetko dosljedna i anagažirana umjetnost. Avangardan, humanistički i populistički po svojoj biti i nedjeljivosti od tjelesnog bića suvremeni ples nesumnjivo je bliži radništvu koje izlazi nego vlasnicima koji snimaju izlazak, ali je zapravo u konačnici i jedno i drugo. (A bogatstvo je relativna stvar. Može se odnositi i na spoznaju, vjeru, emociju, gdje ne vrijedi Godardov aksiom kapitala.)

    Suvremeni umjetnici periodično otkrivaju, istražuju i prizivaju važne osobnosti povijesne avangarde, jer se sporadično usred užasnog pritiska surogata, nametanja lažnog na svim razinama, treba vratiti korijenima suvremene umjetnosti, velikim obratima koji su mijenjali percepciju i recepciju umjetnosti = života. Sjetiti se, da bi se krenulo ponovno i drugačije. Ponovilo se to 1960-ih, i čini se da smo, početkom 21. stoljeća, opet tu negdje. Bad co. nesumnjivo traga po tom putu.

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 21. siječnja 2009.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji