U Izraelu i dalje sniježi

Kibbutz Contemporary Dance Company: Ekodoom, HNK u Zagrebu, 11. svibnja 2008.

  • Kibbutz Contemporary Dance Company, EKODOOM, foto: www.kcdc.co.ilIzraelski koreograf Rami Be'er jedan je od rijetko poznatih nam inozemnih suvremenih autora. Ne samo da je njegova trupa višekratno gostovala u Hrvatskoj, nego je u suradnji sa splitskim Baletom obilježio hrvatski repertoar iznimnom i teško nadmašivom predstavom Magnum. Stoga predstava Ekodoom nije ni iznenađenje niti vrhunac Be'erova stvaralaštva. (Kako reče Milko Šparemblek - svi smo mi ponekad zanatlije; ponekad primijenjena umjetnost a koji put nam se dogodi i umjetnost!) Riječ je o umjetniku visoka zanata, angažiranoj temi, velikoj sceni i snažnoj slici, odličnim plesačima, te u tom smislu publika teško može ostati razočarana.

    Kibbutz Contemporary Dance Company, EKODOOM, foto: www.kcdc.co.ilAngažiranost teme naslućuje se već ulaskom u dvoranu, gdje se kroz djelomično otvoren (odškrinut) zastor vidi zeleno, živo stablo koje raste iz zemlje/sanduka otvorenog prema publici, te se čini poput laboratorijskog uvida u presjek zemlje u kojoj se uvija ogoljelo, zemljano, crvoliko žensko biće guste crne kose kao nemoćna, stiješnjena Gea. U tu začudnu scenu, točnije ispred nje iznenada ulazi službeni protokol – riječ je o 60. obljetnici države Izrael i lijepo je da su svojom proslavom plesnom predstavom počastili i nas. Ipak, teško se bilo oteti dojmu grotesknosti situacije, u kojoj više nitko od osoba na sceni - jednako uzbuđeni djelitelji uokvirene zahvale i domaći donatori koji ih primaju, ne primjećuju da su ušli u posvećeni prostor i pred znakovitu muku nježne, zemljane plesačice iza sebe.

    Kibbutz Contemporary Dance Company, EKODOOM, foto: www.kcdc.co.ilA Ekodoom je mučna vizija (koliko je to moguće kod autora zaljubljena u boju, svjetlo, ljepotu tijela i slike) – da li stvarnosti ili budućnosti, u kojoj se repetira i dominira scena marširanja bezvoljnih tupih tijela (s naglašenim ritmičkim udarom iz ramena). Sigurno nismo mogli prepoznati sva značenja slika koje su se dinamično mijenjale slažući angažirani kolaž, a možda i nisu sve najjasnije postavljene, tek očito je mehaničkoj masi suprotstavljen lik Pokahontas, ženstvene, ponosne crnke, same Prirode, željene i podatne, ali i napadane i iskorištene u općoj i međusobnoj agresivnosti.

    Kibbutz Contemporary Dance Company, EKODOOM, foto: www.kcdc.co.ilZaigrano i u svojim igrama nepromišljeno ljudsko pleme na kraju dobiva pročišćenje s neba. Prekrasan, gusti bijeli snijeg poput mane sipa s visina i prekida sve radnje, zove na užitak tijela prepuštenog nevinoj mekoći, i na trenutak nas vraća u atmosferu nedavno viđene predstave Schaker Inbal Pinto. Ali tu se dešava obrat kojim autor podcrtava ozbiljnost stava i nakon kojeg uviđamo da vjerojatno namjerno nije zatvorio zastor između zemljane plesačice i zaslužnih donatora na početku predstave, nego ih je tako uključio u poantu. U trenutku padaju svi zastori, a topla crna kutija zjapi poput ogromne ogoljene praznine u kojoj se izvođači brzo spremaju. Nema više boje, umjetnosti, čarolije; ozbiljna linija plesača za poklon, i kad ponovno krene glazba, umjesto da nas Be'er razveseli, kako smo navikli, vedrim plesnim kolačićem oproštaja plesači tiho odlaze, a scenu preuzimaju čistaći s velikim metlama. Treba sakupiti sve to smeće.

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 15. svibnja 2008.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji